Mažu nam oči kada tvrde da je gostujući američki nuklearni nosač aviona "George Bush"u Splitu dug samo 333 metra. U Splitu mu je zapravo krma, a prova se proteže čak do zaleđa Skradina.

Šala mala, naravno, ali istina je da su u kušaonicu OPG-a Ante Sladića iz Plastova, agronoma i enologa, na nedavnoj Sabatini u Vodicama nagrađenog priznanjem "Zlatan Plenković" za najboljeg mladog vinara, ovih dana "potegle", dan za danom, tri skupine članova posade ratnog superbroda klase Nimitz – i oduševili se boravkom u nevelikom selu nedaleko od Skradina, poznatom po dobrim vinima zakićenim nagradama s prestižnog londonskog Decantera, najuglednijeg ocjenjivanja te vrste u svijetu.

Guštaju u kruhu

– Nisam vidio da netko jede toliko kruha kao ti simpatični američki mornari! Na kraju ga je nestalo, više se nije moglo namijesiti! – nasmijao se Ante, a mi odgovaramo da je jasan razlog stampeda na kruh koji peče majka Miroslava, jer mu ni mi nismo odoljeli.

Fin, hruskav i mirisan kao duša, s udjelom kukuruznog brašna, kao stvoren da u ustima neutralizira okus prethodnoga vina unutar slijeda koji gosti te obiteljske boutique vinarije kušaju, računajući za kraj i dva likera na bazi vina s kojima odmah znate na čemu ste. Onaj crni nazvan je "Crna ruža", što je sinonim za lasin, crno, autohtono grožđe ovoga kraja dopunjeno maceriranjem samoniklim šumskim voćkama poput šepurike, te prve ili planike, a na etiketi bijeloga likera jednostavno piše "Likarija". Lozovaču prepečenu od vina, nikako od dropa, tu oplemenjuje dodatak vina od maraštine, a u okusu se osjećaju aromatične trave iz krša ubrane u okolnoj čistoj prirodi.

Sada kada znamo da borbenu spremnost američke ratne mornarice barem za neko vrijeme može omesti košara friško ispečenoga kruha posluženog među ostalim ukusnim zalogajima da bi se što bolje uživalo u plemenitoj vinskoj kapljici, red je objasniti zašto su nagrade na Decanteru još vrjednije i slađe ne samo domaćinima, nego i Hrvatskoj. Iz jednostavnog razloga što ih je Ante četvrtu godinu zaredom osvojio za monosortna vina od autohtonih, svjetskom vinarstvu jedva poznatih debita, lasine, maraštine, plavine i tribidraga ili kalifornijskog zinfandela, za koji je genetskom analizom dokazano da je upravo ta naša sorta crnoga grožđa, koje se stoljećima uzgajalo diljem Dalmacije. I to su sve listom srebrne i brončane medalje, koje na ponos Ante Sladića i obitelji uz njega u poslu dokazuju da se od drevnih domaćih loza prave vina uz bok razvikanim svjetskima. Ove godine to je čak pet medalja, kao dokaz da domaće sorte daju veliku kapljicu, a maraština, nagrađena srebrom, ponijela je 94 boda; samo joj je punat nedostajao da bude zlatna! Sve što OPG nudi mjeri se aršinom svijeta, dokazano.

– To nam je na ponos i u te smo sorte vjerovali od početka. Zamislite da cijeli svijet uzgaja jedino merlot, shyraz ili chardonnay? To jesu velike sorte i daju isto takva vina, a ja se samo pitam koliko bi svijet u tom slučaju bio siromašniji bez loza poput ovih naših, prilagođenih Dalmaciji i šibenskome kraju, koje ovdje isključivo uzgajamo i dokazujemo da se sa svima mogu mjeriti – govori ovaj mladi stručnjak.

Ante jest mlad, no istodobno je i klasičan, okrenut obiteljskoj tradiciji u najboljem smislu te riječi.

Živjeli od loze

– Prije stotinjak godina imali smo deset puta više vinograda pod domaćim sortama o kojima govorimo. Mnogi su stanovnici naše županije tada živjeli od loze i vina, koje se izvozilo i bivalo je nagrađivano, i ja volim reći da danas zapravo radimo isto što i tada. Razdoblje komunizma to je prekinulo, taj dio vrijednog nasljeđa bio je zanemaren i sada se vraćamo tim stazama. Moja je obitelj oduvijek vjerovala u te naše sorte – kaže Ante misleći najprije na djeda Juru, koji se prije Domovinskog rata dopunski bavio vinarstvom, pa oca Marinka, nastavljača tradicije, da bi štafetu preuzeli Ante i stariji brat Juraj, također agronom i enolog. Juraj je jednako uspješan kao upravitelj vinarije "Testament" u jadrtovačkom vinogorju, u vlasništvu švedskog investicijskog fonda, i može se podičiti također s nekoliko Decanterovih medalja, srebrnih i brončanih. Juraj je dizajnirao laganiji, pitkiji babić od onoga gustog kao noć kakav poznajemo oduvijek, pa Sladićima seniorima s pravom srce raste na uspjehe njihovih sokolova.

