Ovo je već zastrašujuće: "Wired" je prošlog mjeseca objavio popis 65 najboljih serija, igranih i dokumentarnih, koje na Netflixu morate pogledati "namah i odmah". Potrudio sam se, eto, originalno i što vjernije duhu hrvatskoga jezika prevesti ovaj dio engleskog naslova – "series to binge watch right now" – iako je "binge" već posve udomaćen pojam u nas. Zašto zastrašujuće? Mislim... 65!? Najboljih. Samo na Netflixu? Pregledao sam popis i moram reći da sam od toga dosad odgledao samo deset serija, a za većinu ostalih nisam niti čuo.
A tek HBO, koji je hrvatskom gledatelju dostupniji, ugrađen u ponudu kabelskih paketa s titlovima, za razliku od Netflixa koji hrvatski prijevod zasad nudi na neznatnom postotku prebogate ponude? A Pickbox? A ona nelegalna web-stranica (ili aplikacija) koja krade od ovih i gotovo svi znamo kako se zove, ali ne smijemo priznati? A tek skidanje torrenta...
Ostanimo, dakle, samo u legalnoj prašumi sadržaja. Dovoljno da vas zaboli glava ako ste skloni dovoditi svoj krvožilni sustav i mišićnu masu u ozbiljne rizike maratonskim gledanjem serija u doba koje je kao izmišljeno za to: koronavirus se ne predaje, temperature padaju, sve češće i kiša, i eto vam savršenog opravdanja da budete "couch potato". Taj je pak pojam ukratko neprevediv, osim opisno, po Oxfordskom rječniku: "osoba koja ne vodi aktivan život i gleda previše televiziju".
Priznajte da ćete se barem sezonski i u nekim danima, vikendima... ajde, dobro, tjednima... sa zadovoljstvom opustiti u toj ulozi, osim ako baš niste totalno "tipo sportivo". S tim da vam televizor uopće nije ni potreban. Danas sve možete gledati na bilo kojoj digitalnoj platformi.
Dakle, ovo je to doba godine, a i vremena su inače takva, kada vas streaming servisi sirenskim zovom mame da se zakopate što dublje u meko, toplo i prepustite se "binganju". Pritom je glavna dilema: filmovi ili serije? Odmah ću reći, ja sam serijski "ubojica" svog slobodnog vremena, a kako se čini po raspravama na internetu – nisam u manjini.
Dok multipleks kina nude uglavnom računalno generirane superjunake i dugometražne animirane filmove, ozbiljan čovjek ih rado izbjegava, naročito uzme li se u obzir činjenica da obiteljski izlazak u kino košta više nego mjesečne pretplate za Netflix i HBO GO zajedno, i to bez grickalica. K tome, dva vrlo ozbiljna filma na koja se fokusirao filmofilski svijet u posljednje dvije-tri godine nastala su u produkciji Netflixa: Cuarónova "Roma" (s Oscarima za najbolji strani fim i režiju) i Scorseseov "Irishman".
Ne bih razjarivao klasične filmofile koji se i danas prije svega kunu u kino, naročito art kino, ali taj mi je čistunski stav sve manje blizak. Bit ću autodestruktivno iskren, za nekog tko je jednom davno bio mladi filmski kritičar: otkako su kina ponovno otvorena, išao sam u jedno samo jednom. Jer je na otvorenom, i jer mi je u kvartu na pet minuta hoda, a film je bio jako dobar poljski "Corpus Christi". I opet mi je "u primozgu" ostala činjenica da smo nas dvoje za to potrošili mjesečnu pretplatu za HBO. To je okrutna činjenica. Jednako tako, nema onog tko će me danas natjerati da kupim "kolekcionarsku" vinilnu LP ploču (CD-ovi su odavno "out"), kad mi je na Spotifyu ili Deezeru, doslovce u džepu, dostupna "sva" glazba svijeta, bilo kad i bilo gdje, za novac kojim mjesečno ne mogu kupiti niti pola "longplejke".
Ukratko, imperativ digitalnog doba je: što više sadržaja za što manje novca. I pritom ne govorimo o nelegalnim opcijama. Za mene kao relativno velikog potrošača audiovizualnih formi svekolike zabave i umjetnosti, što se međusobno ne isključuje, ovo je najbolje vrijeme ikad. Ako sam u ičemu socijalist, osim kad su u pitanju zdravstvo i školstvo, onda sam u tome: kultura narodu! Ako ćete pak vi u današnjem svijetu svekolikih konzumentskih mogućnosti ipak gledati i slušati smeće – tko sam ja da vam sudim? Presudili ste sami sebi, za svoje male novce.
Stoga ovdje neću raditi "ultimativnu" listu serija za gledanje "namah i odmah", zadržat ću se tek na osobnom ukusu, nadam se, nešto prosvjećenijeg konzumenta i pokušati objasniti zašto uglavnom ostajem doma umjesto da idem u kino. A u toj svojoj intimi – isključimo li "news" programe – najradije gledam igrane serije.
Njih više i ne možete zvati televizijskima, jer niti je TV više ekskluzivna platforma za njih, niti je televizijski ekran ono što je bio prije uvođenja "smart" TV-a i programa "na zahtjev". Niti je to nužno više "mali ekran". No, tinejdžeri(ce) će vam ionako reći, dok "troše" HBO-ovu "Euforiju" na svojim mobitelima, da veličina nije važna.
Činjenica je, koju će kinofilski čistunci sve teže zanijekati, da se ozbiljni filmski izričaj preselio u serijske klasike koji – nisam prvi koji će to reći – podsjećaju na velike romane, štoviše – romane-rijeke. Nijedan film u svom trajanju ne može vam ponuditi toliku galeriju likova i toliko fabularnih rukavaca. U slučaju najboljih serija, koncentracija kojom ih morate pratiti ravna je čitanju debelog romana s olovkom u ruci. Ono kad negdje sa strane vrijedi zabilježiti imena likova i njihove odnose među njima, e da se ne biste izgubili zajedno s njima kad, primjerice, neki od njih nestanu na 75. stranici da bi se ponovno pojavili na 250.
Ni produkcija televizijskih serija odavno nije inferiorna filmskoj, štoviše. Prosječna epizoda "Breaking Bada" ("Na putu prema dolje") koštala je tri milijuna dolara, dok je prva sezona "Carstva poroka" koštala 65 milijuna. Samo u pilot-epizodu uloženo je 18 milijuna dolara. Ni najozbiljnijim redateljima i glumcima nikako nije ispod časti glumiti u TV serijama, a ozbiljni scenaristi u doba posvemašnjeg podjetinjenja Hollywooda nalaze azil na HBO-u i Netflixu.
Stoga nije čudno da se kritičar "Guardiana" prije tri godine, objašnjavajući zašto su "Sopranos" vrijedni ponovnoga gledanja i deset godina nakon njihova izvornog emitranja, a uspoređujući ovaj klasični serijal Davida Chasea s jednako grandioznom "Žicom" velikog Davida Simona, napisao: "Ako 'Žica', jedina serija vrijedna da je se stavi uz bok 'Obitelji Soprano', podsjeća na romane Balzaca i Dickensa u opsežnom prikazivanju društvenih slojeva, tada bismo za 'Sopranove' mogli reći da su - šekspirijanski." A lani, na 20. godišnjicu emitiranja prve epizode ove antologijske serije, New York Times objavio je "Vaš kompletan vodič za ponovno gledanje".
Eto, dotle je došlo. Klasične serije su poput klasičnih romana i drama, više nego ijedan film. I kao umjetnička forma i po iskustvu uživanja u njihovu sadržaju. O njima se na društvenim mrežama među ljudima u zrelim godinama raspravlja kao nekad u kafiću o "Kumu" ili "Taksistu", bar je tako među mojim frendovima na Facebooku.
Da ponovimo: "Žica", "Obitelj Soprano", "Na putu prema dolje" (zajedno s njegovim prequelom "Bolje zovi Saula"), "Carstvo poroka" – svaku od ovih serija bih, "namah i odmah", ponovno pogledao u maratonskim zimskim sesijama. Zasad ne i "Momke s Madisona" ("Mad Men"), peti naslov s moje osobne Top 5 liste bez strogog rangiranja, jer sam to već uradio lani. Dostupne su nam uvijek, samo ih "skinete" s police streaming servisa u vrijeme i pod uvjetima koji vam najviše odgovaraju.
Naravno, dopuštam svakom da mi se sad nabaci "Igrom prijestolja", "Twin Peaksom", "Kućom od karata", "Izgubljenima", "Združenom braćom", "Mostom", "Gomorom", "Černobilom" ili "Nasljeđem", koje je upravo dobilo dvije nagrade Emmy (najbolja dramska serija i glavni glumac), a bilo nominirano za njih sedam. Svakako bismo se mogli prisjetiti niza veličanstvenih BBC-jevih povijesnih i inih serijala, kao i legendarnih američkih sitcoma poput "Seinfelda" ili "Prijatelja". Naravno da sam i ja uživao u engleskim "Mućkama" i "Alo, alo"... "Seks i grad", kažete? Ma, može, svakako.
No, ovdje sam se zadržao samo na naslovima koji su se pojavili u eri "binge watchinga", koja je začeta s DVD izdanjem prve sezone "Sopranosa", a svoj puni zamah uhvatila u doba streaminga, kad je Netflix počeo odmah puštati kompletne sezone serijala odjednom. Time je omogućeno potpuno drugačije iskustvo gledanja, rekao bih posvećenijeg i koncentriranijeg. A samim time i ambiciozniji autorski, naročito pripovjedački izraz.
A to što sam ja morao preživjeti apstinentsku krizu kad mi je zbog pandemije (dakle prekida snimanja) na HBO-u ukinuto sljedovanje novih epizoda nedovršenih sezona sjajnih serija "Mlijarde" i "Dobra bitka", punih suludo dobrih likova i obrata – to je samo moj problem.
Uh, kad ovako krenem razmišljati, mogao bih ipak sastaviti listu od bar 10, ako već ne 65 serija koje morate pogledati? Ma, bolje ne: "kopajte", guglajte, gledajte... Kad već ima svakakvog blaga za malo novaca, a internet je ionako pun rang-lista.