POVRATAK KUĆI Za samo četiri godine košarkaš Šibenika Tomislav Gabrić prošao je niz europskih postaja, jedna od njih bila je i Valjevo: Moji Drnišani nisu mi zamjerili odlazak u Srbiju

POVRATAK KUĆI

Vruća je želja šibenskih prijatelja košarke da Drnišani Tomislav Gabrić i kadet Juraj Pleadin budu Baldekinu ono, što su Šibenčani propustili, kad je riječ o Veljku Petranoviću i Stojku Vrankoviću. Nadarenim Drnišanima, koji su umjesto na šibenskoj završili na zadarskoj košarkaškoj adresi, uz "mudar" zaključak kako "Stojko i nije tako perspektivan". Na Pleadina, dakako, valja još čekati, a Tomislav Gabrić je tu. Čeka kao zapeta puška prve velike partije u šibenskom dresu. Prošao je gotovo sve mlađe reprezentativne selekcije. Okitio se s dva europska zlata, europskim srebrom i svjetskom broncom. U generaciji Darija Šarića i Marija Hezonje.

Kad je napuštao rodni Drniš imao je ponude Zadra, Splita, Cibone i Cedevite, ali je iskusni trener Anđelko Matov presudio Tominu odlasku u Jolly. Odlazeći iz Jollyja Tomislav Gabrić bio je 18-godišnjak. U međuvremenu je prošao doslovno pola Europe. Promijenio je sedam klubova. Prešao je naoko dug put od Jollyja do Šibenika, no ovaj krilni igrač danas ima tek 22 godine.

Silne selidbe krenule su odlaskom u zagrebačku Cibonu, koju je tada vodio Neven Spahija, a za koju su igrali današnja NBA zvijezda Dario Šarić i Martin Junaković.

– Danas, s vremenskim odmakom, mogu reći da sam prerano otišao iz Jollyja. No, valja uzeti u obzir da sam tada potpisivao prvi profesionalni ugovor. Iza sebe sam imao odličnu klupsku sezonu i reprezentativno ljeto. S Jollyjem sam igrao polufinale Prvenstva Hrvatske, s U-17 reprezentacijom osvojio sam svjetsku broncu, a s U-18 reprezentacijom, kojoj je vođa bio Dario Šarić, europsko zlato. Apetiti su mi, logično, narasli. Htio sam zaigrati na višoj razini. Pogotovo jer sam dobio ponudu Cibone i trenera Spahije, koji je inzistirao na mom dolasku. Prihvatio sam i potpisao ugovor na pet godina. Međutim, Spahija je u međuvremenu napustio Cibonu, a ja odradio samo dvije sezone. Sa skromnom minutažom – počeo je Tomislav Gabrić.

Uslijedio je intrigantan Gabrićev potez. Odlazak u srpski Metalac iz Valjeva. Tome je postao prvi hrvatski igrač koji je nakon raspada bivše države otišao u Srbiju.

– Prvo sam bio skeptičan. Bilo je hoću-neću, vagao sam. Što kriti, iz sredine sam koja je teško stradala u ratu i nije mi bilo jednostavno donijeti odluku. Ljudi koji se ne bave sportom to gledaju drukčije. No, otišao sam u Valjevo na poziv trenera Vladimira Đokića, koji me snimio na utakmicama U-20 reprezentacije. Prvo sam obavio razgovor s čelnicima kluba. Ljudi su me stvarno lijepo primili. Shvatio sam da ću se lako adaptirati i da je odlazak tamo najbolja opcija za moju karijeru. Procjena se pokazala točnom. Odlazak u Srbiju bio je pun pogodak. Igrao sam 25 minuta u prosjeku i ubacivao 10 poena po susretu – prisjetio se Gabrić.

Zbog odlaska u Valjevo nije imao neugodnosti u rodnom Drnišu, a ni u Srbiji nije neprijateljski dočekan. Dapače.
– Iz Valjeva imam samo lijepe uspomene. Valjevo je mali, košarkaški grad, nešto à la Zadar. I tamo su ljudi fanatici kad je u pitanju košarka. Brzo su me prihvatili vidjevši s kolikim žarom i borbenošću igram. Voljeli su me i cijenili. I dandanas održavam kontakte s ljudima iz kluba – otkrio je Tome Gabrić.

Nakon sezone u Metalcu na Tominu je adresu stiglo puno ponuda. Izbor je pao na Rumunjsku i klub Pitesti.
– Čekao sam pravu ponudu, ali sam na kraju morao hvatati zadnji vlak. Nisam pogriješio u odabiru. U Pitestiju sam odigrao vrhunsku sezonu. Gledali su me i NBA skauti iz Milwaukee Bucksa. Kružilo je puno priča oko mene, no nakon završetka sezone sam dobio ponudu iz talijanskog Trevisa, bivšeg Benettona – govori nam 204 centimetra visok momak.

