(Za)uvijek posebna: 'Znam kad prvi put slušam svoju pjesmu razmišljati prizemno: 'Moram reć Mariju da ide platit’ račune i kupit’ salatu!', ali onda se dogodi čarolija...': Doris je pričala o svemu, kao pjevačica, supruga, teta
 

(Za)uvijek posebna:

Doris Dragović će 30. studenoga prvi put stati na pozornicu zagrebačke Arene. No, ulaznica za koncert jedne od naših najvećih glazbenih diva - čije su pjesme “Ovo je naša krv”, “Marija Magdalena”, “Malo mi za sriću triba”... odavno postale evergrini - više nema ni za lijek. Rasprodane su još u rujnu, piše Jutarnji list.


Kako se osjeća umjetnik kad shvati da je čak dva mjeseca prije zakazanog nastupa rasprodao sve ulaznice za koncert?
- Lijepo je to čuti, no koliko je tko i čega rasprodao, više je trgovačko pitanje. Osobno, dira me potreba ljudi za nečim lijepim, pa makar to bila i ja. Već sam puno puta pričala o obvezi i odgovornosti koju donose veliki koncerti. To je ono što živi u meni do zadnje sekunde, do pred izlaska na pozornicu.


Vaša publika ovaj koncert odavno je proglasila glazbenim događajem godine. Slažete li se s njihovom ocjenom, je li i za vas to događaj godine?
- Nemoguće mi je tako razmišljati. Što je kome događaj godine spada u osobno iskustvo. Moj nećak je postao tata i to mu je zasigurno događaj godine! Poznaniku je nakon dugo godina borbe u vrtu rodila maslina, to je za njega bio događaj više od jedne godine. Radost muziciranja, susreta s ljudima te večeri, pjesme, radost koju ćemo ponijeti sa sobom u sjećanje za buduće dane… - to je događaj. Toga ćemo se sjećati i nositi sa sobom kao lijepu uspomenu. Stoga će mi susret u Areni biti događaj godine. I svaki prethodni i svaki budući.


Kako se pripremate za predstojeći koncert. Jesu li već krenule probe s bendom, koliko traju, koliko dana u tjednu vježbate?
- Hoćete li možda i recept: kol’ko soli, a kol’ko papra? Da vam ne bih rekla! Šalu na stranu, svatko od nas priprema se prema svojim potrebama i metodama. Moja je kao da idem na Olimpijadu, što podrazumijeva svakodnevni trening glasnica, gdje se opterećenje povećava kako se bliži nastup. Naravno da su tu još posebno i probe s orkestrom. Ovoga puta imamo glazbeno zadovoljstvo i čast jer nam se u radu pridružuje briljantni Ante Gelo sa svojim čarobnim aranžmanima za gudački orkestar. Njegov doprinos nas uzdiže na novu razinu. Time se priča dodatno proširuje, zar ne?!


Mnogima naoko izgleda kao da je posao glazbenika lak, samo negdje dođu i tamo pjevaju. Je li to baš tako?
- Znam o tome jer mi se i samoj znalo dogoditi da mi netko na prijateljskom ručku upadne u pola rečenice s: ‘Ajde, zapjevaj jednu!’, a meni ostane uskličnik iznad glave. Bolje meni, nego njemu, jer bi ga i taj uskličnik klepnuo.
Jednom davno bivši profesor upitao me je gdje radim. Odgovorila sam mu: ‘Pjevam!’. A on je na to opet pitao: ‘Ma, dobro to, ali gdje radiš?’. Kako je pjevanje čovjeku prirođeno, vjerojatno će još dosta vode proteći prije nego što to ljudima u podsvijesti postane profesija.


Je li ženama u glazbi teže nego muškarcima i zbog čega?
- Zbog tri sata frizure, dva sata make upa, dana organiziranja garderobe (svaki put različite!)… Sad oni: brijanje pet minuta prije koncerta, frizura ručnikom, garderoba uglavnom isto odijelo, a različite hlače svaki drugi koncert. Cipele udobne. Uvijek iste. (Može i tenisice.) Šalu na stranu, puno im je ležernije nego nama.


