Kao što su lastavice siguran znak proljeća, tako je pojava tinejdžerice Leeloo na otoku Žirju najbolji znak da će do otoka svojih predaka vrlo brzo doploviti i njezin otac, svjetski priznati pijanist Maksim Mrvica. Tako je bilo i minulih dana, u kojima su Šibenčani (i ne samo Šibenčani) nestrpljivo čekali na koncert svjetske glazbene zvijezde na Tvrđavi sv. Mihovila.
U žirajskoj uvali Koromašnja, nekad nepristupačnoj zbog brodova i vojarne JRM, Mrvice su izgradili svoju obiteljsku utvrdu, u kojoj Maksim u pravilu ljeti nalazi stvaralački mir i skuplja snagu za nove glazbene projekte. Njegovo ime i prezime, pak, tek djelomično otkriva istinu o sjajnom šibenskom glazbeniku. Maksim je u glazbi zaista maksimalan, te daleko od mrvice. On je svjetska glazbena i ljudska gromada.
- Kad stigne na Žirje, Maksim Mrvica je jednostavan da jednostavniji ne može biti ili jednostavan do savršenstva. Dane provodi u šetnjama, kupanju i sunčanju. Pozdravlja srdačno i staro, i mlado. Druži se rodbinom i susjedima. On na Žirju ima dva strica. Često je i u mojoj kući, jer je dobar s mojim sinovima. Onaj tko ga ne zna, nikad ne bi pomislio da je riječ o svjetskoj glazbenoj zvijezdi - govori poznati žirajski prosvjetni radnik Maksim Roman.
Teška vremena
Djetinjstvo glazbenog virtuoza puno je više vezano za Šibenik nego za ćaćino Žirje. Šubićevac krije drugu obiteljsku utvrdu, smještenu u podnožju velebnih šibenskih tvrđava. U tom je gradskom predjelu, poznatom po nogometašima Šibenika, Maksim proveo djetinjstvo i ranu mladost.
- Naša je osnovna škola dala mnogo zanimljivih imena. Ne samo Maksima Mrvicu. U našim klupama sjedili su i Arsen Dedić, i Igor Mandić, i Marko Škugor… Poznata je, bez lažne skromnosti, i po uspješnom mandolinskom orkestru "Krešimir". Maksim nije bio baš oduševljen sviranjem mandoline, bio je od malih nogu opsjednut glasovirom - govori Maksimov glazbeni pedagog iz OŠ "Petar Krešimir" Mate Višić.
Talent Maksima Mrvice nije, dakako, mogao promaći ni profesorima šibenske glazbene škole "Ivan Lukačić". Dio glazbenih pedagoga, sklonijih konzervativnom pristupu glazbi, bio je, međutim, silno zbunjen Maksimovom očitom željom za ekstravagandnošću, pa se po "starom, dobrom" dalmatinskom običaju ponekom od tih profesora otela rečenica "Nema ništa od njega". Srećom, bilo je puno više onih, koji su vjerovali da Maksima čeka svijetla budućnost. Ne samo u glazbenom smislu.
Poput šibenskog Riječanina Zdravka Iljadice, koji mu je sponzorirao zrakoplovnu kartu za prvi važniji koncert u Parizu.
- Moj glazbeni put i život uopće krenuli su osjetno boljim smjerom tek kad sam navršio 26. godinu. Dotad su moji honorari bili manji i od 200 kuna. Za rješavanje temeljnih životnih potreba. Ne za luksuz. Nisam imao stipendiju za studij glazbe, ni poticaja od Ministarstva kulture. Studirao sam u teškim vremenima i ne baš lakim uvjetima. Bilo je, dakako, trenutaka, kad sam se pitao imali smisla taj moj nesebični, gotovo spartanski pristup!? No, čvrsto sam vjerovao da će kad-tad doći trenutak u kojemu ću poletjeti prema visinama i, što kriti, da će se sav taj silni trud isplatiti u pravom smislu te riječi - izjavio je na tako davno Maksim Mrvica.
