Nikica Cukrov (65) Životna priča šibenske sportske legende: Zbog karcinoma grla preokrenuo sam život, polje je danas moj nogometni teren

Nikica Cukrov (65)

– Sve u svoje vrijeme. Jedino mi je teško palo što više ne mogu, a prije sam to mogao, ne spavati tri noći. Ali privikao sam se... Sad radim druge stvari, primjereno godinama. Polje je moj nogometni teren. Bilo bi ludo da sada cijele noći provodim vani, da hodam po diskotekama. Još koju godinu pa bih sreo unuka u disku – govori nam srčani Šibenčanin Nikica Cukrov, nekadašnji igrač Šibenika, Hajduka i Rijeke, o čijoj se izdržljivosti ispredaju legende.

Ne bez osnove, jer je brzi i neukrotivi Cuki, kako ga zovu prijatelji i poznanici, usprkos nedostatku sna, uvijek dominirao na nogometnom terenu. Zaljubljenik u more i ronjenje znao je nakon utakmice "Hajduka" u ponoć doći iz Splita u Šibenik i sa suprugom odmah isploviti prema Žirju, odakle mu je mati (otac je iz Šepurina s Prvića), pa loviti ribu dan i pol, bez spavanja, i onda natrag u Split na treninge. Jednom je, sjeća se, isključio onu pomičnu traku za trčanje jer više nije mogla podizati opterećenje...

– Danas ipak više ne mogu trčati kao nekada – domeće, premda, priznajemo, nije lako pratiti njegov žustar korak. Pet i pol godina prošlo je od Cukijeve bitke s karcinomom grla i danas se, nakon bitke sa zloćudnom bolesti, osjeća odlično. Dok onako žilav i mišićav u 65. godini, nalik na kakva mudrog Indijanca, kazuje kako je totalno promijenio životni koncept, teško se oteti dojmu da bi podjednako uspješan bio i kao motivacijski govornik. Samo što Cuki ne bi bio još jedan u nizu novokomponiranih prodavača magle, nego živi primjer one "u radu je spas". Dodali bismo, i volji.

Zaokrenuti volan

Kad se suočio s bolešću, znao je da valja zaokrenuti volan života na suprotnu stranu. I promijeniti sve kako bi sačuvao zdravlje. Trenira on i danas, ali na drukčiji način – u Šibenskom polju, gdje zalazi dvaput dnevno i provodi po nekoliko sati proizvodeći zdravu hranu za svoju obitelj i prijatelje. Nema čega nema u Cukijevu vrtu, od krumpira, kapule, luka, balancana, čantruna, rajčica, paprika, tikvica... Prije dvije godine posadio je i nešto limuna, ali mu ih je uništila zima. Ima i grejp, naranče, šljive, jabuke, bajami tek trebaju narasti, žižule... Mora još posaditi šipak, rogač... ("mlad sam, ima vremena"). Svake vele, i to u tolikim količinama da mu nema druge nego darivati bližnje. Čim je, veli, napustio bolnicu u zagrebačkoj Dubravi znao je da mora početi voditi računa što jede, ali i izbjegavati sunce.

– A da bih se zdravo hranio, počeo sam proizvoditi hranu. Kako stariji zet Vjeran Paić u Šibenskom polju ima puno zemlje, a ja sam počeo jesti puno povrća, pomislio sam pa zašto ga ne bih proizveo za sebe, da znam što jedem i da budem siguran u ono što unosim u organizam. Tako sam najprije počeo s malim vrtom, pa s malo većim, pa s još većim... Zemlju smo nosili na Institut za jadranske kulture, napravljena je kemijska analiza tla kako bismo znali što bi bilo najbolje saditi. Onda je zet tu zasadio 60 maslina, pa smo on i ja posadili 130, pa evo sada još 120. A mlađi zet Domagoj Živković ima svojih 800 stabala. Imam povrće koje sam proizvedem, a da bi tako bilo, svaki dan provedem skoro četiri sata u vrtu, ujutro i navečer. Ujutro sam ljeti u pet na noge, sad već malo kasnije, oko pet i pol, šest, jer još ne svane. Radim, ne stajem. I onda u osam i pol, devet, bježim sa sunca. I idem poslijepodne... Nedjeljom nikada. Kad, na izmaku ljeta, padnu vrućine, idem i kasnije, pa radim par sati do ručka. Smiri me to, bolje se osjećam – govori Šibenčanin nemirna duha, dragovoljac Domovinskog rata i još uvijek aktivni pripadnik svijeta nogometa.

Angažiran je kao instruktor u Šibensko-kninskoj županiji, pa često iz mjeseca u mjesec zna i otputovati na nekoliko dana, ne brinući se pritom da situacija u polju neće štimati.

