Poznata vam je priča kad za nekog sportaša kažu da razmišlja kao budući trener? Baš takav osjećaj imali smo razgovarajući s vaterpolistom Solarisa Nikolom Štrkaljem. Dvadesetogodišnjakom, koji je na početku svoje karijere, ali već razmišlja zrelo, "vidi iza brda".
Tako je, uostalom, bilo i prije nego je prvi put skočio u bazen i zaigrao s vaterpolskom loptom.
– Počeo sam se baviti vaterpolom jer nisam bio dovoljno dobar u nogometu! Tako, valjda, počinje većina vaterpolskih priča. U nogometu sam igrao lijevog beka, no bio sam spor i visok. Dakle, ispunjavao sam sve preduvjete da napustim travnjak – počeo je Nikola Štrkalj našu ćakulu u njegovu drugom domu, na bazenu u Crnici.
Zeljkove zasluge
Ljubav prema vaterpolu rodila se 2010., kad je Nikola bio 12-godišnjak.
– Gledao sam Europsko prvenstvo u Zagrebu, na kojemu smo postali prvaci, i rekao: "Zašto se ne bih okušao u vaterpolu?" Krenuo sam u mlađim kadetima i ubrzo postao standardan član momčadi Šibenika. U toj fazi sam najviše napredovao uz trenera i bivšeg suigrača Matu Zeljka. On je od nas stvorio pravu momčad. Bio sam dio generacije koja je igrala polufinale Prvenstva Hrvatske – kazuje Nikola.
Naš je sugovornik za prvu momčad debitirao već s 15 godina. I to u Gružu, protiv dubrovačkog Juga. U to doba je na Štrkaljevu adresu stigao i prvi poziv za reprezentativnu kapicu.
– Poziv u U-15 reprezentaciju bio je prekretnica na mom sportskom putu. Tada sam definitivno odlučio da će vaterpolo biti moj život. U tom sam uzrastu bio prvi bek reprezentacije, a s njom sam nastupio na beogradskom memorijalnom turniru "Darko Čukić". Poslije sam dobivao pozive i za U-18 i za U-20 reprezentaciju. No, samo za širi popis. Za te selekcije nikad nisam zaigrao – otkriva Štrkalj.
Adriatic i Jadran
Brži su razvoj mladog vaterpolista spriječile podjele u šibenskom vaterpolu. Razdoblje u kojemu je Šibenik imao dva drugoligaša – Šibenik i Adriatic. Nikola je tada odabrao Adriatic.
– Žalim za tim razdobljem. Mi mlađi igrači napravili smo korak unatrag. Svatko je otišao na svoju stranu. Ta generacija, 98. godište, bila je vrlo talentirana. Dizali smo se iz godine u godinu, no problemi u klubu su nas "ubili". Ja sam krenuo za velikim imenima šibenskog vaterpola, Zeljkom, Edijem Brkićem i Renatom Vrbičićem, u Adriatic. Zajedno sa mnom otišli su i Šparada, Rak, Stojanović, Plenča. Nismo pogriješili jer smo igrali uz starije, iskusne igrače poput Franičevića i Sabionija. No, cijela je situacija vratila cijeli šibenski vaterpolo u rikverc – smatra Štrkalj.
Šibenik i Adriatic u međuvremenu su se ujedinili u Solaris. No, trebalo je sve ponovno graditi iz temelja. Zato se Nikola prošle sezone odlučio na prelazak u splitski Jadran.
– Splićani su me vrebali jer su znali da ću tamo upisati fakultet. Obećavali su mi da ću biti jedan od igrača na kojima će graditi novi, jaki Jadran. U bazenu je to izgledalo prilično drukčije. Možda je i najveći problem bio što su me uporno gurali na poziciju sidruna, a ja sam prirodno bek. Bez obzira što su Jadranu ove sezone porasle ambicije, oni su željeli da ostanem. No, nisam htio. Želio sam igrati, pa je logično bilo vratiti se u Solaris – priznaje Nikola Štrkalj.
'Šljiva' ispod oka
U Crnici ga je trener Renato Vrbičić "smjestio" na beka. Iako je riječ o vrlo zahtjevnoj poziciji, koja je bitnija u obrambenom segmentu igre, Nikola je u prvom dijelu sezone bio prvi klupski strijelac.
– Bek u vaterpolu je kao zadnji vezni u nogometu. Mi organiziramo obranu, blokovima pomažemo vrataru. Obavljamo i one prljavije, pomalo podmukle poslove ispod vode. Kad igrate beka, trebate biti spremni na sve. Tako sam se iz Novog Sada i Kotora vratio sa "šljivom" ispod oka. U prvom sam dijelu sezone, kad nije bilo Andrije Vlahovića, često morao preuzimati odgovornost u napadu. Otkad je Andrija tu, više sam orijentiran na to da njemu osiguram prostor za šut. Međutim, zna se dogoditi da se raspucam, kao u utakmici protiv Vojvodine (op.a., tri gola) – objašnjava snažni Solarisov dvometraš, za kojega bi u Šibeniku rekli da je "bokun momka".
Šibenčani su u drugom dijelu sezone, nakon dolaska Vlahovića i Kintsurashvilija, zaredali sa sedam pobjeda u nizu, u Regionalnoj ligi i domaćem prvenstvu. Zato su u klubu potiho počeli govoriti i o plasmanu u Europu.
Želim biti trener
– Mi smo s Andrijom i Kobom dobili vođu i dobrog igrača na poziciji koja je najbitnija u napadačkom dijelu igre. Andrija nas svojim plivanjem povlači poput brodskog motora, a Koba nam osigurava da budemo bliže protivničkom golu. Imamo zaista solidan kadar. Ako se na pravi način pripremimo i ako budemo vjerovali u sebe, možemo pobijediti POŠK. Petom mjestu i Europi se potajno nadamo. Bilo bi lijepo ponovno dovesti Europu u Crnicu, ali ne želimo previše govoriti o tome. Da se u slučaju poraza ne bismo razočarali – kaže vaterpolist Solarisa.
Nikola je nakon povratka u Šibenik promijenio i fakultet. Iz Splita je otišao na zagrebačku Kineziologiju. Zato dio treninga odrađuje sa zagrebačkom Mladosti, a dio sa Solarisom.
– Upisao sam smjer kondicijska priprema sportaša. Želja mi je da jednog dana budem trener. Dosad sam radio sa Smodlakom, Krekovićem, Štritofom, Kuterovcem... Ako sam od svakoga od njih naučio barem jednu dobru stvar, mislim da nema prepreka da postanem dobar trener – za kraj će Nikola Štrkalj.
Iskreno volim ovaj klub
U slobodno vrijeme guštam u šetnjama s curom, igranju videoigara, čitanju stripova... No, moj je život bazen, on je moj drugi dom. Tamo su mi gotovo svi prijatelji. A ovaj klub iskreno volim. Ni za jedan drugi klub ne bih mogao igrati s takvim motivom kao za Solaris - emotivno će Štrkalj.