Ante Sladić ni izdaleka nije pomodar niti ga zavode trendovi. To je napomena a propos četvrte boje vina koja nastaju u njegovim podrumima uz bijelo, crno i opol, a u svjetskoj enologiji poznata je kao orange ili amber. U prijevodu, riječ je o klasičnoj žutini od debita, vinu koje se dobiva starom metodologijom i odatle mu žućkasta, jantarna boja.

– Moj dida Jure pravio je isključivo takvo vino i njemu u čast naša vinarija proizvodi vino Oya Noya, prema onome albumu kantautora Tome Bebića, što je zapravo, povik iz ojkalice ovoga našega kraja. Dida ima 87, čio je i dobroga zdravlja možda baš zato što i danas popije svoju butelju žutine – nasmijao se Ante.

A bit će i zato što pije vlastito maslinovo ulje, budući da su masline druga strast i ljubav Ante Sladića. Kaže mladi vinar da bi se za domaće sorte zalagao sve i da su lošije od drugih, a nisu ni izdaleka. Konkretno, za debit kaže da su ga u početku poklanjali jer su ugostitelji bili skeptični, doživljavajući ga nečim sasvim običnim i ne toliko vrijednim, no situacija se promijenila.

Debit, pitak, lagan, aromatičan i mineralan, prema Anti Sladiću, ovdašnji je konj za ogled u kategoriji lepršavih, bijelih vina. Na debitu svakako još treba raditi, kao uostalom i na plavini, napominje Ante Sladić. I njoj se ugostitelji opiru, no trebaju je imati u ponudi radi stilistike vinske karte, objašnjava. To je pitko crno vino voćnih aroma i, za razliku od težih crnjaka, dobro je za konzumaciju ljeti.

Odličan i među maslinama

Kada smo došli razgovarati, upravo im je trajala berba maslina, a i na tom je području Ante htio i uspio zablistati, zajedno s drugim našim županijskim i dalmatinskim uljarima koji su na poticaj udruge "Olea", koja priređuje Dane mladog maslinovog ulja u Vodicama, sudjelovali na najvećem svjetskom ocjenjivanju maslinova ulja u New Yorku – NYIOOC World Olive Oil Competition.

Za ekstra djevičansko ulje jednostavno nazvano Oblica Sladić je osvojio zlatnu medalju, pripomogavši da se malena Hrvatska sa svega 0,15 posto svjetske proizvodnje tada svrsta na četvrto mjesto po kakvoći ulja, a dalmatinski uljari po brojnosti nagrada prvi put nadmaše istarske kolege. Osim drevne oblice, na sjevernim položajima uzgaja i lokalnu, skradinsku sortu krvavicu. Njezino je ulje ove godine na istome ocjenjivanju ponijelo zlato, a oblica je ovaj put bila srebrna; opet su se domaće sorte dokazale. Ante kaže da sve količine ulja proda u svojoj kušaonici, u pakiranjima od 2,5 decilitara. Doslovno kao sveto ulje, no ono što je domaćim ljudima četiri puta skuplje od uobičajene cijene za litru domaćega ulja, stranci koji nas posjećuju plaćaju bez ikakvih komentara.

Kao i vino, uostalom. Sladići prodaju na kućnom pragu, zastupljeni su u restoranima, a 30 posto proizvodnje izvezu u Kanadu, SAD, Izrael i zemlje EU-a.

– Naš debit odlazi čak i u Francusku, i to u Bordeaux, u samo srce francuskog vinarstva, najpoznatijeg u svijetu – pohvalio se Ante kao s posebnom čašću.

– Meni je jako žao što mi nemamo takav standard u ovom trenutku, što to što proizvodimo nije za našeg prosječnog čovjeka – veli domaćin.

– Nadam se da će i to vrijeme doći, no ja ne mogu raditi vrhunsku kvalitetu a da mu to bude pristupačno. Mi u Dalmaciji trebamo stalno graditi visoku kvalitetu i jedino tako možemo nešto napraviti. Ionako se nitko ovim ne želi baviti – iznosi Ante Sladić neveselu istinu o jednoj od najkompleksnijih agronomskih i biotehnoloških grana u zemljoradnji.

– Bio bih najsretniji kad bi u županiji bilo barem stotinu dobrih vinara, pa ako to što sam dosad postigao nekoga odredi na taj put, tko sretniji od mene...