Ponedijak je popodne. Vanka puše „vodičana“. Maloprije san na rivi trevija Peru Grgureva. Pita me Pere „jesi mislija štogod napisati?“ Mislija je pri tome na Miku Martinelova. Doša Šime Strikoman nakon toga u knjižnicu i kaže mi kako Vodice malo-pomalo ostaju bez svoji originalov. I on je mislija na Miku. Nikolu Mihića. Težaka i slikara koji je živija na dvi adrese. U Prvomajskoj (ulica kojom se od rive dođe do bivše „Vodičanke“) i u Gradejima. A, jučer nam je Miko „diga sidro“ s ovoga svita. Renesansni čovik odlučija je otići na treću adresu piše Ivica Bilan na portalu Infovodice.
Nikolu Mihića – Miku Martinela san malo boje upozna prije 5-6 godin kad smo u vodiškoj knjižnici pripremali njegovu samostalnu izložbu. Više se i ne sićan šta san o Miki mislija do tada, ali od tih dana on je u mojim očima bija čovik koji je bez imalo rezerve posvećen umjetnosti.
Iako bi mu u životu bilo puno lakše da je tija prodati koji od svojih crteža ili slika, a ima je dosta ponuda, nikad nije doša u iskušenje da se odvoji od njih.
Cviće za Sanju
Od svoje dvi ovozemaljske adrese puno draža bila mu je ona „gradejska“.
Zadnji godin uglavnom je tamo i živija. Zna je za sebe reći da je“ knez od Gradejov“. Skoknija bi Miko svako jutro malo do Vodic, do Prvomajske da vidi kako su mu žena Sineva i sinovi Karlo i Martino, pa onda i po dozu kofeina u „gradsku kavanu“, tako je zva Olegov kafić, a prije svega toga obavezno bi svratija i u knjižnicu, makar na minutu, često i sa friško ubranim gradejskim cvićem koje bi uručija Sanji Bekićevoj.
I onda bi to cviće stavljeno u vazu krasilo stol koji se nalazi na samom ulazu u knjižnicu.
Obožava je Martinelo i knjige. Od onih napisanih u vrimenu antičkih poeta i filozofa, pa sve do onih iz vrimena njemu najdraže renesanse. Od suvremenika najdraža mu je bila mlada šibenska pjesnikinja Maja Klarić.
Cijenija je naš Miko i slike drugih autora. Pogotovo svojih kolega iz Likovne udruge „More“. I volija je imati barem po jednu sliku svakog od njih. Sve izložbe postavljene u knjižnici on bi u više navrata dolazija iznova pogledati. I svaki puta bi se divija radovima svojih kolega po kistu i olovci.
Sve je manje takvih ljudi
I njegova sestra Karmina i rođaci Manuela- Lela i Neven Srdarev ovisnici su o slikarstvu.
I ne zna se ko je od njih kvalitetniji. Kako su mu oni rođaci po materinoj strani pretpostavljam da su geni Srdarevih presudili da umjetnost u tolikoj mjeri uđe u njihove živote.
Još jedna Mikina rodica, a ova je to po strani njegova oca Karla, Jadranka Mihić, već je prije pola godine pripremila katalog za novu izložbu gradejskog majstora koju smo planirali uskoro prirediti u knjižnici. Sad nas je Miko po tom pitanju malo „zeznija“.
Prije nekoliko godin napustija nas je Miha, a, eto, jučer i Miko. Sad su to već dvojica renesansnih vodiških slikara koji su odlučili potražiti neke nove motive za svoja slikarska platna. U pravu je Šime kad kaže da je sve manje takvih ljudi.
Što se Prvomajske ulice i kućnog broja 5 tiče, znam da će me pred njom i ubuduće svakodnevno čekati Mikin mlađi sin Martino. Eh, da znate kako je to tek posebno drago biće!
U ime mještana Vodica, članova Likovne udruge „More“ i Mikinih prijatelja iz Gradske knjižnice Vodice obitelji izražavam iskrenu sućut.