StoryEditor
Županijana didovini

U vrtlu s Paškom Rakićem na Pakovom Selu: Korona nas je sve vratila zemlji, motiki i kumpirima

Piše Zdravko Pilić snimio: Ante Baranić
21. svibnja 2020. - 16:41
Zamjenik šibenskog gradonačelnika Paško Rakić u vrtu na Pakovom SeluAnte Baranic/Cropix/Hanza Media

Što gluplji seljak, to bolji kumpir! Čuo je, naravno, kako nije, za tu izreku i Ante Rakić, brat šibenskog dogradonačelnika Paška, pa mu je izuzetno teško bilo odgovoriti na jednostavno novinarsko pitanje čiji su kumpiri bolji, njegovi ili bratovi? Što god rekao ne valja! Zato sam mu ja pomogao s odgovorom tvrdeći: Odlični su jedni i drugi! Teško da bi se čeljade moglo odlučit čiji su bolji! - smijen se ja, a smije se i Ante, naslonjen na ogradu koja dijeli Paškovo imanje u Rakićima, od Antinog.
- Nisan drukčije pitanje od tebe ni očekiva, veli mi bivši predsjednik Gradskog vijeća, a najprecizniju informaciju daje im ćaća, Joso Rakić, koji nailazi iz kuće:
- Ovi su osan dana stariji od Paškinih. Zato izgledaju teke bolji! Ranije su posađeni, pa su ranije i izašli. Al doće to sve na svoje, veli nam Joso.
Koja su sorta, pitamo Paška, a on odma traži ‘Đoker zovi’, odnosno ‘Pitaj publiku s ograde’.
- Đakonda, odgovara ćaća Joso ki iz topa. Ili Mona Liza!
- On zna te stručne stvari. Ja san ode samo radna snaga, fizikalac, veli nam šibenski dogradonačelnik, zadužen u HDZ-ovoj gradskoj upravi za društvene djelatnosti, dok stručno barata motikom, zakaljenom u Šupića kovača i zagrće kumpire. Baš mu stoji! I motika i kombinezon!
- A čuj, kako čovik ulazi u neke sridnje godine (Paško je 1981. godište) sve ga više vuče didovina, pa san tako i ja napravio tu kuću, i pokraj nje teke vrtla, da u njemu žena i ja, uz pomoć mog i njenog oca, Gorana Bana, imamo u njemu barem one osnovne stvari, kumpir, ljutiku, salatu, zelje, mrkvu, selen, petrusimen, ravanelu, tikvice, kukumare, paprike, pomidore..., nabraja Paško ka da smo u Kauflanda, pa nam poslovođa izlistava asortiman.

Trišnje i žižula

- Kad će OPG?
- Ma vraga, sve je to po par struka, da imaš za se, i da se imaš s čime zabavit kad imaš koju uru slobodnu, da je lipo vidit, da moš pratit kad to počne nicat, pa uživat kad reste, kad se zeleni. Ponosan sam na trišnje, imam ih pet komada, ja ih zovem pet sestara, lipo su se primile, tri od jedne vrste, dvi od druge.
Nisan ga tija pitat koje su vrste, iskoristija je đokere na kumpirima.
- Prisadija san od ćaće jednu žižulu, koja se lipo primila, šta mi je isto drago. Trudimo se ja i žena i s ovim lavandama, da koliko toliko uljepšamo ovaj okoliš. Triba zalivat, zemlja je škrta, suva, kao i cila ova naša zagora, liti je vruće, zimi ledeno, ali uspijevamo nekako.
Sve skupa je, dakako, pospješila i korona, u kojoj su se ljudi počeli vraćati zemlji, korijenima. Paško je, veli, kad je pravio kuću, napravio pokraj nje i bazen, imao u vidu seoski turizam, ali pandemija je sve to bacila u drugi plan, odgodila za tko zna kad.
- Htio sam pokazati i sebi, obitelji i djeci, a imam dvije kćeri, Terezu i Bugu, da postoji život i izvan interneta, društvenih mreža i trgovačkih centara. Svi smo to prihvatili, i sada tu, u Rakićima, na Pakovu selu, provodimo svaki slobodan trenutak, na zemlji i friškoj ariji, priča nam. Dođu im tu i rodbina, prijatelji, druže se zajedno.
- Ja sam vam, zapravo, poljoprivrednik pripravnik. Rodio sam se u Šibeniku, u Crnici, u njoj proveo djetinjstvo, zadnjih 15-ak godina sam kraj socijalnog, u centru grada, u njemu sam cili život. Na Pakovo sam dolazija vikendom, kod dida i babe, jer su meni odavde ne samo ćaća, nego i pokojna mater. Mater mi je Cigićka bila. Ja san zapravo, dupli Pakovčanac, čistokrvni šta bi mi rekli!’

