StoryEditor
ŽupanijaMedena sorta iz Dubravica

Za trešnje iz Dubravica nikad se nije pitalo za cijenu, samo daj, a ni fakultet se bez njih nije moga završiti, priča uzgajivač Joso Šišak

Piše Zdravko Pilić Ante Baranić/HANZA MEDIA
31. svibnja 2020. - 15:22
Ante Baranic/Cropix

Ono što su Tugare za Split i Dalmaciju, to su bile Dubravice za Šibenik i cijelu županiju – sinonim za trešnje. Bilo je njih svugdje, kao što ih ima – ili nema – i danas, ali samo su jedne jedine bile prve, najbolje, najkrupnije i najsočnije, one iz Dubravica, iz skradinskog zaleđa.
Prve bi na šibenski pazar stigle već za prvi od maja, kako se onda govorilo, one šta bi se jele očima, od želje... "Uvik su bile skupe, ali ako su bile iz Dubravica, nije se nikad pitalo za cijenu! Samo daj, glavno da ima!" – pričaju i danas o tim trišnjama oni šta su ih provali kroz ditinjstvo, i zauvik su in ostale u ustima. Provali su odonda i bolje i gore, ali nijedne, slažu se svi, nisu bile ni sjena onih iz Dubravica.
– Moj bi van pokojni ćaća Ivan Šišak, kojeg su svi znali po nadimku Dedo, a bija je 1913. godište, počeja prodavat trišnje u Šibeniku od početka petog, pa sve tamo do kraja miseca, dikoje godine čak i do pola šestog. A prodava ih je skoro do svoje smrti, do 1988. godine, umra je 1990. Nema onog ko nije zna za Dedu i njegove trišnje. Počeja bi s ranim, srednjim i završija s kasnin, tamo negdi do 15. šestog, on i pokojna mi mater Manda. Koliko smo imali stabala? – zamislija san ja tin pitanjem Josu Šiška, dok smo u Dubravicama, u dijelu šta ga zovu Prispo – znaju ga brojni što su prošli kroz 113. brigadu, držeći na tom mjestu prvu crtu obrane u skradinskom zaleđu – sidili u njega, u dvoru.

Blagoslovljena zemlja

– Sigurno jedno četrdesetak. Ali nisu ti to trišnje ka danas, ova mala, jadna stabla, šta mogu trajat najviše deset, u vrh glave 15 godina, prije nego se osuše i nestanu. To su ti bile ogromne, velike trišnje, stabla ko koštele, da bi ih jedva rukama obujmit moga, koja bi trajala i rađala po četrdeset, pedeset, pa i više godina. To su trišnje bile navrnute na rašeljku, na divlju podlogu, moj je ćaća bija čuveni navrćač. Koje su sorte bile? Pojma ti nemam, prijatelju! To su more bit naši stari znali, a mi, iako smo ostarili, mi ti nemamo o tome pojma. Ja se, eto, sićan, jedne tamne, skoro crne sorte, bila je sitna, a slatka, slađa od ičega, ko med. Ima san je skoro do prije dvi godine, više je neman, ostarila, propala, a prigorija bi, evo, ko zna šta samo da san je sačuva! – veli nam Joso i objašnjava kako oni u Dubravicama višnju zovu maraska, a imaju još ponegdi i višulu, koja bi čak mogla biti križanac višnje i trišnje. Na trišnju je krupna, a na višnju malo kiselkasta, osvježavajućeg okusa. Ma divota! Nigdi one nisu bolje što ode kod njih, u ovoj plodnoj, žutoj, blagoslovljenoj zemlji skradinskog zaleđa, malo ilovastoj, koja dobro drži vodu, a kako je blizu Krka, nema ni velikog leda, ma divota jedna. Kad bi to u proliće procvitalo, to bi u tom dijelu hrvatske Toskane izgledalo kao u Japanu, u kojem trešnjin cvijet gledaju kao da je božanstvo – na stotine i tisuće stabala bi se kao bilo-ružičista pina rasulo od Prispa, pa priko Čulišića, Svete Kate, na Krku i gori na Graovo.