I tu za Tomu stvari kreću u krivom smjeru…
– Treviso je tada igrao kvalifikacije za ulazak u prvu talijansku ligu. Sezona im je još trajala. Došao sam kao zamjena za ozlijeđenog Amerikanca, no on se u međuvremenu oporavio. Kako su, prema pravilima, mogla igrati samo dva stranca, ja se, praktički, nisam ni skidao. Nudili su mi ugovor za iduću sezonu, ali sam ih, pomalo razočaran takvim raspletom, odbio – govori Gabrić.

Slijedio je odlazak u Tursku…
– Smatrao sam da mogu pronaći bolji klub. I našao sam ga. Na ljeto sam dobio ponudu iz Turske i pristupio prvoligašu Yesilgiresunu. Sve je izgledalo dobro. Potpisao sam ugovor na dvije godine, a onda me nisu htjeli registrirati. Opet je problem bila kvota stranaca. Predlagali su mi da ostanem, da budem strpljiv. No, kao mladom igraču nije mi bilo ugodno u takvoj pat-poziciji – nastavio je Gabrić.

Tko čeka – dočeka, pa je tako i Tome dobio ponudu iz latvijskog Ventspilsa.
– Tamo sam stigao prošlog prosinca i potpisao na mjesec dana, s mogućnošću produženja ugovora ako prođemo dalje u Champions ligi. Na moju nesreću, nismo uspjeli. Svejedno, ponudili su mi novi ugovor, ovoga puta s puno nižim primanjima, što nisam prihvatio – zaključio je Gabrić priču o europskim putešestvijama.

U posljednjim danima 2017. godine vratio se kući. I konačno odlučio prestati lutati po Europi. Iako je, u međuvremenu, stiglo još nekoliko ponuda.
– Vratio sam se i nazvao trenera Anzulovića sa željom da se priključim treninzima Šibenika. Shvatio sam da mi najbolje ostati kući. Želja je bila obostrana, pa nije bilo prepreka za potpisivanje ugovora. Osim skidanja blokade HKS-a, koja je priječila moju registraciju! Međutim, i to se riješilo – opet će Tome.

Na predstavljanju u novom klubu Gabrić je kazao da mu je "jedan od dječačkih snova bio zaigrati pred Funcutima". Šibenčanima je bilo simpatično čuti da to kaže bivši igrač Jollyja i rođeni Drnišanin.
– Uvijek sam bio motiviran kad bih dolazio na Baldekin. U dresu Jollyja, zanimljivo, nikad nisam igrao protiv Šibenika. Nisam osjetio čar gradskog derbija. No, vatreno je bilo kad sam stigao s Cibonom na Baldekin. Sjećam se da nas je moj sadašnji klub jednom i pobijedio. U Šibeniku sam proveo cijelo djetinjstvo, košarkaški odrastao. Šibenik smatram svojim gradom, drugim domom. Sretan sam što sam taj san ostvario – iskreno će novi član Šibenika.

Tome se i u pravom smislu riječi vratio kući, jer na treninge putuje iz Drniša. Vratio se na spizu u didin restoran "Kod Tome", jedan od najpoznatijih u Drnišu.
– Ne mogu vam opisati koliko sam sretan što sam napokon dočekao domaću spizu. A još je slađe jer se mogu hraniti u vlastitom restoranu. I danas dida i baba vode restoran, a majka radi u njemu. Dida mi je poznati drniški ugostitelj, a uz to se bavi stočarstvom, ima vinograd… Baka je vrsna kuharica. Kad ona sprema spizu, to je za prste polizati – sa smiješkom na licu će simpatični Drnišanin.

Njemu je, međutim, ulazak u kužinu zabranjen. Barem u Drnišu!
– A tko bi mogao kuhati kraj babe i majke!? Dok sam igrao po Europi, znao sam si nešto spremiti u stanu, no sad mi one ne daju – "požalio" se košarkaš Šibenika.

Tomini roditelji imaju još troje djece: kćer i dvojicu sinova. Ivan i Mate također su zaluđeni košarkom.
– Ivan ima gotovo 19 godina. Bio je talentiran, ali ne i spreman na odricanja koja nosi profesionalni sport. Mati je sada 12 i tek je krenuo u DOŠK-u. Nadam se da će on biti uporniji – smije se Tome.

Krilni košarkaš "narančastih" nekad je medijima bio zanimljiv i zbog ljubavne veze s košarkašicom Ana Marijom Begić. No, ona se nije vratila s Tomom u Drniš.
– Dugo smo bili skupa, no veza je u međuvremenu pukla. Trenutačno sam bez djevojke. Košarka je u prvom planu – poručio je na kraju Tomislav Gabrić.

Naslovnica Košarka