Neven Berović bio je tih odsudnih rujanskih dana, prije skoro trideset godina, načelnik operative 113. šibenske brigade HV-a, odnosno tada još ZNG-a. Za one neupućene u vojnu terminologiju, kažimo tek da je to čovjek preko kojeg je išlo sve što se tiče borbenih djelovanja – zapovijedi primati, izdavati, kontrolirati, kontrolirati crtu bojišnice, stupanj naoružanja, popunjavati ljudstvo... Ukratko, Berović je znao ili je morao znati 'sve' – gdje je koja postrojba, kako je popunjena, s kojim ljudstvom, kako je obučena, s čim raspolažu, što imamo mogućnosti napraviti, što nema, kako ojačati obranu, kako ojačati napad... S čim smo, zapravo, gospodine Beroviću raspolagali te 1991. godine, s čime smo čekali napad Devetog 'Kninskog korpusa' tzv. JNA i njihovih saveznika?
– Brigada je imala oko tisuću i petsto, tisuću i šesto ljudi. Od toga je bilo 'na crti' oko tisuću ljudi, na bojišnici dugoj 120 kilometara. Od Dobre Vode, kod Stankovaca, do Čavoglava! I sad vi to rasporedite, i vodite računa da je uvijek jedna trećina ljudstva bila na odmoru! A od naoružanja smo imali dva minobacača od 120 mm i jedan jednocijevni lanser od 128 milimetara, par komada zolja i sve ostalo su bile puške. I za taj lanser smo imali par komada streljiva, tri četiri rakete, nešto smo posuđivali od policije kasnije... To je ono što smo mi imali i s čim smo raspolagali, kao brigada – kazuje Berović.
A s druge strane je bio kninski korpus?
Ratko Mladić bio najagresivniji
– Je, ali istini za volju, nije ni on bio čitav samo nad Šibenikom, i on je bio razvučen od Gospića, preko Zadra, Šibenika, pa do Sinja. Konkretno, mi smo protiv sebe imali dvije pješačke brigade tog korpusa koje su bile usmjerene prema Šibenika, i bio je veliki broj topništva, svih vrsta i kalibara, s gotovo neograničenim resursima streljiva i jednu čitavu korpusnu raketnu grupu koja se sastojala od sam ne znam koliko VBR-ova tipa 'Plamen', 'Oganj' i 'Orkan'. Zapovjednik Devetog, kninskog korpusa JNA je tada bio general potpukovnik Vladimir Vuković, iako je svima ostao u sjećanju Ratko Mladić, koji je bio najagresivniji, pa je preuzimao inicijativu, on je tada bio načelnik stožera, odnosno štaba, ili načelnik operative. Koliko su imali ljudstva, koliko su bili popunjeni, teško je reći – jedna brigada je imala između 1.200, 1.300 ljudi.
– Kada je riječ o rujanskom ratu, onda svi spominju 16. rujna i šibenski most, međutim taj rat je počeo nekoliko dana prije, već tamo od 10. do 13. rujna, napadom na Skradin, kada je neprijatelj krenuo kombiniranim pješačko – topničkim i tenkovskim napadom, s ciljem da pokušaju zauzeti Skradin, preko Velike Glave. Što bi time dobili? Jednu zaokruženu crtu, desnu obali rijeke Krke od Knina, preko Skradina i Prukljana, sve do šibenskog mosta, zaokružujući time granicu tzv. SAO Krajine. S blokadom šibenskog mosta, ujedno bi se presjekla i Hrvatska na dva dijela, pogotovo što je šibenski akvatorij bio blokiran s njihovim brodovima i tri topničke bitnice – Zečevo, Smokvica i Žirje. Ali, u sedam dana se sve to preokrenulo. Skradin je obranjen, uz velike žrtve, imali smo četvero mrtvih, ali su oni vidjeli da tu ne mogu proći i stali su. Ali, samo privremeno, i krenuli zaobilazno, preko Čiste i Gaćeleza, tog 16. rujna, u 16, 25 minuta, izbili su na zatonsku cestu i došli na šibenski most, s jednom kolonom, a druga je kolona išla stankovačkom cestom. Taj napad, tenkovima, vodio je pukovnik JNA Slavko Lisica – priča Berović.
