Danas voditi grupu mladih ljudi negdje na izlet ravno je potezu kamikaze. Da budem dosljedna japanskom, bolje ti je odma počinit harakiri. Nekad nam je mati dala sendvič i sok (što ga je doma izmiješala s vodom) i poslala nas na izlet. Mirne glave. Nije mislila na dilere, pedere, pedofile, otimače i prodaju ljudskih organa, prisilnu prostituciju, krijumčare, ulične lopove. Lova nam nije trebala jer si sve nosio iz doma, a ovih fizdarija od kojih samo rastu šupci nije ni bilo. Doma sam se redovito vraćala rasparanih koljena, ali s osmijehom od uha do uha. Učiteljice su mirne duše mogle u hladovini sunčat zube i kopat nos. Nitko od nas nije bio graničnog ponašanja, s pola mozga. Nije bilo naglih, nepromišljenih, neodgovornih i neartikuliranih poteza. Danas na izlet idu oni rijetki kojima to roditelji mogu priuštit, a tih je sve manje. Po principu „brigo moja, prijeđi na drugoga“ ili „vodi ga, matere ti, da ga ne vidim neko vrijeme“, sad odjednom svi roditelji imaju potpuno povjerenje i odjednom niko nije lud u glavu. Pa ni onaj učitelj što je reko „prepišajte ovo s ploče“. Tu ponekad spadaju i one iste roditeljice koje pričaju po busu kako su, Bogu hvala, konačno gotovi praznici „jer ga više nije mogla gledat kroz kuću“, a dva dana poslije „što ovi učitelji opet hoće, ne rade turca, a primaju plaću“. To su one iste koje prve zovu ministarstvo kad im biranim riječima objasniš kako im dijete nema baš uobičajeno, prilagođeno ponašanje. Jer te izvuku iz konteksta, malo preokrenu i tvrde da si izjavio kako mu dijete nije dobre glave, a da njoj smrde noge. Za pravo rijet .... Svaki učitelj koji se sam otisne na put s razuzdanim čoporom djece koja se inače ne miču od facebooka i svijet zamišljaju poput videoigrica u kojima Super Mario ima barem 5 života, mora u sebi imat nešto pomaknuto, blago udareno. Samoubilačko. Zato mora vladat iznimno međusobno povjerenje da bi se svi na kraju vratili živi i zdravi. A uvijek neko napravi neko šranje. Ili se napije, ili odvali caja, ili demolira sobu u hotelu, ili se izriga vozaču u krilo, ili preskače preko balkona, ili nabije račun telefona, ili se izgubi u Bronxu, ili zabije kua u nešto nepodnošljivo sitno pa ga ne zna izvuć. Od 6 dana na putu, dva provedeš na hitnoj (na ispumpavanju želuca) ili u našoj ambasadi (u potrazi za identitetom – ni rođena ga majka ne bi prepoznala). Ono dijete koje roditelji poznaju doma kao anđela, na putu uglavnom postaje razulareni višestruki ubojica. Oni doma imaju dr. Jekylla, a učitelji mr. Hydea. I takvih jedno tridesetak. Najmanje. Ali ako putuješ s pametnom, odgojenom i odgovornom djecom, nesklonom ispadima, koja nijanci papire ne bacaju putem, što je ravno Nobelovoj nagradi, to ti je ko da je tvoja pjesma poslana na Euroviziju. Preko reda. Svi ti zavide, a niko ne komentira. No, više neš moć ni putovat kako ti se nadigne. Pa ko će normalan krenut na put s čoporom bijesne djece pa onda na granici čekat jedno 2-3 sata dok ti skeniraju putovnicu?