U dalekoj Australiji umro je 59-godišnji Željko Jurin, šibenski nogometni veteran. Ta vijest zvuči posve nestvarno svima, koji su poznavali tog „vječnog“ mladića, primoštenskih korijena. Ne toliko zbog ne baš velikog broja Željkovih godina, koliko zbog načina, na koji je Jurin živio. Otkad ga znamo bio je vedar, nasmijan, prijateljski nastrojen. Uvijek spreman za pozitivno ludilo. Kao tipični Dalmatinac, zaljubljen u nogomet, žene i more.
Njegova je generacija mladih nogometaša Šibenika (Pralija, Mamula, Pintarić, Jurin, Pešić…) prilično lako prokrčila put do prve momčadi. No, bilo je još momaka, koji samo stjecajem okolnosti nisu odjenuli seniorski dres: Buneta, Koloper, Belamarić, Radovčić… Tu se negdje motao i dvije godine mlađi Goran Pauk, koji je s Pralijom relativno rano preselio u Hajduk.
O njima su u juniorskim danima brigu vodili nogometni zaljubljenici Ante Ninić – Cia i Anđelko Aralica. U njih je silno vjerovao i neumorni Stipe Kedžo, ali i pokojni šibenski zet Ivica Šangulin, pod čijim su stručnim vodstvo spomenuti (i ini) šibenski „tići“ (Šorgić, Ljubić, Mrvić…) „propjevali“ na pravi način.
A pjevalo se i u punom smislu te riječi. Svaka se pobjeda Šibenika poslije drugoligaškog povratka žestoko proslavljala u Primoštenu, lokalu obitelji Jurin. Uz gitaru Mile Mrvića nije se štedjelo ni grla, a ni pića. Posebice, kad bi zazvonila Jurasova „Ludo more“.
Kad je Šibenik te sezone pobjedom u Ljubljani osigurao drugoligaški opstanak, predsjednik Pere Ujević, trener Ivica Šangulin i prvotimci nisu autobusom otišli kući, već se do zore lumpovalo u nekad kultnom „Bambiju“ u Dubravi.
Ljeto ranije Jurin je na sličan način na Šubićevcu proslavio titulu amaterskog prvaka Jugoslavije poslije pobjede nad Kolubarom iz Lazarevca.
Brzina, čelična pluća, neprestano mijenjanje napadačkih pozicija i hrabro ulaženje u duele krasili su Željka Jurina. Kao modernog napadača, kojega je bio pun teren. Zato je svoje domete provjerio u prvoligaškom Zagrebu, te u Australiji, koja se pokazala njegovom pričuvnom domovinom.
No, nije izdržao, a da u jesen svoje karijere, još jednom ne odjene najdraži narančasti dres. U momčadi, koja je „pucala“ od šibenskih nadarenih imena, a koja samo stjecajem nesretnih okolnosti, nije osigurala prvoligaški status u bivšoj državi. Momčadi, koja je zaista bila sretan spoj mladosti i iskustva: Zoran Slavica, Pauk, Cukrov, Slaven Bilić, Ćatić – Mile Petković, Marenci, Računica – Jurin, Maretić, Jovičić.
Jurinov nastavnik Miro Kotarac vjerojatno će se sjetiti da je Jurin u ranim tinejdžerskim godinama bio i nadareni košarkaš. A mi, koji smo baš kao i Željko, „vječno“ zaljubljeni u Šubićevac, sjetit ćemo se svakog trenutka, provedenog s Jurinom. I zaželjeti mu mirno, a ne „Ludo more“ u modrim, nebeskim visinama.