Iako je od vodičke rive do Srime manje od dva kilometra u prvim danima Rujanskog rata Vodičani su se nerado kretali tim područjem. Zbog blizine bojišnice taj se dio vodičke rivijere povremeno doimao kao cesta smrti. No, ozračje straha od ratne opasnosti na iznenađujući je način prekinuo Ante Kursan.
- Zvao me Ante Mikulandra iz šibenskoga Kriznog stožera. Sa sjajnom viješću. Kod Hacijende će se vrlo brzo pojaviti dva tenka i jedan transporter JNA. Nemojte paničariti kad vidite jugo-časnike i vojnike. Na tenkovima su zapravo naši ljudi, pripremljeni na predaju. Jedan je tenk već dobio šibensko ime „Sveti Mihovil“ - uvjeravao je Vodičane Ante Kursan.
Njegov imenjak, hrvatski časnik Ante Buha primio je, međutim, tu vijest s velikom rezervom. Posebno izabranu skupinu vodičkih ratnika i TV snimatelja Šimu Strikomana silno odmjereni Buha upozoravao je na maksimalan oprez.
- Do Haciende ćemo automobilom s donje strane. Dakako, s bijelom zastavom. Neka naš čovjek sa zoljom prvi zauzme položaj. Da može, ako bude trebalo otvoriti vatru - davao je Buha savjete Anti Juričevu Bobanu, Danijelu Lasanu i ostalim Vodičanima, spremnim da preuzmu tenkove.
Bez snimanja
- Spusti kameru. Ne treba nam nikakvo snimanje ni publicitet. U ratu smo - sugerirali su vojnici JNA Strikomanu, kad je vodička skupina došla na domak tenkova.
Vjerujući pomalo naivno Kursanovoj informaciji Vodičani su povikali:
- Došli smo po dogovoru preuzeti tenkove i transporter. Vi se slobodno možete predati.
Iznenađeni agresorski vojnici brzo su uzvratili:
- O kakvoj predaji vi govorite!? Vi se trebate nama predati!
Da su to, očito, bili pregovori bez šanse za ikakav dogovor, jasno je svjedočilo nebo iznad Vodica. Umjesto lažno najavljene predaje tenkova, zrakoplovi JNA raketirali su hotel „Punta“. S temeljnom zabludom da je u njemu smješten štab hrvatske vojske, a ne jadni prognanici, koji su umirali od straha u hotelskom podrumu. Ostaje, međutim, tajnom zašto vodički ratnici nisu, prema dogovoru, otvorili vatru na neprijateljske tenkove!!? Iz ratne pat-pozicije koju minutu poslije tenkovi i transporter JNA krenuli su mirno put Šibenskog mosta, a Vodičani prema svom gradu.
Ratna pat-pozicija na vodičkoj cesti imala je posebnu priču, kad su se sreli hrvatski časnik Ante Buha i jugoslavenski oficir Jovo Grubić, koji je Antin predavač u vojnoj školi u Bileći. Iako je Buha smatrao gotovo nevjerojatnim da se on i njegov predavač Jovo nađu u stvarnom ratu na suprotnim stranama razgovor je, unatoč silnom iznenađenju, tekao mirno, jednostavno.
Ništa od pregovora
Ante: - Jovo, jesi li ti to?
Jovo: - Poznato mi je tvoje lice, ali se ne mogu sjetiti odakle?
Ante: - Pa, predavao si mi u školi u Bileći!
Jovo: - Sad se sjećam. To si ti Ante. Nije ti loše išla vojna nastava.
Ante: - Ne, nije loše. Zato i mogu služiti svom narodu. A od koga ti Jovo oslobađaš moje Vodice? Što je u glavama tvojih generala?
Jovo: - Jebiga Ante! Služba je služba. Ja sam vojnik koji samo sluša.
Ante: - Ostavite se ćorava posla. Ja ti, Jovo, mogu jamčiti puno toga, ako predate tenkove. Moji su me zapovjednici ovlastili u tom smislu.
Jovo: - Jesi li ti Ante čuo za KOS? Kad bih i pristao na tvoju ponudu KOS bi me pronašao u bilo kom dijelu svijeta. Najeba bi, brate.
Ante: - A što ti predlažeš, Jovo?
Jovo: - Da ja odem do Čiste Male, predložim dogovor mojim zapovjednicima! Da najkasnije za sat vremena nastavimo pregovore.
Ante Buha je ostao bez odgovora. No, duboko je u sebi slutio da se neće „dogoditi“ stara poslovica „Jovo nanovo“. Nikad više nije ni čuo, ni vidio Jovu Grubića, koji je okrenuo svoj automobil prema Šibenskom mostu.
Malo tko od šibenskih senatora Rujanskog rata dvoji oko toga kako je Ante Buha bio jedan od glavnih oslonaca hrvatske vojske na vodičkom području. No, ružan i stari običaj da prozivamo najistaknutije ratnike, posebice bivše časnike JNA nije mimoišao ni Buhu. Baš kao ni Nikolu Vukošića, Željka Baltića…Buhi su prišili optužbu „da je poslije osvajanja dijela šibenskih vojarni otišao prodavati hrvatsko oružje u Banja Luku“! Kao da je središte Republike Srpske oskudijevalo u mitraljezima, tenkovima i topovima!
U satima poslije iznenadnog susreta s Jovom, Ante Buha nije bio, međutim, nimalo okupiran oficirom JNA. Preplavila ga je radost kao i većinu Vodičana. U skloništu se, bez pomoći ginekologa, a uz svesrdnu brigu babice Blandine Turčinov rodio mali Danijel Ferara. Blandina je podigla najmlađeg Vodičanina među ruke te mu tepala na svoj način.
- Evo našeg malog vodičkog junaka. No, on neće trebati braniti domovinu u ratu. Kad Danijel odraste Lijepa naša će biti zauvijek obranjena – emotivno je progovorila iskusna medicinska sestra.
A kad je odmotala pelene, za tren je otkrila da se Danijel pokakao.
Vjerojatno se i on, kao brojni prognanici, uplašio agresorskog raketiranja vodičkog hotela „Punta“!