ROĐENA ZA GLAZBU Gordana Pavić, pijanistica i nastavnica klavira u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, Slovakinja po majci i Tišnjanka po ocu kaže: U životu me uvijek prati kamion (FOTO)

ROĐENA ZA GLAZBU

Gordanu Pavić Šibenčanima ne treba posebno predstavljati. Nastavnica je klavira u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, osnovnoj i srednjoj, glazbenica koja iza sebe ima brojne pijanističke recitale, a uz to svira i nastupa s "Kolom", suradnica je šibenskoga kazališta na više predstava i mjuzikla, ali i Šibenske narodne glazbe te članica orkestra Šibenske šansone. Gotovo da nema glazbenog događaja, manifestacije ili koncerta na kojem nije – bilo na podiju ili u publici!

Takva okrenutost glazbi i suživljenost s kulturnim i glazbenim životom grada, u koji se zbog udaje doselila prije 19 godina, nimalo ne čudi. Jer, u životu ove Zadranke po rođenju, Slovakinje po majci i Tišnjanke po ocu, a po jednoj baki i Njemice, glazba je bila prisutna otkad zna za sebe. Zapravo i ranije. Dok je još bila u majčinu trbuhu.

 

– Moja je majka pjevala u zboru grada Trenčina, a otac u "Zoraniću". Upoznali su se kada je majka iz Slovačke sa zborom došla u prijateljsko gostovanje u Zadar. U mojoj obitelji svi su se bavili glazbom, premda nitko profesionalno. Majčina braća su svirala klavir i violinu, a otac, osim što je pjevao, svirao je gitaru. Sestra je završila klavir u srednjoj glazbenoj školi, a brat je svirao bubnjeve. Prvi sam put za klavir sjela u Slovačkoj s četiri i pol godine. Sa šest sam počela svirati i od tada se nisam odlijepila od klavira – govori Pavić dok se prisjeća djetinjstva, u kojem je glazba bila toliko prisutna i prirodna poput zraka koji se udiše.
– Mi smo se u kući družili uz glazbu. Kada bismo išli na izlete, uvijek bismo pjevali u autu. Ili bi kod kuće otac uzeo gitaru, majka violinu, sestra sjela uz klavir, ja što god je trebalo i tako se zabavljali i uživali. Ništa se tu nije mistificiralo. Nama je muzika bila nešto posve normalno i uobičajeno!

S takvim genima i u takvom okruženju nikada, reći će, nije dvojila o tome što će biti njezin životni poziv. Jedino je mislila kako što bolje svirati. Sve to, uz veliko razumijevanje i podršku obitelji. Nakon srednje glazbene u rodnom Zadru, upisala je Muzičku akademiju u Zagrebu.

– Imala sam 16 godina kada je počeo rat. Život je stao na svim razinama, ali ljudi su pozitivni i počne se funkcionirati i u takvim uvjetima. Godine 1994. upisala sam se na Akademiju. Bila sam druga na prijemnom. Taj moj uspjeh odjeknuo je i u Zadru, a i mene je čak iznenadio. Jer, bilo je to vrijeme bez YouTubea, kada se zbog rata nije moglo odlaziti na natjecanja, a koncerata je bilo na kapaljku. U tom smislu nisam znala koliko je ono što radim dobro u odnosu na druge.

 

Studij u Zagrebu protekao je brzo i lako. Bila je stipendistica Grada Zagreba, a kada nije bila na Akademiji ili nije vježbala, odlazila je na koncerte u "Lisinski", opere u HNK-u, gostovanja u Hrvatski glazbeni zavod... Diplomirala je u klasi profesora Jakše Zlatara, a na Akademiji je kasnije na poslijediplomskom završila usavršavanje.

– U Zagrebu sam živjela sa sestrom koja je studirala arhitekturu. Bila je to sretna okolnost za mene, jer je ona navikla da je maltretiram vježbanjem. Da mi je netko drugi bio cimer, vjerojatno to ne bi tako išlo – pripovijeda Pavić.
Selidbe u druge stanove, uobičajena studentska sudbina, ni nju nisu mimoišle. No, dok je većina svoju studentsku popudbinu mogla potrpati u nekoliko kartonskih kutija, Pavić je već tada trebala – prijevozno sredstvo.
– Mene je u selidbama uvijek pratio kamion. Tako je i danas kada idem na neki koncert sa svojim klavirom i tako će biti cijeli moj život!

Prvi solistički koncert održala je nakon mature u zadarskoj gimnaziji i glazbenoj školi. Od tada redovito koncertira, a u tomu je nije omela ni njezina glazbeno-pedagoška karijera. Nema mjesta u Hrvatskoj, kaže, u kojem nije svirala, a nastupila je i u Slovačkoj. Zaposlila se 1998. godine, najprije u Zadru u glazbenoj školi, ali godinu dana poslije Šibenik postaje dio njezina života i umjetnička adresa. Grad je to, kaže, bogate glazbene tradicije, koji je oduševio entuzijazmom mnogih ljudi koji su iz ničega spremni napraviti nešto, u kojem je, među ostalim, rođen i jedan Maksim Mrvica i gdje se "zna što je klavir".


Tu je, vrlo brzo nakon dolaska, počela i njezina suradnja s opernom pjevačicom Nerom Gojanović Kljajić. I prijateljstvo.
– Nera ima silnu energiju. Čim smo se upoznale, kliknule smo i do sada smo imale brojne nastupe: od Musice appassionate, Zvukova Krke, Gospićkog ljeta... Gdje god smo bile, uvijek su nas zvali da ponovo dođemo. Uživamo u tomu što radimo, a posebno sam ponosna što nijedan nastup nismo otkazale – istaknula je Pavić.