Topla turta

– Trišnje su ti bile naša nafta! Malo je koja diploma stigla u Dubravice a da je nisu gori u Zagrebu isfinancirale trišnje, šta bi ih naše vridne žene i matere nosile na glavi, u konistrama, iz polja, pa rano ujutro na autobus, zoron s njima na pazar u Šibenik! I, sićan se, ki da ih sad gledan, kako su se poslin vraćale u Dubravice, a mi ih mulci, dičica, čekali na toj istoj autobusnoj stanici s koje se otišle da nam iz te konistre izvade onu štrucu ili dvi biloga kruva, turte, šta su ga kupile za te trišnje šta su ih prodale. Ljudi, ja to vama ne mogu opisati kako smo mi ili oti topli kruv, tu turtu, kako smo je zvali, koji su to nama bili gušti, kako smo mi toga bili željni. Još da nam je bilo dat murtadele... – priča Joso sav zanesen, samo što mu suza ne krene.
– Bili kruv, tamo negdje šezdesetih godina, a ja sam 1955. godište, to je bio pojam. U Dubravicama se mlio ječam, pa se od njega kuvao i pekao žitovi kruv, pun oštre plive, grlo bi parao, nisi to, čovče, moga gucat... – sića se Joso, a ja mu velim da se sad to brašno prodaje za velike novce u prodavaonicama zdrave hrane. A za ovi bili, šta su ga mali Dubravičani bili željni, danas velu da je – nezdrav, visokog glikemijskog indeksa. Šta su ti vrimena, ljudikamo s Josom, ja i kolega Ante, dok pijuckamo njegovu travaricu i sladimo se trišnjama – hrskavim, svježim i sočnim, ravno sa stabla, pucaju pod zubima.
– Vidite li onu tamo kuću, kulu šta bi mi rekli, jer su tako prije zvali kuće na kat, na dva poda. U njoj je moja pokojna mater Cvita, a svi su je zvali Manda, rodila nas četrnaestero. Od toga ih je živo ostalo desetoro, a još nas ima sedmero. I uz toliko drčinu, držalo se i pusto blago, ovce, krave, prasad, tuke, kokoše, išlo se u polje, sijalo, želo, vrlo, u vinograd, u polje, na pazar, na ekonomiju u Bratiškovce, u zadrugu kod Mitra Škrobonje zaradit koju kunu. I svugdi se pivalo! Išlo bi se prije sunca, digni se, radit, i pivaj! Sve je bilo puno naroda, i svak je bija zadovoljan s onin malin, jer velikog nije ima, niti je zna za njega – veli nama naš Joso. Četrnaestoro dice! A danas, kažu, ne mogu ni jedno, jer nemaju uvjeta, velim ja, onako, kao za sebe. Al, dobro, druga su vrimena...

PZ Bratiškovci

– Puni autobusi trišanja išli su u Šibenik, konistre, a danas bi sve moglo stat u jedan gepek. Dobro, ima trišanja i danas, nađe se još pokoja, ima ih i na pazaru dikod da se prodaju, zaigra mi srce kad vidin da je na škartacu napisano "slatka, iz Dubravica", ali to je sve ništa, malo, ostaci ostataka. Zašto je toga nestalo? A ko će to, moj Piliću, znat. Ja ti nisan ni stručnjak, ni agronom, ja to nekako sebi objasnin da je to do vrimena, svako nosi svoje. Nisu ni trišnje šta su bile, propadaju, a ne znaju ni ljudi radit oko njih ka šta su prije znali. One su osjetljive, triba ih znat rizat, gnojit, okopavat. Tko zna, možda bi vridilo kad bi došli koji stručnjaci, pa malo pogledali, možda tu još ima autohtonih, starih sorti, koje bi se još mogle spasiti, navrnuti, sačuvati za budućnost. Bilo je stabala koja su davala i po stotinu, stotinu i pedeset kila ploda. Bilo je bijelih, žutih, tamnih, skoro crnih trešanja, sitnih, krupnih, svakakvih. Svega je toga svaki dan sve manje, neke su sorte nepovratno nestale, sačuvale su se samo u priči i sjećanjima – govori vrijedni Šišak, koji je u mirovini pa svaki svoj slobodni trenutak provodi u polju, među maslinama i u vrtlu koji je pun svega.
– Eto, bit će za koji dan i mladih krumpira, već su lipo ocvitali. Svega ovdje ima, i svega može biti. Nedaleka PZ Bratiškovje otkupljivala je prije devedesetih i rata – vino, rakiju, pršute, pancete, višnje, sve moguće što čovik može proizvesti. Mitar Škrobonja, upravnik zadruge, bio je sposoban i promućuran, on je u bratiškovačkom gaju, tamo di su sada masline onog Srđana Mladinića iz SMS-a – i on je jadan, nažalost, nastrada i propa – posadija puste višnje, mi smo to išli brat, zaradit koju kunu, odnosno dinar je tada bija. Tu su dolazili kamioni hladnjače iz Njemačke po njih, dvadeset metara dugi, na tone, desetke tona, išlo je za izvoz. Bralo se u tanke drvene gajbe, slagalo bi se jednu na drugu, brda su ih bila. Ali gadan je to posa bija. Berba bi krenila 1. srpnja, vrućina, kamen gori, bralo se rukama, jednu po jednu. Ne bi niti svanilo, šibaš tamo pješke, tri-četiri kilometra priko polja, i radiš cili dan gori, beri, od zvizde do zvizde. Pusti narod, mlađarija, žene, bila je to prava tvornica pod vedrin nebon – sića se Joso.

'Vila Manda'

Druga vrimena, sliježemo ramenima, i nazdravljamo. Skroz druga. Vidimo da je i na njegovoj novoj kući tabela "Vila Manda", u čast pokojne matere, na prozorima stare su đirani, a i na okolnim je kućama sve više plavih tabli, iznajmljuju se sobe i apartmani. Je, korona nas je sve skupa malo resetirala, ali neće dugo proć i sve će to doć na svoje. Dubravice su jednostavno osuđene na uspjeh – s trišnjama ili bez njih, ali s njima je to slađe.

07. svibanj 2021 00:45