Svaka čast školi, ali ponovno se, po ko zna koji put, dokazuje da je, barem što se zanata tiče, najbolje školovanje rad i ono uz rad. Šta ti vridi šta barist znade razliku kvadrata, vadit treći korijen i fraktate, šta znade u ponoć i u podne ka iz topa glavni grad Gvineje Bisao, i to kako se zva konj Aleksandra Makedonskog, ako van na koncu, kad ste već sili, namisto kapučina donese teke mrljave, škuro piturane vodice s pinom koja sliči na onu za pranje suđa.
Petra Gracin nema diplomu od konobara, završila je srednju hotelijersko-turističku školu, za "tehničara", ali se zato može pohvaliti titulom najbolje baristice, ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, di god koriste "Franckovu" kavu. Ona je, nakon kvalifikacija koje su okupile 15 tisuća kafića i ugostiteljskih objekata, pobijedila u finalu između deset najboljih, održanom u najstarijoj zagrebačkoj kavani "Johann Franck" na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje je proslavljen Međunarodni dan kave.
– Kako san dospila do Zagreba? Ma na štekatu slastičarnice "Yum", u kojoj radim, sija mi je čovik iz "Francka", Zoran Trkulja. Danas ga poznajem, znam ko je, ali tada nisam imala pojma, gost ka i svaki drugi, poslužila sam ga kavom i on me pitao bi li ja na natjecanje. "Može", rekla sam više da ga se riješim, u onoj gužvi, a i nije u redu gostu reći "ne" jer je gost uvik u pravu, zar ne? – smije se vedra i nasmijana, tek 23-godišnja Petra koja je unatoč tome nakupila popriličan staž iza kafe aparata.
Iza njezina uspjeha, skromno kaže, ne stoji samo ona, nego i gazda lokala Aleksej Klarić i gazdarica Antonija Drezga, sestra košarkaša Luke Drezge.
– U stvari sve što znam o kavi naučio me šef, on stvarno voli kavu, zato je i otvorija lokal u ožujku ove godine – kaže naša simpatična sugovornica.
Petra, velimo, u školi nije naučila baš ništa o kavi, jer je učila za hotelijera, a ne za konobara, ali je nakon 16. godine, kada je trebalo nešto raditi u sezoni, došla u bivše "Vino Ino" i počela raditi. Cure su tamo kuhale superkavu, poučile toj vještini i Petru, i tako je to počelo.
– Tajna? Nema je. Trebaš to voljeti, kao i svaki posao koji radiš. Ako voliš popiti dobru kavu, onda ćeš je takvu i skuhati, potruditi se oko nje. Ja nikad neću donijeti gostu kavu koju sama ne bih popila, kojom nisam zadovoljna. Prolit ću je i napraviti novu. A kavu obožavam otkad znam za sebe, pijem je otkad sam se rodila. Mama bi se digla od stola, a ja bih krišom srknula njezinu kavu, jela fundać žlicom... Zato sam se u ovom poslu i zadržala već nekih šest-sedam godina, što sezonski, što sad malo stalnije, a promijenila sam i već nekih desetak lokala u kojima sam radila. Di se vidim u budućnosti? Ne vidim se još, još se pronalazim, nadam se da ću ostati bar u blizini ove branše. Nije mi u interesu konobariti do kraja života, ali nakon ovog će mi se valjda i još neka vrata otvoriti – optimistična je naša šibenska cura. Kojoj fali tek koja pjega više da bude ista, pljunuta Pipi Duga Čarapa.
Trkulja ju je, kaže, hrabrio kada ju je počela hvatati trema u Zagrebu. Možeš ti to, govorio joj je, tješio da će tamo isto tako bit amateri, te da nije bitno što ne zna crtati po kavi – džabe crtež ako kava ne valja. "Lip rukopis, slaba zadaća", što bi rekao Biće Mladinić.
– Znala sam da će tamo bit kamera i fotoaparata, al' nisan znala da će to tamo bit ka u Hollywoodu; RTL, Nova TV, Jutarnji, Večernji, Slobodna... A tek kad su mi rekli – pobijedila si, evo ti mikrofon, drži govor. Ja nemam pojma što sam tamo govorila, imam totalnu amneziju, ne sjećam se uopće ničeg iz tog dana. Znam da smo kuhali četiri espressa i četiri kapučina i četiri koktela sa svojim potpisom, nešto što ste sami izmislili. Što sam ja izmislila? A što mislite, opet nešto s kavom – kava, orahovac, maraschino, vrhnje i malo soka od naranče. Taj koktel nazvala sam "Yum", zato što nam se lokal, slastičarnica tako zove, i zato što mi je šefica oko njega pomogla, ona mi je napravila i kolač koji sam također nosila gore. Kolač je također bio od tamne i bijele čokolade, maraschina i – zamislite – kave.