– Hvala Bogu, imamo mehanizaciju – dvije freze, traktor na kojemu lijepo sjedim i vozim. Sad sam, kako bi mi bilo lakše, stavio foliju i navodnjavanje kap po kap. Puno je komodnije... Na toj velikoj zetovoj parceli imamo vodu, jer da je nema, ne bismo mogli imati ni tako veliki broj maslina. Sve zalijevamo vodom koja nije klorirana... Imam rezervoar od 1000 litara, napunim ga, imam "tajmer" za zalijevanje. Ne moram ni biti tamo, on će se uključiti i odraditi svoje. Moje je samo da ga napunim. E da, usput sam posadio i 2000 sadnica smilja, da malo vidim kako i to ide. Ima puno zemlje, pa sam odlučio probati i s time. Sad me čeka sadnja kupusa, običnog i verzota, brokule, raštike, kaula... Bit će i mrkve, zelja, nema što ne sadim. Samo ne jedem pomidore, ne jedu ih ni obje kćeri, a imao sam 120 sadnica pomidora. I to četiri-pet vrsta. Tko to konzumira? Ili žena ili ovi drugi... (smijeh) Podijelim prijateljima, kćeri i žena naprave šalšu, uvijek je ima u zamrzivaču. Polje mi je postalo stil života. I normalno, more. Ronim, lovim ribu, tučem s puškom... Sad, doduše, puno manje nego prije. Idem i s prijateljima. Nepisano je pravilo, to je kao neka moja obveza, da uvijek moram donijeti školjaka za nekih 10-12 ljudi – vedro će Cukrov. Kaže kako, praktički, jede sve – većinom povrće, ribu, piletinu, ali i druge vrste mesa, premda rjeđe. Nastoji znati podrijetlo, kupuje domaće i provjereno, naravno koliko je to moguće. Kažu mu: "Pa šta ne bi ima i malo kokoša?!"

Guštanje kod Cukija

– Je, ali tko će to sve raditi – smije se. Sad kad su minule vrućine, u polje rado zalaze i članovi njegove obitelji. Svi vole doći k Cukiju u polje i guštati.

– Ja napravim roštilj, izvadim iz vrtla šta 'ko voli. Salatu, kupus, pomidore... Starija kćer me, evo, tanta da opeta moram posaditi zimske krumpire. Viče da su super. I žena isto govori... A ja joj kažem: "Nemoj reć da su ti ćaćini, jer svi onda pitaju u stilu daj, daj." A nitko ih neće sam ubrati, a kamoli kopati. Ajde, kćeri dikod dođu brati. Ma svi dođu brati – zadovoljno se smije Cukrov zbog ugađanja obitelji. Pronašao se u nečemu što raduje i njih i njega sama.

– Radim ono što je primjereno mojim godinama, a da mi to sve ne odgovara, ne bih to ni radio. Ako ja imam volju ustati svako jutro iz kreveta u pet uri, bez navijenog sata, i ići u polje, znači da mi to godi. Našao sam tu sebe, to mi pričinjava ogromno zadovoljstvo. Aktivan sam, mogu i danas raditi koliko hoćete. Dnevno, bez ikakvih problema, fizički radim po četiri-pet sati, dočim neki moji, ne vršnjaci, nego puno mlađi ljudi, to ne mogu – govori nekadašnji igrač "Hajduka" ocjenjući svoje kapacitete.

– Nisam ja ni prije bio metar koji je metar, ja sam bio metar koji je metar i pol u svemu, pa sam tako vjerojatno i u ovome. Takav mi je mentalni sklop. Nakon operacije sam svaka tri mjeseca išao na kontrolu, drugu godinu svakih šest mjeseci. I moj pokojni liječnik, koji me operirao i vodio, dr. Mišo Virag, jedan od najboljih svjetskih kirurga za maksilofacijalnu kirurgiju, rekao mi je, kad je prošlo dvije godine nakon operacije: "Sad si izmaćan." Pitao me znam li što to znači... Rekao sam mu da znam. A "izmaćan" znači: "Sad si prošao." To znači da si 95 posto izliječen. Sad bih nakon pet godina trebao ići jednom godišnje na kontrolu, ali ja ću dvaput. Radim i pH3, inače to ne rade, jer je zakiseljenost organizma jedan od glavnih pokazatelja ima li prisutnosti zloćudnih stanica. Zna se što pospješuje razvoj karcinoma – proučio je Cukrov puno literature prije negoli je samome sebi propisao novu recepturu života.

Puno su mu, otkriva, pomogli i prijatelji poput Zorana Škugora. Zahvalan mu je jer mu je preporučio čajeve i minerale koje već godinama svakodnevno pije, te mu kazao kako uz to obvezno mora mijenjati prehranu.

