U Dalmaciji ne triba bit majstor enigmatike da bi se i u ponoć i u podne zna odgovor na pitanje: "Ptica pjevica, tri slova?" – "Pa bar je to lako: tić!"
Eto, s tin i takvim bazama skupili su se tičari, uzgajivači ptica iz cile Dalmacije, u Gljevu ispod Kamešnice, da proslave kraj još jedne i početak nove uspješne sezone. A i da se malo podruže i počaste.
– Kako je Gljev kod Sinja, u njemu se onda i treba ponašati sinjski. Običaj je, naime, da pobjednici Alke počaste sve svoje kolege i prijatelje. Tako smo i mi koji smo osvojili medalje na Svjetskom ornitološkom prvenstvu počastili svoje kolege koji će osvojiti medalje za svoje tiće dogodine i tako ukrug. Bitno je da se družimo i feštamo – kazao nam je Željko Krnčević Pigo, koji je za svoje kanarince rheinlandere i ove godine osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u nizozemskom Zwoleu. Isto kao i lani, kada je u Italiji također dobio broncu za rheinlandere i zlato za uzgojene feosne grlice.
No, nije Krnčević bio jedini Šibenčanac u Gljevu. Bili su tu i najstariji šibenski aktivni uzgajivač Ivan Piližota, pa Željko Protega i Ljubo Popović, tajnik i predsjednik Društva za uzgoj i zaštitu ptica Šibenik, dok je Zorana Rupića gripa prikovala za krevet. Al' su zato u Gljev stigle njegove baklave.
Sa Šibenčanima je u Gljevu bila i cijela krema dalmatinskoga, a umnogome i hrvatskoga uzgoja. Višestruki šampioni, ne samo sa zadnjeg Svjetskog prvenstva, poput Splićana Alfreda Fredija Krstulović, i prezimenjaka mu Branka, kojeg Šibenčani poznaju i kao sjajnog automobilističkog asa, iz generacije našeg Borisa Štrkalja i Ace Rogulića, pa Aleksandar Arsić, Tino Marijanović, predsjednik uspješnog tičarskog društva "Marijan" čiji su korijeni iz našeg, drniškog Gradca. Bilo je tu i Dubrovčana – Vicko Antičević i Ivan Stanković – a svakako ne bi trebalo preskočiti ni sjajne Sinjane, domaćine druženja, i meštre od kužine, predvođene Šimom Bilokapićem i Draženom Poljakom. Sinj možda jest mali, ali je među uzgajivačima veliki, tičarska velesila.
A što se spize tiče, tu je vladalo staro pravilo, ono po kojem nema tice do prasice. Bilo je svega, i s ražnja i s gradela, pa do slatkoga. Nakon kojeg je, bogu fala, valjalo i slatko zapivati.
Prije negoli su krenuli svako svojoj kući uz obećanje – vidimo se i dogodine. Na istom druženju, s nekim novima medaljama, i novim, mladim članovima. Koji će ponovno vratit vrime u kojem u Dalmaciji nije bilo ni ponistre ni fineštrina u kojem nije visija kebunić, a u njemu od jutra do mraka piva – tić.