StoryEditor
ŽupanijaTina Biluš

Žena koju gosti obožavaju: Mlada, ambiciozna i uspješna zaslužila je nagradu 'Zlatna boula'

3. siječnja 2020. - 12:14

Nedavno se okitila “Zlatnom boulom”, godišnjom nagradom Turističke zajednice Šibensko-kninske za posebna postignuća u promicanju turizma. Proglašena je najboljom županijskom turističkom vodičicom u 2019. godini. Ona je Tina Biluš, predsjednica šibenske Udruge turističkih vodiča “Mihovil”, udruge koja se u minulom razdoblju profilirala u nacionalnim okvirima svojim aktivnostima i originalnim projektima.

 

- U zadnje tri godine u mojoj glavi i svijesti nametnulo se prvo lice množine – mi, Udruga, Udruga, mi... I onda, kada mi je stiga taj e-mail od Županijske Turističke zajednice s kojom, inače, imamo jako dobru suradnju, tri-četiri puta sam ga pročitala. Je, na mene je osobno - u gornjem desnom uglu piše: gđa Tina Biluš. Pa jel moguće?! Ni na kraj pameti mi nije bila ta nagrada. Jednostavno joj se nisam nadala. A da me je obradovala, ne tribam trošit riči. Lip je to osjećaj, lipo je bit prepoznat u svojoj sredini – iskreno će Tina.

 

Raduje je, kaže, što se priznanje „poklopilo“ sa njezinim malim privatnim jubilejom – desetom obljetnicom rada kao turističke vodičice. Najljepši je to posao na svijetu koji je do kraja ispunjava i kojemu je, kaže, stjecajem životnih okolnosti – sve vodilo, a da nije ni bila svjesna.

 

- Profesorica sam ruskog i francuskog jezika i književnosti i kroz fakultetsko obrazovanje bila je neko vrime prisutna dilema-ostati u Zagrebu ili ne. Valjda budeš očaran tom veličinom, ljudima i mogućnostima i nametne se samo po sebi takvo razmišljanje. A onda se, kako stariš, mijenjaju i prioriteti. Već kroz četvrtu i zadnju, diplomsku godinu, znala sam da idem doma. Dogodila se i ljubav, a igrom slučaja – naše gore list, tako da se sve poklopilo. Vratila sam se kući i logičan slijed je bio valorizirati naučeno. Kako za ruski i francuski jezik po školama nije bilo moguće skupiti satnicu, čim sam diplomirala položila sam ispite i za sudskog tumača i za turističkog vodiča i počela raditi usporedo oba posla. Bilo je sve više obaveza tako da se znalo događati da bi izašla iz kuće i izgubila nit di točno idem, na koji posal... Doslovno bi stala na cesti. Aha, danas idem prevodit... I tako dan za danom, sve do jednog dana kada se jednostavno dogodilo definitivno opredjeljenje za turističku branšu. U toj ulozi turističkog vodiča se sve spojilo - i moji jezici, i predavanje, rad sa ljudima, sve ono što sam ikad tila, a nikad mi nije bilo u planu. Jednostavno, samo od sebe je došlo do toga, priča mlada Šibenčanka.

 

Turisti ‘recidivisti’

 

Kroz godine joj se, kaže, toliko toga lijepoga dogodilo, ali uvijek joj je najdraže kada u Šibeniku među gostima prepozna povratnike, turiste „recidiviste“ koji su ovaj put doveli i svoje prijatelje jer im je prvi put bilo super.

 

- To su baš krasni trenutci jer zaista s tim ljudima dilite i svoju osobnost. A njih zanima sve, zanimate ih i vi, kako vi živite... Imate izleta di zajedno provedete puno vrimena, upoznate se, vodite neobvezne razgovore za ručkom, učite o njima, a oni o vama. Prava je istina da su turistički vodiči ambasadori svog grada i njegove kulture, načina života, svega, svega... To uopće nije floskula. Znamo šta goste oduševljava, a šta ih smeta, znamo i detalje koje gosti zapaze u prvom susretu s gradom - di fali kanta za smeće, javni wc, mjenjačnica, di nije dobro postavljen pješački prijelaz... Mi vodiči smo svojevrsni info-pult. Tko god je vezan za turizam može nas pitati za povratnu informaciju i rado ćemo prenijeti svoja iskustva. To je jedna dimenzija priče. Druga je interpretacijska. Turistički vodič interpretira. Vi tumačite. Nećete stati ispred katedrale pa kazati: ova katedrala je visoka toliko i toliko, široka toliko i toliko – to gosti ionako vide. Morate im predočiti ono šta ne vide, staviti to u povijesni i društveni kontekst i to na vrlo zanimljiv i pristupačan način. Svakoj grupi se trebate prilagoditi jer ni jedna nije ista: narodi se razlikuju, ljudi su drugačiji, i djeca su drugačija... Morate ih dobro procijeniti - biti i psiholog i zabavljač, biti dosta fleksibilni i puno slušati. Dobar vodič sluša dok govori. Trebate zapažati slušaju li vas, jeste li im zanimljivi ili ste „zapilili“, pratiti govor tijela, primjećivati jesu li žedni, jesu li gladni... Po tome se prilagođavate, otkrila je Tina ključne profesionalne zakonitosti, a i neke pojedinosti koje Šibenčanima baš i ne idu u glavu.

 

- Kad radimo neke ture pitaju nas kuda ćemo. Pojma nemam – kažem im. Pa kako ne znaš? Pa ne znam - onog trena kad upoznam grupu kreirat ću svoju priču. Onda se zanimaju jel mi dosadno? Ne! Nije mi dosadno jer je svaka grupa drugačija. Koliko si bila u obilasku? Tri sata. Pa šta ti toliko dugo pričaš o Šibeniku? Sve šta grupu zanima, a ta tri sata je još i bilo malo... Čude se neki sugrađani kako je to moguće.