Uoči koncerta u Areni objavili ste novu pjesmu “Brod za nabolje”. Na koji način birate pjesme? Konkretno, što ste prvo pomislili nakon što vam je Ivan Huljić pustio tu melodiju?
- Umjetnikov instinkt je poput vrtloga. Kroz njega melodija prolazi, tone i isplivava, promatrana sa svih strana. Tako u nama izazove reakciju. Ako postoji reakcija, znači da ona na neki način dodiruje “glazbu” u umjetniku, pa tako može u nekom svom obliku zaživjeti. Ništa se u tom procesu ne događa u trenutku, niti naglo, nitko od nas, pretpostavljam, ne padne u nesvijest kad prvi put čuje neku skladbu. Slično je kao i s pričom o ljubavi - opstaje samo ona kojoj smo dali vremena. ‘Prvi pogled’ je uvijek samo jedan pogled. Tako je i s našim pjesmama. Ivan i ja dugo ih preslušavamo, pokušavamo, mijenjamo. To je nešto što traje i zato vrijedi. I zato je moguće da nakon prvog preslušavanja neke, bilo koje pjesme, ne pomislim ništa o njoj, već o nečem puno prizemnijem. (Recimo, kako moram reć’ Mariju da ide platit’ one račune i u dućan kupit’ salatu…)

Koliko dugo već surađujete s Ivanom?
- S Ivanom surađujem od rane faze njegovog embrionalnog razvoja! Naime, taj je mladi čovjek dio svakoga i svega tko poznaje “dobro”. Što se glazbene suradnje tiče, iza nas su festivali, singlovi, najnoviji hit ‘Brod za nabolje’, a ispred nas blistava budućnost.
Godinama ste surađivali i s njegovim tatom Tončijem. Koje su razlike između Huljića juniora i seniora?
- Osim po frizuri, razlikuju se po još mnogočemu. Nesumnjivo je da je Tonči riznica znanja i vještine, vrijedna i životno važna za svakog tko želi učiti. Ivan je s tim živio, rastao i razvijao se. Postoji jedna, meni osobno najprivlačnija razlika: Ivan svoja djela doživljava više kao proces, kao rad u razvoju, dok otac, svjestan svoje neprijepornosti, svoja djela donosi puno konačnije. Oba načina su vrlo snažna i vanserijska te pjevaču predstavljaju izazov.


Pjesmu “Brod za nabolje” objavili ste nakon četverogodišnje stanke. Jesu li pauze u “lansiranju” vaših novih hitova toliko duge zbog pomnog biranja onog što ćete otpjevati ili postoji neki drugi razlog?
- Eto, vi ste mi prvi skrenuli pozornost na vrijeme koje je proteklo. Nemam posebnih razloga za vrijeme između dviju novih pjesama. Na stotine ih je iza mene, toliko da bi se moglo napraviti nekoliko koncerata zaredom, a da se niti jedna ne ponovi.
Stoga često i osvježavamo repertoar s nečim dobrim, starim… A novo? Puštam novoj pjesmi da se dogodi, da me iznenadi. To je lijepo i vrlo ugodno.


Tko čini većinu vaše publike: žene ili muškarci, stari ili mladi?
- Upravo ste nabrojali moju publiku. Zaboravili ste još jedino djecu, koja su mi najmilija.


Vaši vjerni obožavatelji su i Dubravko Šimenc i vaš suprug Mario Budimir koji su svojedobno, tijekom vaših nastupa u dvorani ‘Lisinski’ ispred pozornice neumorno pjevali, dok ste im vi s bine u šali zaprijetili prstom. Zbog čega?
- Sami ste rekli - u šali. Obitelj Dubravka Šimenca Mariju i meni odavno je naša obitelj. Stoga, kada njih dvojica uglas iz prvog reda pjevaju sa mnom, zapravo nam se ne događa ništa novo, ništa različito od uobičajenog.