 

Klasika je njezin medij, ali ništa joj od glazbe strano nije – nijedna vrsta, forma, pravac, stil...
– Klasična glazba moj je žanr i to najbolje radim, ali je širok dijapazon glazbe koju volim. Najviše me veseli glazbu slušati uživo. To je poseban doživljaj, pa sam tu manje izbirljiva. Mogu reći da sam odrasla na pop-glazbi. Onda je došao rock, a imala sam i fazu metala. Ljepotu jazza otkrila sam tek nakon 20. godine života, a budući da živimo u takvo vrijeme, mogu reći da danas nisam imuna ni na elektroničku glazbu.

Teško je, možda, vitku, a na neki način i krhku figuru plavokose, sama će reći "potpomognute plavuše", i plavooke glazbenice spojiti s metalom i rockom, pogotovo nakon priznanja da je do sada, birajući nekada i nesvjesno, ipak najviše izvodila romantičare.

– Dok učiš, studiraš i kao glazbenik nasviraš se Beethovena, Bacha i Mozarta. Kada se osvrnem na svoj dosadašnji koncertni repertoar, najviše sam izvodila Chopina, Francka, Schumanna... Tu su i Liszt, Brahms... Imam ambiciju da do ljeta pripremim novi program. Samo Chopina. Radim već dva mjeseca.

 

A ovakav glazbeni afinitet otkriva puno toga i o njegovoj nositeljici.
– Svakako spadam u romantične duše, ali sam dosta realna. Reklo bi se – realna romantičarka. Te dvije stvari kao ne mogu ići zajedno. Ja to ovako vidim: u sviranju moraš imati znanja, naučiti zanat. Moraš imati i dobar klavir da bi svirao. To spada u realnost. Studij ti omogućuje to znanje, a sve ostalo je na čovjeku samom. To su njegova kreativnost ako je ima, spremnost na otvorenost misli, ideja, osjećaja... Dakle, osnova je znanje da se neko djelo točno interpretira, nadogradnja je sve ostalo. Zato je zanimljivo biti glazbenik reproduktivac. Iako se sve već čulo i vidjelo, sve je već odsvirano i snimljeno najbolje, no ono što se događa između umjetnika i publike na koncertu u stvarnom vremenu – jedinstveno je i neponovljivo. Jer, umjetnik publici uvijek nudi svoj doživljaj nekog djela i svoju energiju!


Suprug, kći i jedrenje
Diplomirani inženjer Tomislav Pavić, tišnjanski Šibenčanin, glavni je krivac što se Gordana iz rodnog Zadra doselila u Šibenik. Nije ih povezala glazba, jer Tomislavovi afiniteti su posve drukčiji.
– Moj suprug roni, jedri, planinari, ide u jame... Ne smeta mi to što su njegovi interesi posve drukčiji, jer osobe gledam u njihovoj autentičnosti. Nas je povezalo Tisno, odakle je moj suprug, a tu je rođen i moj otac!
No, postoji još jedna čvrsta poveznica, zajednička strast inženjera i pijanistice. I njihove 17-godišnje Lore, sve donedavno dugokose plavuše, a sada na "nulu" ošišane srednjoškolke koja svira trubu u Šibenskoj narodnoj glazbi.
– Obožavamo jedrenje. Imamo brod u Tisnom i jedrimo kad god možemo. Osobito ljeti. Lora se sjajno snalazi u brodu od prvog dana kada je u njega ušla. Ja nisam vješta jedriličarka, ali sam dobra posada. Ne radim štetu, slušam kapetana i uživam u plovidbi – smije se Gordana.


Moji učenici
Raditi s djecom i iz svakog izvući najviše što se može, izazovi su i radosti glazbene pedagogije – govori Gordana Pavić. Sretna je, dodaje, kada njezini učenici budu prepoznati i nagrađivani i u drugim sredinama. Posebno ju raduje kada nastave školovanje i izaberu klavir kao svoju profesiju. Jedan od uspješnijih je i student Muzičke akademije u Zagrebu Šime Buha.
– Nedavno sam srela i svog učenika Marija Guberinu koji danas živi od toga što svira klavir. Nije klasičar, već se bavi jazzom. Nastavnica sam bila i Tini Banovac i Valentini Jurin, a danas su one moje kolegice. Tina u Šibeniku predaje orgulje, a Valentina klavir u glazbenoj školi u Splitu – ponosno će Pavić.

Naslovnica Glazba

Najčitanije

UVOZNE NOTE Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...

Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...
Rodni je Šibenik Zoran Škugor napustio kao izuzetno perspektivni stolnotenisač, a u Zagrebu osvanuo kao najuspje...
Estradni mendažer Zoran Škugor pod čijom palicom su rasli Tony i Nina otkriva kako će promijeniti hrvatsku glazbenu sliku: Mojim pjevačima pišu skladatelji koji rade za Adele, Rihannu, U2...

77 mu je tek Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti

Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti
Jesi li ti najstariji aktivni šibenski klapski pivač? Ako nisi, napravi razgovor s onim koji je stariji od tebe,...
Dinko Gojanović Rakić najstariji je aktivni klapski pivač u Dalmaciji: Još mi je gušt pivati; Nije mi teško ni putovati do Ljubljane, Beča… Ne ćutim se tako da trebam stati kući i čekati kad ću umriti