'ODRADIO' KRLEŽU Roko Radeljak, nagrađivani i nadareni drniški klarinetist, autor je glazbe za šibensku 'Ledu': Neću biti gladan, mogu svirati i na svadbama

'ODRADIO' KRLEŽU

Svirati i pisati glazbu! To je moj san, a glumu ostavljam onima koji su u tomu bolji od mene! Kaže to Roko Radeljak, nagrađivani i nadareni student pete, završne godine klarineta na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a ovih dana pozornost šibenske i hrvatske kulturne javnosti privukao je svojom malom glumačkom i puno većom, glazbenom ulogom u predstavi "Leda" Miroslava Krleže, prvoj ovosezonskoj premijeri Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku.

Roko je, naime, autor glazbe za tu predstavu, a redatelj Boris Svrtan povjerio mu je i glumački zadatak. Istina, mladi glazbenik nije morao učiti Krležin tekst, ali je na pozornici ipak imao svoje replike i razgovarao s glumcima! Naravno, svojim klarinetom i saksofonom, izvodeći uživo glazbu koju je napisao za šibensku "Ledu". I u tomu nije prošao nezapaženo, iako mu je to bila prva glumačka uloga, a prvi put napisao je i glazbu za neko kazališno djelo. Sve ostalo počelo je još u ranom djetinjstvu.

Note u krvi

Rođen je 1995. godine u Drnišu i premda njegovi roditelji, govori uz smijeh, nemaju veze s glazbom, njemu je ona u krvi.

- Moj je glazbeni put počeo još u rodnom Drnišu. Već sa 6,5 godina upisao sam prije vremena osnovnu Glazbenu školu Krste Odaka i kao klinac sam postigao neke rezultate. Moji mi roditelji nikada nisu govorili niti su me tjerali da se bavim glazbom, ali su me uvijek podržavali. Kao mali stalno sam se motao po Međunarodnom dječjem festivalu, sudjelovao na otvorenju, kasnije svirao u Šibenskoj narodnoj glazbu. Sjećam se da bi probe trajale i do 2 sata poslije ponoći, a roditelji bi me onda vozili kući. Podržavali su me i kada sam s 14 ili 15 godina putovao s orkestrima po Europi. Nisu mi branili. Još sam ovako burnog temperamenta, ali na kraju se sve izrodilo na dobro… - smije se Roko.

 

 

Dok govori kako je "upao“ u najnoviju predstavu šibenskog teatra, bez susprezanja otkriva kako mu susret s Krležom, izvan školske lektire, nije nimalo lako pao.

- U kazalište sam došao na poziv ravnatelja Jakova Bilića s kojim se poznam još dok smo osnivali klapu "Adriatic". Pisati glazbu za "Ledu" za mene je bio veliki zalogaj. Nije to lagan komad. Ipak je to Krleža. Čitao sam ga u srednjoj školi, ali "Glembajevi" su bili lektirni naslov. Sada sam bio primoran pročitati "Ledu". Bilo je jako stresno, neću vam lagati. Jer, to vam je kao da ste vozač autobusa, a sada morate voziti nešto puno veće, ogromno, puno teže, kompliciranije…

Teško mi je to bilo pročitati tako da sve razumijem da bih onda nešto suvislo mogao napisati. Donijeti u glazbi tu atmosferu, taj društveni spleen nije bilo nimalo jednostavno. Jer, u jednom dijelu tekst traži da je "Traviata" odsvirana kao valcer, a u drugom činu se spominje charleston, pa sam napisao "blue note“ kako se već kaže za taj ples, a ima tu i Schubertovih pjesama do poluimprovizacije u a-molu…

Zadatak je bio težak. Puno su mi pomogli redatelj Boris Svrtan i glumci. Kada sam prvi put došao na probe i vidio scenu, sve mi je bilo jasno, a najlakše mi je bilo glazbu izvoditi na sceni… Ali, bilo je stresno, pa i glumcima koji imaju govoriti urnebesno puno rečenica. Ja to ne bih naučio ni za dva života…

Propala mu truba

I opet se Roko smije. Osmijeh je, zapravo, i prvo što se uoči na licu tog mladića. Širok i otvoren. Roko se smije i dok se prisjeća kako se njegova ljubav prema klarinetu posve slučajno dogodila.

- Htio sam svirati trubu, ali baš te godine ukinula se truba u drniškoj glazbenoj školi jer je profesor te godine bio star i bolestan!

 

 

Dopao ga je tako klarinet, ali zbog toga nikada nije požalio. Od početka je svoje glazbeno obrazovanje ozbiljno shvatio, ali na svoj način!

- Kao dijete bio sam na svoju ruku i volio sam da bude po mome. Možda sam bio malo razmažen. Mogu to sada reći, jer je sestra starija osam godina od mene. Nekako sam želio da uvijek bude po mome, ali sam to iskoristio na pravi način. Puno sam vježbao klarinet, jer sam zamislio u svoj glavi kako to mora zvučati. Želio sam biti dobar na nastupu i da na koncertima to dobro zvuči… U osnovnoj školi vježbao sam možda sat vremena dnevno, ali važan je kontinuitet. U srednjoj je to bilo puno više, ovisno o programu, a na akademiji su glazba, učenje i vježbanje postali način života. Tamo sam od 8 do 20 sati i cijelo vrijeme glazba mi je u fokusu. Mislim stalno kako nešto napraviti, odsvirati, izvesti…

A klarinet su, objašnjava, i skladatelji oduvijek voljeli o čemu govori i dosta literature napisane za taj instrument.
- Čak je i Mozart, koji nije pisao puno koncerata za instrumente, klarinetu posvetio kvintet i koncert. Dosta ima literature za klarinet, pogotovo od romantizma na ovamo. U baroku su vladali gudači, oboa i flauta, ali ja sam svirao partitu za violinu na klarinetu. Može se i to.

