Stati uz bok velikanima hrvatskog sporta ne događa se svaki dan. Ali kad je “Dalmacije“, onda je to jednom godišnje. Pijedestal može podnijeti samo jednu osobu, a na njemu se proteklih dana popela 21-godišnja Matea Jelić, članica taekwondo kluba Marjan.
Kada je Miet Filipović ne tako davne 1995. godine u filipinskoj Manili osvojila prvu veliku hrvatsku taekwondo medalju, protagonistica naše priče bila je daleko od roditeljskih “planova”. Dvije godine kasnije, u studenom 1997. godine, Miet je obranila broncu na Svjetskom prvenstvu u Hong Kongu, a na istom natjecanju do medalje se “dokopala” i čuvena Nataša Vezmar.
Zapaljena vatra
Taj studeni zapalio je vatru pažnje hrvatskoj i svjetskoj javnosti jer se u istočnjački sport probila jedna mala balkanska država. I tamo ostala do današnjega dana. Za to su se, između ostaloga, pobrinuli Filip Grgić, Sandra Šarić, Martina Zupčić, Iva Radoš i, naravno, sestre Lucija i Ana Zaninović. Sad kad je njihovo vrijeme na zalasku, njihovo mjesto odlučno je zauzela Matea Jelić, rođena samo mjesec dana nakon uspjeha 1997. godine.
Prošla godina bila je za pamćenje. Medalje su stizale kao na traci, sve veća konkurencija padala je pod Mateinim udarcima. Sve je započelo osvajanjem zlatne medalje na President Cupu u Maroku u travnju, inače u kategoriji do 67 kilograma. Do medalje je došla pobjedom protiv srebrne sa Svjetskog prvenstva te brončane s Olimpijskih igara u Londonu, britanke Paige McPherson, te aktualne Svjetske prvakinje i brončane s Olimpijskih igara u Riju de Janeiru, Ruth Gbagbi.
Nedugo zatim uslijedile su Mediteranske igre u Tarragoni, na kojima je Matea još jednim zlatom pokorila konkurenciju.
– To mi je bilo prvo veće natjecanje nakon dugo vremena jer sam prije toga imala nekih problema sa ozljedama. Tamo sam nastupala u tri borbe, sve su mi bile gotovo jednako teške – priča nam bivša juniorska svjetska prvakinja.
- Bila je to nekakva uvertira za Grand Prix u Moskvi u kolovozu. Inače, godišnje ima četiri Grand Prix natjecanja i bilo mi je jako važno nastupiti tamo zbog bodova koji se skupljaju za Olimpijske igre. Svaki veći plasman na većem natjecanju donosi više bodova, a samo će ih prvih šest na olimpijskoj rang listi ići dogodine u Tokio – tumači Matea koja u ovom trenutku zauzima šesto mjesto.
Srećom, sve se posložilo da tamo uspije i otvori širom vrata svoje karijere. Među natjecateljicama koje je Matea porazila našla se čak i aktualna olimpijska prvakinja Hyeri Oh te aktualna dvostruka europska prvakinja Lauren Williams.
– Uvijek idem na natjecanje s mišlju “ja ću ovo osvojiti!” Ali ne mislim to na neki ohol način, nego je stvar samopouzdanja. Imam respekt prema svima, ali ako mogu to one, zašto ne bih i ja mogla ako dam sve od sebe? Kad dođem u dvoranu, ne razmišljam puno o protivnicama niti o prijašnjim borbama u smislu da se zamaram s time da sam neku već pobijedila ili da sam od neke već izgubila. Svako natjecanje je posebno, sve su one jako dobre suparnice, a dvorana vas jednostavno tjera do maksimuma.
Revanš u Manchesteru
Da je to tako pokazao je “revanš” u Manchesteru krajem listopada gdje je u finalu izgubila baš od Lauren Williams. No, ulazak u finale dao joj je dovoljan broj bodova za tzv. “Grand Slam”, veliku završnicu u Fujairahu gdje je osvojila broncu.
Poslije toliko uspješne sportske godine sa samo dvadeset i jednom godinom života na Mateinom licu vidi se “djetinji” osmijeh i smiren duh.
– Nema velike euforije, pa ni kad sam osvojila zlato u Moskvi. Naravno da sam bila presretna i da mi je tek za koji dan to “sjelo”, ali treba cijelo vrijeme ostati ponizan i radišan. Čim se opustiš kad se nešto osvoji, već se to na neki način “vrati” na idućem natjecanju – priča nam Matea.
– Naravno, uvijek treba imati natjecateljski duh i željeti pobijediti, pa i tome se veseliti. Ali uvijek treba ostati priseban jer prisebnost daje da mogu čuti trenera i da ne srljam ako krene lošije.
Potom smo se malo dotaknuli kako je sve počelo s borilačkim sportom.