Mokar od znoja
Šibenski je glazbenik u ranoj fazi svoje karijere prebrisao i epitet, koji prati gotovo sve nas, rođene od Paga do Prevlake. Preciznije, priču o lijenom i nehajnom Dalmatincu. Početni boemski život zamijenio je neviđenom disciplinom. Nekad je znao kasniti na zrakoplov dok sad u zračnu luku stiže osjetno ranije, koristeći staru šibensku "bolje da ti čekaš feratu nego ferata tebe“. Silno pazi na ishranu, bježi od podizanja i nošenja teških tereta.
- Na dan koncerta imam poseban režim ishrane. Ništa masno, ništa začinjeno. Ne smijem nositi ni najmanje težine, jer se mišići istežu. Kad završim koncert obično sam toliko mokar od znoja kao da me sustigao teški ljetni pljusak. I prsti su mi često krvavi. Kad vidim tragove krvi na glasoviru, siguran sam da sam dao sve od sebe, da je nastup bio uspješan. A onda se opuštam na svoj način. U prvom su planu cigareta i čaša dobrog šampanjca. U idućim danima je na redu plivanje. Nema boljeg načina opuštanja mišića. Zato toliko volim ljeto na ćaćinom Žirju. Mirnu Koromašnju, zaklonjenu od jakih vjetrova. S morem, koje je toliko bistro da vidiš dno na više od 40 metara - otkriva uspješnu formulu trajanja sjajni glazbenik.
Voli tulume
Maksim Mrvica je već proslavio 43. rođendan ili odavno je utihnula storija o wunderkindu. Nisu mu više tako jednostavni ni kontrasti između mirnog Šibenika, pa i Zagreba i ludila, koje ga prati na koncertima u Kini. Zračne luke s brojnim fanovima, lovcima na autograme, neizbježnim zaštitarima… Ili nastup na proslavi Kineske nove godine s njihovim najboljim pijanistom Muye Wu, s kojim je izveo glavnu numeru sa zadnjeg albuma "New Silk Road“.
- Azijci su, posebice Kinezi dinamičnija publika. Poglavito, kad sviram na velikim stadionima. Nešto su suzdržaniji u dvoranama. Meni je, stoga, gotovo teže svirati pred hrvatskom publikom, koja uvijek očekuje nešto novo, posebno. Kao da sam ih razmazio. No, to nije prepreka da se silno radujem koncertima u Splitu, Šibeniku i Medulinu – otkriva Maksim.
Neke su se stvari u zadnje vrijeme, ipak, promijenile kod Maksima Mrvice. Već dvije godine nije "odradio" nijednu tetovažu. No, i dalje je sam sebi stilist. I dalje voli tulume. Zadnji je rođendan, vjerovali ili ne, proslavio triput. U kasnim noćnim izlascima. Posebno cijeni dobre DJ-eve. Maksim Mrvica obožava i putovanja. Neovisno od toga što ih profesionalno ima i preko glave. Kao da ga progone poznati stihovi u pjesmi Jasne Zlokić "Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto…"
Putovanja sa kćerkom
- Volim otkrivati nove ljepote, ali i obilaziti muzeje. Ne pamtim, kad sam u Zagrebu bio duže od deset dana. Strašno me razveselila Australija. Novi putni izazov mi je Južna Amerika, posebice Argentina. Sad mi je i draža, otkako smo ih pobijedili u nogometu! Putovanja su mi dodatno slađa, kad u zrakoplov sjedne i moja kćerka. Pametna i nadarena djevojčica, koja je uzela, čini mi se, najbolje od roditelje. Plesala je balet, voli sve vrste umjetnosti. Ona mi je najdraže društvo, kad se vratim u Hrvatsku - s neviđenom ljubavlju spominje Maksim svoju jedinicu.
O šibenskom koncertu, eto, nismo pričali (i pisali) previše. Dobrim dijelom i zbog Maksimove iskrene rečenice:
- Trebam li vam uopće posebno objašnjavati kakvi me osjećaji obuzimaju kad sjednem za glasovir na Tvrđavi svetog Mihovila!?