Vražji su susreti s bivšima. Kad se susretneš s nekadašnjom ljubavi, djevojkom, suprugom, momkom, prijateljem… Uvijek prorade neke čudne emocije. Pozitivne ili negativne. Proradile su i autoru ovih redaka, kad je prije nekoliko dana u Žaboriću susreo bivšeg napadača Šibenika Ermina Zeca. Valjda ne postoji prijatelj nogometa u Šibeniku koji ne zna o kome se radi kad spomenete to ime.
Taj je klasni golgeter nastupao za momčad sa Šubićevca u vrijeme najvećih klupskih uspjeha. Bosansko-hercegovački napadač stigao je kao 19-godišnjak iz bugojanske Iskre, a nakon samo dvije sezone otišao je sa Šibenikom do finala Kupa, četvrtog mjesta u prvenstvu i europskog natjecanja. U tri sezone postigao je čak 36 pogodaka. Među njima i neke trajno urezane u sjećanje šibenskih navijača. Poput onoga protiv Hajduka na Poljudu (0:1), kad je Hrvoja Vejića prije pogotka, baš po bosanski, „poslao po ćevape“. Ili gola u polufinalu Kupa za vodstvo u Varaždinu, nakon kojega je prešao cijeli teren kako bi u deliriju skočio na ogradu s Funcutima.
Da je današnjem treneru Krunoslavu Renduliću Zec u napadu, vjerojatno bi stavio prst u uho oko toga tko će mu isporučiti deset ili petnaest pogodaka u sezoni. No, Ermin je trenutačno pod ugovorom sa sarajevskim Željezničarom. Baš onim klubom za koji je trebao zaigrati na početku karijere, prije nego što je odabrao Šibenik.
Šibenik i Zagreb
Zeku smo, kako rekosmo, ugledali na žaborićkoj plaži. I gotovo da nam je došlo da mu zapjevamo, kao onaj drugi Zeko – Dražen Zečić – „Tako je dobro sresti te“!
- U Šibeniku sam prisilno. Zaradio sam ozljedu mišića. Idem na tretmane kod mog starog poznanika, fizioterapeuta Nenada Bakule. Nešo će me, vjerujem, dovesti u red – govori nam Zeko.
Malo nam je čudno zazvučala riječ „prisilno“. Pa, nije vrag da u Sarajevu nema fizioterapeuta!?
- Ha ha! Ma, naravno da ne dolazim u Šibenik samo radi toga. S obzirom da se moram odmarati, onda mi je ljepše da sam u Šibeniku nego u Bosni. Brže će mi ozljeda proći uz more, sunce, kupanje i moje šibensko društvo – govori nam uz smiješak 31-godišnji nogometaš.
Otkad se vratio iz Turske, gdje je igrao dugo godina (Genclerbirligi, Balikesirspor, Karabukspor, Gaziantep), Zec gotovo svaki slobodan trenutak koristi za posjet Krešimirovu gradu.
- Bosna i Hercegovina je moja država, ali bih samo u dva grada mogao živjeti cijeli život: Šibeniku i Zagrebu – povjerio nam se Ermin.
Dvije želje
Nekadašnjem reprezentativcu susjedne države u Želji je ugodnije uz jednog starog poznanika i brata. Naime, od ove sezone dres Sarajlija nosi još jedan bivši igrač Šibenika - Mehmed Alispahić, a u klubu je i Erminov šest godina mlađi brat Asim.
- Meša je u dobroj formi. Igra solidno na početku sezone – kaže nam Zec.
Sarajevski Željezničar uvijek „puca“ na vrh bosansko-hercegovačke Premijer lige. No, želje su jedno, a realnost, barem u posljednje vrijeme, nešto drugo.
- Imamo ambicije, no trenutačno su mostarski Zrinjski i branitelj naslova Sarajevo jači od nas – iskreno će napadač, kojega na Šubićevcu svi pamte po iznimnoj hitrini i snalažljivosti u šesnaestercu.
Prati Ermin, dakako, koliko može, zbivanja u hrvatskom nogometu i svome nekadašnjem klubu.
- Ma, strašno mi je žao što je ponovno propušten ulazak, odnosno povratak u Prvu ligu. Svaki put nam tako malo nedostaje... Čuo sam se i s Karačićem, mojim bivšim trenerom, koji je lani uveo Varaždin u Prvu ligu. Nije mi baš jasan njihov potez, da ga smijene nakon što je skinuo Šibenik s prvog mjesta – otvoreno priča Zec.
Čim dođe u Šibenik, Ermina valjda svaki put dočeka pitanje o povratku. Upitali smo ga i mi. I dobili odgovor koji će zagolicati maštu šibenskim navijačima.
- Ja sam imao dvije želje, nakon što sam se ostvario kao nogometaš. Jedna je bila da zaigram za Željezničar. Nju sam ispunio. Druga je povratak u Šibenik. Tu ću vjerojatno kupiti kuću, ali želim završiti karijeru na Šubićevcu! Da smo se vratili u Prvu ligu ove godine, možda bih već i došao – poručio je Ermin Zec, o čijoj ljubavi prema Šubićevcu svjedoči podatak da je otamo otišao sa šibenskom kapom i šalom Funcuta. Nema sumnje, svi oni širom raširenih ruku čekaju njegov povratak. Da se opet zaori „Zeko, luđače!“
