Koncem prošle godine, na svečanosti Velikog dana hrvatskog sporta, Hrvatski olimpijski odbor je, među ostalim, dodijelio priznanja "Matija Ljubek", inačicu za životno djelo u sportu. Među laureatima su bila i dvojica Šibenčana – Danko Jerković Doktor i Ante Tanfara. Prvi za dostignuća u vaterpolu, a drugi u karateu. O legendarnom Doktoru za vaterpolo već smo pisali u našem listu. Red je da darujemo nešto prostora i "doktoru" za karate – Anti Tanfari.
– Ova nagrada ima veliku težinu, jer to nije godišnja nagrada, nego priznanje za cjelokupni rad u sportu. Naravno, veseli me i podatak da smo se među dobitnicima, među velikim sportskim imenima iz cijele Hrvatske, našla i nas dvojica Šibenčanina. Zanimljivo, od 1990. godine, osim nas dvojice, iz Šibenika je ovu nagradu dobio još samo Ante Mile Nakić, proslavljeni vaterpolski trener. Nitko sretniji od mene da ubuduće među laureatima bude još više Šibenčana. Jasno, treba znati da je uvjet da navršite 60 godina života i skupite 30 godina aktivnog sudjelovanja u sportskim organizacijama – kaže Tanfara.
On ne krije da mu je priznanje "Matija Ljubek" kruna sportske karijere.
– A kako ne bi bila!? Pa dobio sam nagradu na Velikom danu hrvatskog sporta, od Hrvatskog olimpijskog odbora, i to u 2018. godini, koja je bila najbolja godina hrvatskog sporta. Od svih silnih velikana našeg sporta, na toj su manifestaciji nagrađeni Luka Modrić, Sandra Perković, nogometna reprezentacija, tenisači osvajači Davis Cupa... Možete misliti kako smo se u takvom društvu osjećali Doktor i ja. Drago mi je što je bilo još dobitnika iz mojeg sporta – karatea. Osim mene, nagradu za životno djelo dobio je legendarni Vjekoslav Šafranić. Nagrađena je i ženska karate reprezentacija.
Junak s platna
U tekućoj godini proslavit ćete 45 godina bavljenja karateom. Fini jubilej, još malo pa zlatni pir. Zašto ste se u mladosti odlučili baš za karate?
– Istina, u karateu sam još od 1974. godine. U to je vrijeme karate bio jako popularan sport. Snimali su se filmovi o Bruceu Leeju, koji je bio junak za nas mlade. Eto, zbog njega smo se upisivali na karate, a ja sam u tom sportu ostao sve do danas. Jednostavno, našao sam sebe u tom individualnom sportu koji zahtijeva puno kvaliteta, od samodiscipline do poštovanja svog protivnika i klupskog kolege.
Koji su vam najveći uspjesi u karateu?
– Bilo ih je milijun! No, trebate znati da u moje vrijeme nije bilo toliko turnira kao danas. Išlo bi se maksimalno na dva, tri natjecanja godišnje. Nadalje, u bivšoj je državi svaka republika imala svoju reprezentaciju. Tako i Hrvatska, čiji sam bio stalni reprezentativac od 1983. do 1985. godine. Također, bio sam i na popisu reprezentativaca Jugoslavije.
Zagazili ste u sedmo desetljeće života (Tanfara je rođen 1957. godine, op.a.), a još uvijek ste nekoliko puta tjedno u kimonu i na tatamiju.
– Treniramo tri, četiri puta tjedno. A što se godina tiče, nemam pojma da sam ih već toliko nakupio. Svjestan sam toga tek kad pišem neke osobne podatke. Treniram uglavnom s mlađim ljudima od sebe, i to koliko mogu. Uglavnom, tijelo mi diktira koliko i kako ću trenirati, a srećom, još uvijek se osjećam vrlo dobro.
Nagradu za životno djelo niste dobili samo zbog karatea. Vi ste dobar dio sportske karijere posvetili košarci.
– Uz košarku sam bio vezan punih 12 godina. Od toga sam 10 godina bio u muškoj košarci, a dvije u ženskoj.
Urnebes u gradu
Ipak, te dvije sa ženama ostat će zlatnim slovima zapisane u almanasima šibenskog sporta.