 

Priča Tina kako su turisti, posebno oni koji su prvi put došli u Šibenik najfasciniraniji njegovom autentičnošću, ljepotom starina i gradske jezgre. Zato bi, veli, tu izvornost trebalo sačuvati po svaku cijenu i ne dozvoliti da život unutar drevnih i opjevanih kala, skala i buta vremenom zgasne i dogodi se ono što se već, nažalost, dogodilo mnogim gradovima diljem jadranske obale.

 

- Naša najveća prednost je u tome šta kasnimo, kažem grupi. Onda se ljudi smiju-pa, kako mislite? Mi, velim im, imamo toliku sriću u nesrići šta kasnimo, šta smo nekad bili ružno pače i nije nas se ucrtalo na nekakve standardne, masovne turističke ruke. Ljudi se jednostavno ne nadaju našim znamenitostima. Znaju za Dubrovnik, Split, Zadar, pogotovo za Istru... Pričaju mi o tome gosti koji dolaze individualno posredstvom agencija koje im rade custom made, ture po željama. Znate šta, kažu, mi uopće nismo znali za Šibenik, ni u jednom trenutku nismo mislili da će nas ovo dočekati dva Unescova spomenika, restoran sa Michelinovom zvjezdicom, tvrđave...

 

Zadržati autentičnost

 

Eto, za mali grad i nije tako loše, znam se našaliti. Onda se oni nasmiju. Teško će, svjesna sam, biti zadržati autentičnost. Bit će to veliki izazov. Ja, istina, ne nudim rješenja jer to nije moja struka i moj fah, ali ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno sačuvati staru gradsku jezgru i ljude u njoj - upravo to s aspekta struke moram kazati. Čak i one koji viču na nas da se maknemo sa ceste jer smo sve zagradili. Prevedem i to turistima i zaključim: vi ćete ić ća, a ja s ovim čovikom i sutra moram bit udobro. Prihvate to jako dobro i simpatično im je.

 

Onda me pitaju - a koji su ovo ljudi po gradu koji side na kavama? To su, kažem, Šibenčani, naši domaći ljudi. Ima ih koji upitaju: a jel tu, kod vas radi iko? Svi oni rade, nasmijem se, kava vam je kod nas sastavni dio rada, kako ćemo radit bez kave?! Čude se, duhovito im je i egzotično u isto vrime. I još nešto - baš dobro što oni najveći kruzeri ne mogu ući kroz kanal i vezat se za rivu. To uopće nije loše. Imaju gosti druge načine kako će doći kod nas jer nam je grad prilip, ali pod uvjetom da budemo pametni i ostanemo svoji-uvjerena je najbolja šibensko-kninska turistička vodičica 2019. godine.

Manekenska i sportska karijera

Moja manekenska karijera na gornjem katu Krešimirova doma pri Modnoj agenciji Leona trajala je jedva godinu dana. Ako i toliko. Po prirodi sam jako, jako sramežljiva, šta ne bi sad niko reka, ali je tako. Vjerojatno su zato, kako bi se malo oslobodila, roditelji i zagovarali taj vid izvannastavnih aktivnosti. Međutim, kratko je trajala ta epizoda, kao i ona sa karateom. Onda je u osnovnoj školi, a taman sam išla u sedmi razred spomenija veslanje. Uslijedila je klasična roditeljska skepsa: ma moš mislit šta će izdržat. Ali, ajde, kao, pusti je. Nisu bili baš pobornici moje najnovije odluke jer je to po njima bija muški sport. Možda su zamišljali kakav tenis. Ćaća me je doveja prvi dan u “Krku” i znam da sam se jedva od njega otrgnula. Čak mi se i razrednica mislila oće li mi uopće u slobodnu aktivnost upisati veslanje jer su mislili da ću ionako brzo odustati. Osnovna škola, četiri godine srednje i Zagreba skoro do kraja fakulteta trajala je moja ljubav za veslanje. Još dan danas kad se vozim preko mosta, kad vidim veslače da idu u Zaton-isto mi srce zatitra. Još imam prijatelje iz sporta, proputovala sam puno i naučila šta znači timski rad. Zato mladima preporučujem bavljenje sportom ili makar onom aktivnošću koja uključuje timski rad i odgovornost. Negdi pred natjecanje, ujutro bi se dizala u pet sati i odlazila na trening u šest, stizala na nastavu u gimnaziju, a kad bi završila sa školom - dođi doma, ručaj, odradi domaći i opet na trening. Sve se može. Četiri gimnazijske godine prošla sam odličnim uspjehom i bila oslobođena mature. Sport me je naučilo disciplini. Inače, sam ovan u horoskopu i trebala bi, kao, biti neki lider. Ipak, uvik volim imati krug ljudi oko sebe, isto ne volim biti sama. Čak ne volim sama niti odlučivati. Drago mi je kad mogu razmjeniti mišljenje s drugima.


Naša najveća prednost je u tome šta kasnimo, kažem grupi. Onda se ljudi smiju-pa, kako mislite? Mi, velim im, imamo toliku sriću u nesrići šta kasnimo, šta smo nekad bili ružno pače i nije nas se ucrtalo na nekakve standardne, masovne turističke ruke. Ljudi se jednostavno ne nadaju našim znamenitostima. Znaju za Dubrovnik, Split, Zadar, pogotovo za Istru...

item - id = 641218
related id = 0 -> 1089967
related id = 1 -> 1004560
17. listopad 2021 15:04