Mario je početkom godine imao veće zdravstvene probleme. Kako je on danas sa zdravljem?
- Mario je, hvala Bogu, odlično.
Znam da je prema savjetu liječnika redovito odlazio na plivanje. Jeste li mu se i vi priključili?
- Doista, proplivao je cijelo ljeto, što mu inače nije omiljeni trening, s obzirom na količinu istoga dok je bio aktivni vaterpolist. Jednom sportaš, zauvijek sportaš, a sportska disciplina učinila je svoje. Što se tiče mene i mora - kao što je gore već spomenuto - da vam ne bih rekla!

Premda ste za publiku prava, istinska zvijezda, uvijek ste naglašavali da živite normalno i skromno. Znači li to da Doris Dragović, poput ostalih ljudi, odlazi u dućan, obavlja kućanske poslove…?
- Kad sam to rekla, pod tim sam podrazumijevala i sve ono što ide uz normalni život. To su intima i privatnost, a nikako izloženost bilo kome, a ponajmanje medijima. Pametnome dosta.


Tko je glavni u kuhinji u vašem domu? Koji je vaš kulinarski specijalitet?
- Susjeda. Nju upitajte i o specijalitetima.


Zahvaljujući poslu proputovali ste gotovo čitav svijet. U kojoj zemlji ili gradu vam se najviše dopalo?
- Svaki grad i zemlju čine ljudi, i to je ono što pamtite. Svugdje je bilo izvanrednih, predivnih i zanimljivih ljudi, stoga bi odgovor na vaše pitanje bio priča o njima, no to bi već (onda) bila biografija, a ne intervju. Zato, nekom drugom zgodom…

Ove godine je dvadeseta obljetnica vašeg pojavljivanja na Eurosongu s neponovljivom “Mariom Magdalenom”. Koje su vam prve asocijacije na Eurosong i boravak u Izraelu?
- Boravak u Izraelu bio je kao odlazak doma, iako sam tada tamo bila prvi put. No… to je neka druga priča, kao što je Eurosong neka treća. Sve što se tamo odvijalo, bilo je u strogim okvirima discipline.

 

Naslovnica Lifestyle

Najčitanije

Žele veliku promjenu Dvije doktorice s Medicinskog fakulteta upozoravaju: Umiremo od bolesti koje se mogu spriječiti, ljude treba podučiti, od toga kako će jesti i spavati pa nadalje... No, lakše je prepisati tablete

Dvije doktorice s Medicinskog fakulteta upozoravaju: Umiremo od bolesti koje se mogu spriječiti, ljude treba podučiti, od toga kako će jesti i spavati pa nadalje... No, lakše je prepisati tablete
Dvije doktorice s Medicinskog fakulteta u Splitu pokazale su koliko su voljne i snažne pokrenuti nešto novo i va...
Dvije doktorice s Medicinskog fakulteta upozoravaju: Umiremo od bolesti koje se mogu spriječiti, ljude treba podučiti, od toga kako će jesti i spavati pa nadalje... No, lakše je prepisati tablete

Zelena prijestolnica Priča iz zemlje u kojoj je divota živjeti: imaju po četiri tisuće eura plaću i sve im je na struju; Brodovi, ribarstvo, što god su takli u zlato su pretvorili, evo i kako (FOTO)

Priča iz zemlje u kojoj je divota živjeti: imaju po četiri tisuće eura plaću i sve im je na struju; Brodovi, ribarstvo, što god su takli u zlato su pretvorili, evo i kako (FOTO)
Nije jesen svuda ista. U Dalmaciji je bilo toplo, temperature još visoko iznad 25 stupnjeva i u jednom takvom su...
Priča iz zemlje u kojoj je divota živjeti: imaju po četiri tisuće eura plaću i sve im je na struju; Brodovi, ribarstvo, što god su takli u zlato su pretvorili, evo i kako (FOTO)