– Ponosan sam na činjenicu da su košarkašice donijele prvu ekipnu zlatnu medalju u Šibenik nakon osamostaljenja. Bilo je to 1997. godine, kad smo postali prvaci Hrvatske. U majstorici, u petoj utakmici finala play offa, na Baldekinu smo pobijedili zagrebačku Centar banku, koju je vodio naš Šibenčanin Nenad Amanović. Trener naše ekipe bio je Dražen Brajković, a ja asistent. Za Šibenik su tada igrale Longin, Pešić, Bulat, Komadina, Vukičević, Škegro... Ta majstorica bila je ženski pandan čuvenoj utakmici Šibenke i Bosne iz 1983. godine, samo s happy endom. Na Baldekin se natiskalo 2500–3000 ljudi, a nakon utakmice je kolona navijača krenula iz dvorane prema Poljani i obali. Bio je to pravi urnebes u gradu. Na taj smo se način najbolje revanširali Centar banci, koja nas je mjesec-dva dana ranije pobijedila na Baldekinu u finalu Kupa Hrvatske. Da budem precizniji, mi smo pobijedili samo sebe, jer nas je uništila trema i cure su odigrale katastrofalnu utakmicu.
Sa ženama imate sjajno iskustvo. Kako je bilo s muškarcima?
– Tih godina, sredinom 90-ih i početkom 2000-ih, igrali smo prvu ligu s različitim uspjehom. Uglavnom je ovisio o količini novca kojom je klub raspolagao. Imali smo jako dobrih igrača (Jurić, Maleš, braća Šarin, Rahimić, A. Slavica, Borčić,...). Znali smo pobjeđivati i Cibonu i tada vrlo jaki Zrinjevac.
U službenim zapisnicima vodili su vas kao pomoćnog trenera. Međutim, vi ste zapravo uvijek bili kondicijski trener.
– Bez lažne skromnosti, ja sam od 1994. godine pionir u Šibeniku što se tiče kondicijskog treninga. O tome je bilo dosta predrasuda. Mnogi su govorili – što je to sad, koji kondicijski treninzi? Trebalo je razbiti otpor i kod igrača, koji su bili prepušteni sami sebi što se tiče tjelesne spreme. Mislilo se da je dovoljno da idu u teretanu. Danas je nezamislivo baviti se ozbiljno sportom bez kvalitetne kondicijske pripreme. Pa Dinamo ima pet, šest kondicijskih trenera. Kad već spominjem pionirske pothvate u Šibeniku, ja sam bio prvi koji se bavio kontaktnim sportovima. Točnije, 1993. godine bio sam trener Mariju Zorici, koji je bio viceprvak Hrvatske u tajlandskom boksu. Nadalje, u Šibeniku sam osnovao jedan od najstarijih ultimate fight klubova u Hrvatskoj. Bio je to Klub slobodne borbe "Spartak", čiji je najpoznatiji borac bio Krešo Bogdanović.
Ekstremni pothvat
Sudjelovali ste i u jednom ekstremnom pothvatu krapanjskog ronioca Kristijana Curavića?
– Pripremao sam našeg Krapljanina Kiku Curavića za zaron u ekstremnim uvjetima na Sjevernom polu 2003. godine. U prvom pokušaju Curavić je nakon zarona pao u nesvijest, pa mu to nisu priznali. U drugom je pokušaju uspio, zaronivši na 48 metara ispod leda.
A kako je jedan uzoran sportaš završio u "šporkoj" politici? Za informaciju široj javnosti, vi ste bili i šibensko-kninski dožupan.
– Nije to ništa čudno. U to su vrijeme ljudi iz sporta nerijetko ulazili u politiku, više kao potpora. Ja sam u politici od demokratskih promjena, uostalom, jedan sam od osnivača HSP-a na razini Hrvatske. Upornost koja me je trenirala prenio sam u sport, tako da sam 2005., nakon 15 godina bavljenja politikom, dobio priliku da postanem šibensko-kninski dožupan. Držim da sam izvršnu vlast obnašao vrlo dobro. Iza mene nije ostalo nikakvih repova. Uostalom, bio sam u svom fahu, jer sam se bavio društvenim djelatnostima, u koje spada i sport.
Je li ljepše baviti se sportom ili politikom?
– Tu nema nikakve dvojbe. Jasno je da je ljepše baviti se sportom. U sportu su ljudi manje dvolični. U politici govorite danas jedno, a sutra drugo. Još je važnije to što je sport mjerljiv svaki dan. Rezultat je neumoljiv, zna se tko je bolji, tko je gori. U politici se natječete svake četiri godine na izborima, a u međuvremenu možete blefirati do mile volje – poručio je Tanfara.
Stoga i ne čudi što je profesionalni krug odlučio zatvoriti u sportu. Točnije, na funkciji tajnika Zajednice sportova Šibensko-kninske županije, koju obnaša već petu godinu.