Najjači lobi u županiji

- Čekaj, brico Cigić ti je...
- Rođak, svi smo mi tu rod, i svi se znamo. I Davor Rakić Figaro mi je prvi rod. S Pakova su legendarni šibenski brijači Žurić, Cigić, Rakić, koji nisu rod, su susjedi, prijatelji, sve. Davor je najstariji unuk od dida mi Paje, a ja sam najmlađi, i dobija po didu ime, Paško. Eto, danas kad razgovaramo je blagdan Svetog Paška, dan na koji su se na selu tradicionalno šišale ovce, na Paškala, šta bi se u našoj zagori reklo, priča moj sugovornik ka da je uvatija mot od pokojnog Milana Sijerkovića. Oće ga to, iđe ga, blagogoljiv je!
- Čekaj, vi ste sad, Pakovčani, najjači lobi u županiji Šibensko- kninskoj. Jači ste i od susjeda vam Miljevčana, velim ja.
- A, čuj ne znam ja kako bih to nazvao, ali činjenica je da nas Pakovčana ima na raznoraznim odgovornim mistima i dužnostima. Evo, Sanja Jakelić je sada u ovoj korona krizi bila jedna od najizloženijih. I ona je odavde, kuća joj je doli preko ceste.
- Čujem da je i šef Zavoda za alkoholizam u Sestara milosrdnica, vaš odavde, držite i Psihijatriju zagrebačku.
- Je, kako ne, Zoran Zoričić, to je od našeg Ljude, Ljudevita Zoričića, šefa općinskog suda u Šibeniku, brat!
- Pa, Slaven Bilić, Frane Bilić, ‘Da te mogu pismom zvati’...
- Pa je, ima nas Pakovčana svugdi, i za svašta smo!
- Eto, kažu Miljevčani da ste im čak i zipline privezali za svoju stranu, pakovačku. I to ste im tili odvuć!- bockam ja, ali ne da Paško na susjede.

Čavoglave prije Čavoglava

- Među nama je zdrav rivalitet, Čikola nas veže, i kanjon, i zipline, to nas ne odvaja, nego spaja. Stasale su neke nove mlađe generacije, koje su modernije, drukčije gledaju na život, okrenute su više turizmu. Eto, i u tom je Pakovo je uvijek bilo vizionarsko, ovdje je još 80-ih u Jugoslaviji, osnovan prvi KUD, čuvena ‘Sloga’, što je bio ogroman iskorak, naše su fešte uvik bile čuvene, kako ona vjerska, za Svetog Franu, tako i ona pučka, za Oluju, 4. kolovoza. Bila je poznata ne samo u Dalmaciji, nego i u ciloj Hrvatskoj, tu je sve gorilo. Tamo krajem 90-ih, na desetke tisuća je ljudi tu dolazilo, nije bilo mista za parkirat se. Tu su bile Čavoglave prije Čavoglava, tu je Thompson nastupao, dvi- tri godine zaredom, pa Mišo Kovač, Dražen Zečić, svi koji su bili na vrhuncu popularnosti, prisjećamo se zajedno zvjezdanih trenutaka pakovačkih devedsetih, punih nade i poslijeratnog poleta...

- Koliko sad ima ljudi u Rakićima? Da žive tu? Ne znam ima li od ceste, pa do zadnje kuće 30 ljudi! A prije? Sigurno 200! Rakića i Bilića. Najviše je stanovnika bilo poslije Drugog svjetskog rata. Pakovo selo je imalo više od tisuću stanovnika. S jedne strane ceste su Rakići, Bilići i malo dalje Pamukovići a s druge strane Cigići, Žurići, Jakelići, Pleadini, Zoričići, Petrovići, i tako još par tih... onda su došle šezdesete i sedamdesete, iselilo se u najviše u Njemačku i Nizozemsku, radit u rudnike, iako naših ljudi ima svuda, od Francuske do Kanade, Australije, Amerike, krenulo se u naseljavanje Šibenika, Zagreba... Pakovčani su tradicionalno, i mesari i trgovci. I onda je došao Domovinski rat, koji je također učinio svoje, stavio točku na ‘i’ iseljavanju i odlascima. Danas Pakovo selo, u kojem ima najviše 200 ljudi cilom, živne najviše vikendom, kad svi dođu, naročito na proliće i liti. Dođemo i mi iz Šibenika, obradit svoje vrtle i vinograde. Ako je korona išta učinila pozitivnog, onda je to da su se ljudi ponovo vratili zemlji, hraniteljici, ka i uvik u teškim vrimenima. Iako smo imali u selu već desetak iznajmljivača apartmana, ali i dvi pršutane, farmu nesilica, ljudi koji drže blago, ćakulamo mi tako s našim dogradonačelnikom, poljoprivrednikom početnikom, kojeg je, kao i desetine drugih, korona resetirala, i vratila motiki. Makar i za hobi, ili tjelovježbu. Na koncu konca, lipše je Pakovčanca vidit da galja između redova kumpira, nego na pokretnoj traci di trče, a vajik stoji na mistu. A i Paškalu ga je draže odozgara vidit, kako sadi, ore i sije, tamo di je nika...

Izdvojeno

30. rujan 2020 05:14