U (polu)težačkom Šibeniku prije šezdeset i više godina nije bilo prevelikih dvojbi za koji se sport odlučiti. Sve je bilo svedeno na veslanje u Docu ili nogomet na Šubićevcu. Bilo je, stoga, i onih, koji poput pokojnog Ante Lukete nisu mogli prelomiti tu dvojbu. Rigo je, kako su ga zvali, tako bio i Krkin veslački reprezentativac i nogometaš Osvita.
U godinama šibenskih težaka i žestokog patrijarhata iluzornim se činilo i pomišljati na žensko veslanje. A tako se nastavilo i u desetljećima koja su slijedila. I ne treba se čuditi istini da žensko veslanje u Šibeniku, za razliku od muškog, nema bogzna kakvu tradiciju. Šibenske su veslačice prve ozbiljnije rezultate počele postizati tek u posljednjih dvadeset godina.
- Ja sam počeo veslati 1973. U tom razdoblju je u "Krki" bilo nekoliko cura, ali one se veslanjem nisu bavile na ozbiljan način. Trend upisivanja djevojaka u veslanje započeo je početkom novog tisućljeća. Tada su krenule i prve državne medalje - počeo je Milan Radečić Mime, trener veslačica "Krke", našu ćakulu pred klupskim prostorijama u Docu.
Obiteljski sport
Prema imenima, što nam ih je Mime Radečić nabrojao, nije teško zaključiti kako su u to vrijeme najbolje rezultate ostvarivale cure koje su dolazile iz veslačkih obitelji. Kojima su i braća i(li) očevi mladost proveli u čamcu.
- Imali smo nekoliko reprezentativki, prvakinja države, osvajačica medalja u različitim kategorijama. Prva je bila Martina Radečić. Za njom su išle sestre Lucija i Nina Crnogaća. Potom i Adriana Trzin, Antonija Papak, Antonija Rupić. Uspješne su bile Iva Rupić, Marija Burazer, Marija Svirčić, Viktorija Periša, Tina Varnica, Kristina Ušić… S većinom njih je radio Nikica Blažević Tica - ističe Radečić.
Danas s njima rade on i Jovica Krasić.
- Kad smo "ispucali" te djevojke, kojima su očevi bili veslači, došle su neke nove. Sve donedavno smo redovito imali sedam, osam cura, od kojih je pet ili šest radilo na vrlo ozbiljnoj razini. Postizalo solidne rezultate. U posljednje je vrijeme jedina reprezentativka "Krke" bila Sara Panjkota. No, ona je sada odustala od veslanja, zbog odlaska na studij - priča Radečić.
Puno ih odustane
A prelazak iz juniora u seniore jedan je od glavnih problema ne samo ženskog, već i muškog veslanja.
- Nemala je fluktuacija cura. Evo, sad ih imamo nekoliko, koje su se upisale prije mjesec dana. Puno ih odustane odmah na početku. A u pravilu i cure i momci prestanu veslati kad trebaju prijeći u seniorsku konkurenciju. Samo dio njih, koji odu u Zagreb, nastave veslati u tamošnjim klubovima. Veslanje je, znate, vrlo zahtjevan sport. Oduzima puno vremena. Ako želite nešto postići u veslanju, morate trenirati pet-šest sati dnevno. Kad ste student, teško možete pratiti taj tempo - objašnjava trener VK "Krka".
Za Radečića nema dvojbe kad mu se postavi pitanje s kim je lakše raditi, s dječacima ili djevojčicama...
- S curama! Barem u početku. Većina djevojaka je, da tako kažem, mekša. One lakše svladaju tehniku veslanja. Osnove, pravilne pokrete. Svjesne su da nisu fizički jake. U tim godinama su i zrelije od dječaka. Zato će prije saslušati savjete, upute trenera i primijeniti to u čamcu. Momci imaju slabiju koncentraciju. Uvijek žele sve riješiti snagom. Njima je potrebna svojevrsna kočnica. No, između cura i momaka, koji se ozbiljno uhvate veslanja, nakon nekoliko godina više nema razlike - tvrdi Mime.
Trenutno ih osam
U Veslačkom klubu "Krka", u šibenskom Docu, trenutačno trenira osam cura:
- Četiri su regatne veslačice i četiri početnice. Nastupaju u različitim disciplinama i uzrasnim kategorijama. Najstarija je, a i trenutačno najbolja među njima juniorka Ana Papak. Ostalo su sve kadetkinje. Marta Budimir, Sara Slugan, Franka Zoričić, Antonela Šišak, Manuela Vrljac, Nikica Antić i Ema Samaržija – nabrojio nam je Milan Radečić.
Sara i Marta nedavno su se iz Zagreba, s Croatia Opena, vratile s brončanim medaljama, osvojenima u dvojcu na pariće. Makar im je u početku bilo malo neugodno, te dvije 14-godišnjakinje bile su nam vrlo ugodne sugovornice.
Sara Slugan je u veslanju već tri godine:
- Prvu sam godinu bila četvrta na državnom natjecanju u skifu, a lani smo Marta i ja u dublu osvojile osmo mjesto. I njoj i meni je ovo treće mjesto, zasad, najveći uspjeh – priča Sara, koja se, osim u skifu i dublu, natjecala kao kormilar u četvercu.
Ona je imala i zanimljiv put dok nije postala veslačica:
- Dugo sam išla na balet, no postalo mi je monotono. Nije me više privlačilo. Otac me nagovorio da se upišem na veslanje. I, eto, ostala sam do danas. Osjećam da iz godine u godinu napredujem. Čak i u odnosu na muške kolege. Nisu me pokolebali ni neki neočekivani, lošiji rezultati na regatama - govori nam Sara Slugan.
Majka se opirala
Marta Budimir se veslanjem "inficirala" preko brata Maria:
- Pratila sam regate na kojima je on nastupao. Majka se, međutim, opirala mojoj želji da i ja krenem u veslanje. Odgovarala me, jer to, kao, nije ženski sport. No, bila sam uporna. Nije imala izbora, popustila mi je - priča simpatična Marta.
Šibenske cure u Docu treniraju gotovo svakodnevno. I to ne samo u čamcu:
- Prije svakog treninga, standardno, trčimo po rivi kako bismo se zagrijale. A imamo i posebne treninge za mišiće, snagu - kazuju nam.
S obzirom na to da je veslanje, u fizičkom smislu, iznimno zahtjevan sport, potrebno je biti discipliniran i u čamcu i izvan njega. No, cure nam vele da ima momenata kad se znaju opustiti što se tiče prehrane:
- Iskreno, uopće ne pazimo na to! Sve jedemo i to nam ne stvara nikakav problem. Sve što pojedemo, valjda, ispari kroz naporne treninge - smiju se cure, koje uskoro očekuje novo natjecanje, Državno prvenstvo u Zagrebu.
Gužva u kanalu
Radečiću i Krasiću je, kao jedinim trenerima u Veslačkom klubu 'Krka', najveći problem što nemaju vremena za individualni rad.
- Grupe su nam nekompatibilne. Na obali to i nije toliko izraženo. No, kad izađemo na more, jedan trener s gliserom mora pratiti sve veslače. A to je nemoguće, u situaciji kada oni brži, juniori, pobjegnu, a ovi mlađi, slabiji, ostanu daleko iza - žali se Radečić.
Dodatan im problem stvara sve veći nautički promet.
- U kanalu se zna stvoriti velika gužva. Bude kao na magistrali. Naravno, ovisimo i o vjetru. Nije to Jarun. Lakše nam je kad dođe proljeće, kad produlji dan, jer onda možemo i pričekati da padnu valovi - opisuje Radečić uvjete za treniranje.