– Pa, iskreno, bilo je to zato što mi je to bila najbliža dvorana. Sa sedam godina me majka povela na trening i nije baš da sam u početku bila u tome. Tek sam ga zavolila nakon nekoliko godina kad sam krenula s natjecanjima – kaže mlada Kninjanka.
Kako kaže, u sportu najviše voli posvećenost i disciplinu koje su je izgradile kao osobu van sportske dvorane. Naravno, istaknula je da voli putovati svijetom preko sporta te je kao najljepše putovanje doživjela u Obali Bjelokosti.
No, uspješan sportski život ne ide glatkim putem, već putem brojnih odricanja i stege, a ponekad i kroz iskustvo bolnih ozljeda. Takav scenarij nije zaobišao ni Mateu.
– Bilo je to 2014. godine, u jednoj borbi dobila sam udarac i zaradila unutarnje krvarenje pa sam ostala u bolnici. Nakon toga mi je bilo hoću li odustati ili krenuti još jače. Bila je to jedna prekretnica za mene.
Na svom putu prema uspjehu ne staje. Kratak zimski predah iskoristila je za rekuperaciju, a onda je ponovo stala na tatami podlogu. Tamo smo je, naime, i zatekli za naš razgovor.
U dvorani na Gripama je gotovo po cijele dane. Dnevno trenira tri puta, nekada i četiri. Naravno, nađe se vremena za hobi i za opuštanje pa rado odlazi u prirodu, vozi bicikl, a prije natjecanja obavezna je glazba. Čim uhvati “višak” slobodnog vremena odlazi k obitelji u Knin.
Neizostavna tema razgovora bili su njeni treneri. Kad je prije nekoliko godina došla u TDK “Marjan” trenirali su je Marko Novak i Veljko Laura, treneri osvajačkog životopisa. Od 2017. godine s njom je Toni Tomas, trener koji potpisuje preko 15 hrvatskih medalja s velikih natjecanja. Inače je i izbornik Hrvatske taekwondo reprezentacije, najpoznatiji po treniranju Ane i Lucije Zaninović.
– Oni su mi velika pomoć, imaju veliko znanje i zahvalna sam im zbog toga. A i same sestre Zaninović su velika motivacija. Kad vidim što su postigle i kad vidim da me trenira isti trener samo mogu biti zahvalna.
Tokio u njenom oku
Ove godine Matea će pokušati “napasti” na što više fronti kako bi prikupila veliki broj bodova i osigurala ispunjenje svojih snova.
– Osim Grand Prix-ova i raznih većih i manjih turnira, ove godine održat će se i Svjetsko prvenstvo. Želim trenirati, biti što bolja i osigurati nastup na Olimpijskim igrama. Da, sve je ovo do sada super, ali otići ili čak osvojiti medalju na Olimpijskim igrama je san svakog sportaša – iznosi nam Matea zacakljenih očiju.
Za sada je na odličnom putu, jedino je mogu spriječiti ozljede, ali nadamo se da će ih zaobilaziti u širokom luku.
Šlag na tortu prošlogodišnjeg uspjeha je osvajanje nagrade za najbolju sportašicu Dalmacije u 2018. godini. S osmjehom se prisjeća trenutka kada je to saznala.
– Bili smo na treningu i trener mi je došao i rekao da sam osvojila tu nagradu. Prvo sam mislila da me zeza i nisam mu vjerovala neko vrijeme. Međutim, kad su mi potvrdili bila sam presretna. Osjećam se počašćeno zbog toga.
Tako je Matea stala uz bok Dini Levačić, Luciji Zaninović, Ani Zaninović, Sanji Jovanović te neprikosnovenoj Blanki Vlašić, ali i mnogim poznatim sportašima koji su osvajali ovu nagradu. S obzirom na godine, vjerujemo da neće biti jedina jer kažu da se na vrhunskoj razini u taekwondo-u može zadržati do tridesete godine.
Bilo kako, čini se kako Anica silazi sa svoga trona - Knin ima novu kraljicu!
U godinu dana Matea je pobijedila
Paige McPherson – Zlatna sa zadnja dva Pan-američka prvenstva, srebrna sa zadnjeg Svjetskog prvenstva 2017. godine.
Ruth Gbagbi – Aktualna Svjetska i Afrička prvakinja u lakšoj kategoriji te brončana sa zadnjih Olimpijskih igara.
Lauren Williams – Aktualna dvostruka Europska prvakinja.
Oh Hye-ri – Aktualna Olimpijska pobjednica i Azijska prvakinja.
Nur Tatar – Aktualna Svjetska prvakinja te srebrna sa zadnjih Olimpijskih igara.
Velike medalje
Tri zlata – Grad Prix Moskva, Mediteranske igre, Svjetsko juniorsko prvenstvo
Dva srebra – Grand Prix Manchester
Tri bronce – Europsko prvenstvo, Grand Prix London, Grand Slam.