– Zoran mi je dao i još neke suplemente, uzimam i dandanas matičnu mliječ. Ima tu i puno alternative... Nakon operacije prošao sam zračenje, odbio sam kemoterapiju. Imao sam saznanja, u razgovoru s liječnicima, da mi ona nije potrebna. I tako sam odlučio, okrenuo se zdravoj prehrani i alternativi, tim suplementima, jer mi je pao imunitet. Ostavio sam se tada alkohola i kave, a pušiti sam prestao još prije 18 godina. Uzimao sam i specijalnu sodu bikarbonu... Čistio sam organizam od kiselosti, toksina i parazita, a ujedno dizao imunitet. A tome služe ti čajevi od specijalnih mješavina mediteranskog bilja i ruskih minerala. Koliko mi pomažu ili ne pomažu, ne znam. Ali znam da sam dobro. Je l' do ovoga ili onoga, nisam ispitivao niti me zanima. Hvala Bogu, izvanredno se osjećam, živ sam i zdrav i nastavljam to uzimati – jednostavno će Cukrov.

Kad mu je prijatelj Škugor prvi put spomenuo alternativu biljem i mineralima (samome je sebi, objasnio mu je, riješio problem raka prostate), u startu je bio sumnjičav. Ništa nije znao o tome, ali je svejedno uzeo paket koji mu je dao nakon izlaska iz bolnice i ponio ga sa sobom u Šibenik, s naputkom da sve može provjeriti kod zajedničkog prijatelja, poznatoga šibenskog zlatara, čija je majka bolovala od raka kože na licu s metastazama na plućima. I ona je pila istu mješavinu bilja i minerala...

Priča o kapuli

– Prijateljevoj majci liječnici su na plućima našli puno maća (metastaza) i počela je uzimati te čajeve i minerale, koje i ja svakodnevno pijem. Za mjesec dana je ponovno otišla na snimanje, a liječnici su joj rekli kako više nema metastaza. I da su lice i pluća čisti. A nije išla na kemoterapiju ni na zračenje. Znači, nije mi netko pričao ovo i ono, rekao mi je to prijatelj iz djetinjstva čija je mati to prošla. Naravno da, ako nešto djeluje na vas, ne mora i na mene, ali ja to uzimam i odlično sam – naglašava Cukrov, pojašnjavajući kako kombinacijom zdrave mediteranske prehrane i alternative umanjuje unos zla u vlastiti organizam.

– Bolest je specijalna situacija, čovjek mora okrenuti crno na bijelo stvar ako želi sebi pomoći. Moj način života, dok sam radio, trenirao i nervirao se, doveo me je do toga. Stres treba eleminirati... Kako?! Čime?! Treba sve promijeniti. Ja sam to napravio i uspio sam. Ne ljutim se više kao prije... Planem, kažem što imam za reći i poslije idem ća. Za pet minuta sam normalan. Naučio sam kontrolirati stres. Agresivan sam, ali sam kontrolirane agresivnosti. Prije sam bio agresivniji... Ali sve je to normalno. Katkad je potrebno isprazniti se. Najvažnije mi je da ništa ne zadržavam u sebi, da se ljutim i kupim u sebe. Izbjegavam situacije i društva gdje ljudi plaču u stilu: "Ajme, nemam ovo, nemam ono. Ovo je dosadno. Ne valja ovo, ne valja ono" – ne voli mlaćenje prazne slame Cuki i podsjeća kako se nekoć živjelo u Šibeniku.

– Stariji roditelji ostali su na selu. Imali tuke, kokoši, prasca, jaja, ma svega... Vikendom bi se išlo na selo i s punim autom u nedjelju vraćalo kući, u grad. I bilo im je lipo. Je l' tako?! A sad su stari umrli, nitko više na selu ne radi zemlju. Ovi u gradu govore: "A nema posla, ne more se..." Sad im kuća na selu propada, zemlja zapuštena, a oni u gradu kukaju. Znate što im ja kažem? Prodaj stan, pola uloži u zemlju... Svako naše selo je 10 – 15 minuta autom od Šibenika. Najdalje je 15 minuta. I radi tamo kao što ti je radio ćaća. Kako je ćaća mogao podignuti na noge brata, sestru znači da i ti možeš tako. Ali postalo je sramota raditi na zemlji. Ma nemoj. Zbog čega?! Bolje raditi na zemlji nego u tvornici u Ražinama na peći. Zdravije je tri puta. I još možete i poslovati s tim i zaraditi nešto – poticajno će Cuki.

I spominje prijatelja koji godišnje samo na kapuli zaradi 140.000 kuna.
– Je' da najmanje dva mjeseca ima posla i da se satare. Ali recite mi, gdje bi ih drugo zaradio?! Znači on, kad to podijelite na 12 mjeseci, zaradi 1500 eura mjesečno. A radi dva mjeseca. Hvala Bogu da se onda isplati raditi. Ima se gdje i prodati, treba proizvesti. Uvijek govore: "Nemaaa... Gdje ćemo s time?" Napravi, pa ćeš vidjeti gdje ćeš. Pusta zemlja leži zapuštena, nema ovoga, nema onoga... Ima zemlje, nitko je ne obrađuje. A svi hoće nešto imati. Šta je rekao jedan iz Zagreba: "Treniraj!"

Naslovnica Lifestyle

Najčitanije