I dok govori o tomu, Roko se opet vraća na Mozarta. Bio je genij, zaneseno ističe, koji je napisao svevremenska djela koja su i danas zamamna i atraktivna. Da nije tako, ne bi se izvodila diljem svijeta.

- Jako mi je drag Mozart, a volim i Bacha, premda ga donedavno nisam razumio. Ali kako vrijeme prolazi, nekako se i to posložilo. Drag mi je i romantizam, a pogotovo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata, od 1950. do 1970. To mi je razdoblje osobito drago i na tom tragu bit će i moj diplomski!

Biti u điru

No, Roko, ne uživa samo u klasici, već u svim glazbenim oblicima i žanrovima, pa ga je ta znatiželja nagnala da se dade i na drugu "stranu“.


- To su gaže, kako ih ja nazivam, jer nemaju puno veze s klasičnom glazbom. Svirao sam rock 'n' roll, sevdah i svašta nešto, jer kako je rekao jedan šibenski maestro nijedan glazbenik ne smije biti fah idiot. Ja sam valjda shvatio tu ideju pa sam se malo "dao sa strane", na gaže, i bilo je toga toliko da sada već moram malo podvući crtu. Kada govorim o gažama, mislim na svirku s orkestrima koji idu na razna natjecanja, poluprofesionalne i amaterske orkestre, bendove koji me zovu, snimanje spotova ili snimanje u studiju. Na svadbama ne sviram, barem ne još (smijeh)…

 

 

Pripreme za diplomski ispit, kako je otkrio, već su u tijeku, no što nakon studija, hoće li ostati u Splitu ili negdje drugdje. Odgovor na to još traži.

- Mrzim to pitanje jer nemam konkretnog odgovora. Strašno bih volio svirati i biti u điru, ali nemam ništa protiv nijednog vida glazbenog djelovanja, od pedagoškog rada do izvođenja i komponiranja. Ali, ne želim imati jedan posao 40 godina, želim biti u "muvingu" i zato se nadam da ću moći otići vani, svirati u nekom orkestru poneku sezonu, pa se vratiti. Volio bih i ostati ovdje ako mi se pruži neka dobra prilika. Pri tome ne mislim na novac, nego mi je važno da sam u điru i da se nešto kvalitetno radi. Ne bojim se da ću, kao glazbenik, biti gladan. U najgorem slučaju uvijek mi ostaju svadbe…


Nastup u operi

Svoju glazbenu raznovrsnost Roko Radeljak upotpunio je i jednom operom - prvom šibenskom komičnom operom 'Turija i Plamenko' koju je napisao Borna Erceg, a libreto operna pjevačica Jelena Pletikosa. Nije u tu priču upao slučajno. S Bornom se, kaže, poznaje odmalena, išli su skupa i u srednju Glazbenu školu Ivana Lukačića u Šibeniku, a sada su zajedno na splitskoj Umjetničkoj akademiji.
- Uz Bornu i Jelenu u toj je ekipi i Ivan Samodol, koji je sada četvrta godina glazbene teorije. Mi smo tijekom srednje škole i na početku akademije imali svoje projekte i koncerte kroz koje smo funkcionirali. Nastupali smo u šibenskome muzeju, Vodicama i to je nama bilo jako važno. Davali smo maksimum, gurali svoju priču, a onda je prije četiri godine Borna došao s ogromnim materijalom i rekao, evo opere, i tako je počela naša priča o 'Turiji i Plamenku'… Volio bih da se ponovno izvodi jer ju je publika dobro prihvatila - tri večeri zaredom napunili smo šibensko kazalište - kazao je Roko.


S praškim simfoničarima
Roko studira u klasi profesora Željka Milića koji je za njega neprikosnoveni autoritet među klarinetistima i zbog kojeg je, kaže, odabrao studij u Splitu.
- Tijekom osnovne i srednje škole bilo je dosta prvih i nekada drugih nagrada na državnim i međudržavnim natjecanjima. Valjda sam i zbog toga lako upao na prvom roku na Muzičku akademiju u Zagrebu i Umjetničku akademiju u Splitu. Nisam otišao u Zagreb, izabrao sam Split i klasu profesora Milića. Jednostavno nisam mogao odoljeti pozivu da dođem kod tog čovjeka. Mislim da je to bio pun pogodak - zadovoljno će Roko, dodajući kako je sudjelovao i u Erasmus programu kod profesora Nikole Srdića u Novom Sadu te je pohađao mnoge master klase diljem Europe, a nekoliko angažmana imao je i s Praškim simfonijskim orkestrom.

Naslovnica Glazba

Najčitanije

UVOZNE NOTE Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...

Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...
Rodni je Šibenik Zoran Škugor napustio kao izuzetno perspektivni stolnotenisač, a u Zagrebu osvanuo kao najuspje...
Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...

77 mu je tek Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti

Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti
Jesi li ti najstariji aktivni šibenski klapski pivač? Ako nisi, napravi razgovor s onim koji je stariji od tebe,...
Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti