Povodom Halloweena red je na ovome mjestu dotaknuti se horor serija kojih se, polako, ali sigurno, snima sve više. Najveću zaslugu za to imala je serija iz 2018. "The Haunting Of Hill House" kreatora Mikea Flanagana (režiser filmova "Oculus", "Before I Wake", "Ouija: Origins Of Evil"), dokazni materijal da klasični horor može opet (za)živjeti i na malom ekranu ("It").
Nestrpljivo očekivani kvazi-nastavak Flanaganove serije "Haunting Of Bly Manor", snimljen nakon što se redatelj hrabro uhvatio u koštac s nastavkom kultnog Kubrickovog horor filma "The Shining" ("Doctor Sleep"), izašao je 9. listopada, ali ljubomorno se čuvao za gledanje i pisanje pred Noć vještica.
Kad se napokon pogledao, nekako je djelovao hororski premlako za istinsku Halloween preporuku, stoga je pala odluka da se "Haunting Of Bly Manor" upari s još jednom serijom s logom Netflixa koja je mnogima krajem 2019. prošla ispod radara unatoč pohvali Stephena Kinga – francuskom "Marianne". Pa, eto, kome je do "serijskog" obilježavanja Noći vještica, može birati što će "binđati" između ove dvije serije ili opaliti streaming TV maratončinu ukoliko ima viška vremena, blizu 15 sati, točnije.
Duhovi nedovršena lica
Čak devet sati od tih 15 pripada seriji "Haunting Of Bly Manor". Puno i previše. Superiorniji "The Haunting Of Hill House" pokazivao je znakove umora u isto toliko vremena kombinirajući gotički horor o duhovima i nadnaravnu dramu, ali Flanagan je stavljao hororski naglasak na prvu riječ iz naslova "haunting". "Proganjanje" je više (melo)dramske naravi u novoj seriji koja preuzima dio glumaca prethodnika (odlična Victoria Pendretti, Henry Thomas, Carla Gugino) i koristi okvir nadrealnog horora da ispriča klasičnu "ghost story" u duhu često puta ekraniziranog romana Henryja Jamesa "Okretaj zavrtnja".
Osnovnu premisu vjerojatno slutite: mlada djevojka (Pendretti) dolazi na golemo izolirano imanje čuvati djecu (Amelia Bea Smith, Benjamin Evan Ainsworth) koja iskazuju čudno ponašanje nakon smrti roditelja i zadnje guvernante (Tahirah Sharif). Taj "film" smo već gledali više puta, od klasika "The Innocents" naovamo, a posljednji baš nedavno, u kinima, netom prije korone ("The Turning" ili "Opsjednutost" s Mackenzie Davis). "The Turning" rastegnut s 90 minuta na devet sati – to je "Haunting Of Bly Manor".
"Nije kratka", upozorava na početku serije pripovjedačica priče o duhovima (Gugino). "Imamo dovoljno vremena i vina", odgovaraju okupljeni čekajući priču "punu svih vrsta duhova". Vino bi moglo presušiti do kraja priče za laku noć koja se nastavlja pričati sve do zore, iako su, lako moguće, oni kojima je namijenjena već zaspali nakon što su (iz)brojali duhove pred spavanje. Ne treba horor biti šok-festival "bu" scena – tzv. "jump scare" – s kosturima iz ormara koji doslovce iskaču iz ormara usred noći, ali ni za zaspati.
Recimo samo da "Haunting Of Bly Manor" ne bi mogao ni primirisati nedavnoj listi horora koji podižu puls s obzirom na ritam ravne crte, uz tek povremeno pulsiranje, primjerice u impresivno režiranim scenama kad likovi sanjaju nečiji san i ulaze jedni drugima u sjećanje.
Pohvalno je od Flanagana što je "dramatizirao" priču i dao duhovima osjećaje, no pritom je žrtvovao sami horor, odnosno neutralizirao prijeko potrebni osnovni faktor jeze, neovisno o tipologiji zabranjenog krila kuće, značajnim pogledima klinke iza ramena guvernante i duhovima svjetlećih očiju ili nedovršena lica. "Haunting Of Bly Manor" je, tako, prikladnije preporučiti za dan nakon Noći vještica, Dan mrtvih, kao povremeno prilično dirljivu seriju o vizijama umrlih bliskih osoba, gubitku, žaljenju, traumama, (o)sjećanjima i uspomenama, realiziranu pod egidom "dead doesn't mean gone".
'Zabavno je bojati se'
Znatno "halloweenskija" serija je "Marianne", kreatora Samuela Bodina, s obzirom na veći stupanj čistog horora, a i opsjedajuću vješticu, "ženu demona", kao antagonistkinju koja je ovozemaljska slika i prilika uistinu jezive starice (Mireille Herbstmeyer). Titularna Marianne proganja junakinju serije, spisateljicu horor romana Emmu Larsimon (Victoire Du Bois). Emma piše seriju romana nadahnutih vlastitim noćnim morama iz mladosti s Marianne u glavnoj ulozi i tako se bori protiv nje, traume, stvorivši lik Lizzy da joj "ispraši tur".
Zaplet počinje kad ona odustane od pisanja i horor iz priče postane (njezina) stvarnost i pobije spisateljičine riječi "sve je fikcija, Marianne ne postoji". "Moraš nastaviti pisati", jasna je uputa za Emmu taman kad je mislila kompletirati serijal netom objavljenim zadnjim romanom. Jasno je i zašto King preporučuje "Marianne" – metatekstualnost je uvučena u njegove romane i ekranizacije s likovima pisaca i pričama koje se počinju ostvarivati.
Metatekstualnost serija podvlači prijelazima od jedne scene do druge u formi listanja/okretanja stranica knjige. U usporedbi s "Haunting Of Bly Manor", "Marianne" je hororski "page turner", premda ponekad i prebrzo "lista" stravu, gradeći je na rapidnim i nerijetko predvidljivim, ali svejedno efektnim "bu" scenama.
Idealno bi bilo da su se ove dvije serije srele na pola puta i da je "Marianne" uzela dio dramske sporosti od "Haunting Of Bly Manor", a potonja preuzela nešto od hororske dinamičnosti prvospomenute. No, dobro, "Marianne" se svejedno serijski smješta negdje između "The Haunting of Hill House" i "Haunting Of Bly Manor" te više nego solidno funkcionira kao raznoliki horor u punom/punijem smislu riječi ("gore", "jump scare", "body horror"...), sagrađen na temeljima žanrovskih (Kingovih) klasika i ugledan na "Scary Stories To Tell In The Dark".
Sa ili bez "boo" trenutaka, atmosfera znade biti pogođeno makabrična i uznemirujuća od scene do scene u seriji koja se drži krilatice "it's fun to be scared". Zabavno je bojati se ovakvog horora, naročito u sceni kad Emmina asistentica nazove 911 zbog provale u kuću i poziv s druge strane žice preuzme Marianne. "Sad se okreni da provjeriš dnevni boravak. Vidiš li me? U kutu sam..."