Ne, nema šunke za vas. Ne možete dobiti ništa iz frižidera. Ne mogu ni vagati... Čuvam kasu - doviknula je s blagajne trgovkinja M. S. potpisnici teksta, u tom trenutku jedinom kupcu u maloj kvartovskoj trgovini na periferiji Splita ispričavajući se što je ne može poslužiti. Sama je u smjeni. Dan ranije, isti prizor u trgovini u širem središtu grada. Još je jedna trgovkinja sama u smjeni. Ovaj put jutarnjoj. Prilično nervozna, ali na ulazu nudi osmijeh. Nedjelja je, 10.30 sati. Dok proučava online narudžbu trčećim korakom obilazi police i mahnito trpa namirnice u dvije košare - dostavljač u vidu Nepalca na biciklu samo što nije stigao. Prodavačica prekida načas ubrzanu radnju, naplaćuje banane. U trgovinu joj već ulazi drugi kupac i kreće prema hladnjaku sa suhomesnatim proizvodima, a ona još nije stigla završiti ni prvu online narudžbu. Na kasi tek usputno dobacuje kako je čekaju još tri, koje mora hitno pripremiti i brzinski pozdravlja. Prokleta nedjelja... Bome i rad u trgovini u Hrvata, reći će M. S. kad smo se idući put srele u kvartovskom dućanu.
Sama u smjeni
- U zadnjih godinu dana moja kolegica je jednom prilikom nekih mjesec dana radila sama poslijepodnevnu smjenu. Znalo se to događati i u trgovinama u drugim dijelovima grada kad bi netko otišao na bolovanje ili na godišnji odmor. A prema potrebama dućana dvije bi djelatnice trebale raditi poslijepodne, a tri ujutro. Što li će tek biti kad krene ljeto - pita se naša sugovornica dok, na rubu živčanog sloma i otkaza poslodavcu, nemoćno širi ruke. Osjeća nelagodu zbog kupaca, bijes zbog uvjeta na poslu, očaj zbog vlastitog života kojega, zbog nikakve plaće, svojim radom jedva održava na klimavim nogama.
- Kakve naputke dobijem kad sam sama u smjeni?! Da ne idem na frižider?! U principu nam zadatke daje šef, a sve se svede na to da napravimo ono što možemo napraviti same u smjeni. Ja se od kase ne odvajam. Neću još odgovarati i za to ako mi netko ukrade novac - govori Splićanka. Poslodavac, objašnjava, pokušava iznaći rješenja u vidu angažiranja dodatne radne snage, pa im, kad zaškripi stvar, dovodi studente. Oni pak koji dan rade, pa onda ne. Prilagođavaju rad fakultetskim obvezama. I normalno poslovanje opet zapinje...
- Što kažu mušterije?! Govore nam da će pisati mailove poslodavcu. Jednu kolegicu je tako, dok je bila sama u smjeni, opljačkalo. Na bolovanju je, ide psihijatru. Biti sam u dućanu u smjeni je strava i užas. Ima svega, lokalnih pijanaca, narkomana, provokatora, vrijeđanja... Horor. Nema mi druge nego tražiti drugi posao. Ne mogu ovo više, samo da nisam ovdje... I ne samo ja. I ostale kolegice. Ljute smo na sebe, ma na cijeli svijet. Nezadovoljne. Nikakve - opisuje M. S. atmosferu na svojemu radnom mjestu zamjenice zahvaljujući kojemu se, uključujući i putne troškove "Prometove" druge zone, "nekako dovuče do 5000 kn" (op.a. 666 eura neto). Obične trgovkinje, kaže, sa svim radnim nedjeljama "nekako i nekad" doguraju do 5000 kn. To znači da uglavnom dobiju oko 4000 kn (op.a. 560 eura neto) minimalca plus putne troškove. Plaće šefica trgovina pak ovise od dućana do dućana, njezina ima 6500 kn (op.a. 866 eura neto), ali sve ovisi "u kakvom su odnosu s kontrolorima i koliko se izbore za sebe".
‘Treba otići iz ove zemlje‘
M. S. je mlada i ako je suditi po stupnju njezine ogorčenosti neće još dugo ostati na trenutnom radnom mjestu.
- Nema druge nego ići u sezonu gdje se da bolje zaraditi, pa opet najesen natrag u dućan. Ionako ne mogu naći nikoga za rad, jer očajno plaćaju. Ili ću preko granice. Treće mi nema. Zapravo treba otići iz ove zemlje. Oni bi pod s nama brisali da mogu. Za nikakve pare - revoltirano će Splićanka. Nije joj, kao ni mnogima, jasno kako se, unutar nebrojenih i velikih poskupljenja roba u trgovinama, dio financijskog kolača nije prelio i u novčanike radnika. Zna, reći će, kako se poslodavci u trgovini vole pohvaliti kako su dizali plaće, ali zapravo je to "samo onda kad država digne minimalac, pa onda i oni moraju reagirati, ali to nije njihovo dizanje plaća".