Ono što u humorističnoj seriji napiše vrhunski scenarist, pa se mi svi valjamo od smijeha, padajući na guzicu, to u nas, da ne trepne okom, mrtav ozbiljan napiše zakonodavac. Rezultat je isti, a zove se – sprdačina. Elem, da ne smaram, svi ste gledali rahmetli Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan” kako gleda hoće li ugovoriti policu životnog osiguranja. I priča njemu, ko navijen, zalizani prodavač “ferziherunga” – “Dakle, gospodine Izete, ovako stoje stvari. Na ovu premiju, ako uplaćujete svoje životno osiguranje ovom uplatnom dinamikom, dobili biste 120 tisuća konvertibilnih maraka.” – “A kad bih dobio?” – pita Izet. – “Pa, u slučaju vaše smrti!” – “Čekaj malo, vi bi meni isplatili 120 tisuća maraka ako umrem?! Majke ti, pa je l’ se vi to sa mnom sprdate. Ja trebam krepat da bih dobio pare!?” – posprdno se smije Izet, a s njim i svi koji seriju gledaju. – “Ne, ne, ne, ne biste dobili vi, dobila bi vaša familija, oni bi bili zbrinuti!” – veli osiguravatelj. – “One raspikuće, njima da ostavim te pare? Majke mi, ti nisi normalan! I ja sam bogami lud što ovdje s tobom razgovaram!” – završava Izet tu priču s osiguranjem.
Statisti u kukuruzu
Ista ova scena iz serije – i Alan Forda – događa se i u našoj Županijskoj skupštini. Naš zakonodavac smislio je takav sustav da kad u predstavničkom tijelu lokalne samouprave ne prođe proračun, onda ne pada onaj koji ga predlaže, odnosno župan, nego onaj koji ga nije prihvatio, a to je Županijska skupština. U naravi, to znači da bi Stipe Petrina trebao na nove izbore, voditi novu izbornu kampanju, trošiti novce, ne bi li nekako – ako ikako – ponovno bio ono što već jest, predsjednik Skupštine, a da istodobno Marko Jelić ostaje župan, kao što je i bio?! Pa vi, moji zakonodavci, matere mi, niste normalni! Vi očekujete da Petrina smijeni sam sebe, a onog s kojim politički ratuje nagradi tako što će ga riješiti svih problema jer će dati ostavku! I ostaviti mu cijelu županiju koju su trebali voditi popola. Tebi sve, meni ništa! Oće, kako ne. Dobro jutro! Eto do čega je, do kakvih apsurda, doveo ovaj zakon o neposrednom izboru. Koji je ostao nedorečen. Jer je s jedne strane zaštitio (na)čelnike, ali je s druge strane potpuno razvlastio općinska i gradska vijeća i županijske skupštine. Pretvorivši ih u statiste u kukuruzu! Bolje bi ih bilo potpuno ukinuti kad već ne služe ničemu pa tu naknadu koju primaju dati mjesnim DVD-ovima. Oni su bitni barem ona tri ljetna mjeseca kad je opasnost od požara. Ovi su beskorisni cijelu godinu!
Kasta nedodirljivih
Jer ovaj je zakon doveo do toga da su čelnici lokalne samouprave praktički nesmjenjivi. Evo, Toni Turčinov još uvijek je načelnik Murtera, bez obzira što je u istražnom zatvoru. U Općini ga vode kao da je “formalno” na poslu, jer da nisu dobili “nikakve obavijesti” o tome da je “odsutan”, kako je to kazao predsjednik Općinskog vijeća Krešimir Mudronja. Vijeća koje bi se, po starom, sastalo ekspres i smijenilo načelnika i isti dan izabralo novog. Ovako, mijenjat će ga, po zakonu, “privremeni načelnik” kojeg je odredio isti onaj koji je već zatvoren. Nakon što ministarstvo rastumači što to znači “duža odsutnost”. Pa će pomoću toga “privremenog” nastaviti vladati iz zatvora, kao Milan Bandić svojedobno. Stvarno, krasno zakonsko rješenje. Isto kao što se sad ispostavlja kao vrlo loše rješenje i to što je prije prošlih izbora svim općinama i gradovima s manje od 35 tisuća stanovnika ukinuto mjesto donačelnika. Da nije, sad bi on preuzeo mjesto načelnika, pa bi općina normalno nastavila s radom. Ali, kako ga nema, sad sve stoji, jer se htjelo udovoljiti populističkoj hajci protiv uhljeba. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko se to uštedjelo otkako se ukinulo ova radna mjesta, a u gradovima ih se smanjilo na pola. Pa su umjesto dva dogradonačelnika jedan. Vjerojatno ništa. Je li se uopće smanjio broj zaposlenih, odnosno uhljeba, u lokalnoj (samo)upravi. Vjerojatno nije, nego je još i narastao. Pa zašto smo onda uopće mrčili?! Ali, koga je to danas briga? Tko je o tome uopće vodio ikakvu računicu, i tko uopće na to pitanje traži odgovor? I kome je ono uopće bitno? Što smo tražili, to smo i dobili!