– Naš cilj je bio da neprijatelj ne osvoji most, i ne prijeđe na drugu šibensku stranu, jer je u tom slučaju uvijek postojala opasnost da ga, iako i u povlačenju, ne minira i sruši. I tko će onda više spojiti Hrvatsku? To je bila jedina poveznica između sjevera i juga Hrvatske! I mi smo ih te večeri, dočekali kod šibenskog mosta, pucali po njima, sa svime što smo imali, čak smo i u toku noći povukli neke ljude iz Vaćana, došla su nam i neka protuoklopna sredstva koja su zarobljena u akciji Male Bare, uspjeli smo ih dobaviti, i na brzinu, u toku noći, obučavati ljude u njihovom korištenju, pa smo odmah ujutro djelovali po njima, 'osama' i 'zoljama', raketnim bacačima. Oni su tukli iz tenkova, s mosta, iz Gaćeleza su djelovali haubicama 122 milimetra, a na raskrižju Zaton – Stankovačka cesta imali su bitnicu minobacača od 120 mm, kojima su također djelovali – prisjeća se Berović.
U isto to vrijeme, veli, bila je aktivirana i bitnica Žirje, koja se predala policiji, o čijem djelovanju i utjecaju na povlačenje tenkova sa šibenskog mosta, a time i same bitke za Šibenik, se dosta pričalo proteklih godina. Jedni smatraju da su žirjanski topovi spasili Šibenik, a drugi da je to – samo priča.
Zarobili 40 topova
– Zapovjednik 113. brigade tada je bio pukovnik Milivoj Petković, nastavnik, profesor topništva u Zadru u vojnoj školi, načelnik topništva brigade je bio Rahim Ademi, bio je tu i Božo Marković, koji se isto tako kao friški, aktivni oficir bivše JNA uključio u obranu Šibenika, pa onda i Zvonimir Baraković, pukovnik bivše JNA u mirovini, s kojim smo se savjetovali, a on je bio u JNA zadužen za obalno topništvo za srednji Jadran. I svi skupa, zajedno smo konstatirali da nam ti topovi sa Žirja ne mogu pomoći. Njihov je krajnji domet bio do ispred mosta, a nama je trebalo topništvo koje će djelovati i po Skradinu, iza Drniša i iza Vodica i mi smo sukladno tome, izvršili napad na Kruščicu, Zečevo i Smokvicu, zarobili 40-ak topova i u narednim danima smo mobilizirali već broj ljudi, da se obuče, uvježbaju, a ove manje cijevi smo prebacili u Razore, osnovali bitnicu od dva minobacača od 120 milimetara i oni su odmah 20. rujna počeli djelovati po mostu – navodi Berović, i ističe:
– Zašto je taj datum važan? Zato što ga navodi i sam Slavko Lisica, koji je vodio taj napad na šibenski most. U svojim memoarima opisuje... "poslije izbijanja jedinica pod mojom komandom na prostor i zauzimanja šibenskog mosta, naredna tri dana situacija je bila stabilna". Što to znači? Da nije bilo djelovanja, da ni jedna granata među njih nije pala! Da bi tek 20. kad su naši počeli djelovati, on piše... 'Po širem rajonu mosta počele su povremeno da padaju ustaške minobacačke granate". I kaže... "Uđem u motel, kad tamo svi koji su bili na osiguranju, utekli, i sakrili se od tih minobacačkih granata". Misli na pješadiju koja je osiguravala, odnosno osiguravala tenkove. Dakle, od toga da je Žirje rušilo tenkove na mostu, nema ništa! I on tada od Mladića traži pomoć, traži smjenu za te ljude u tenkovima, koji su bili tu i u Bribiru preko 15 dana, ali Mladić mu kaže da nema smjene, da radi što zna, da se snalazi sam. I on odlučuje "skratiti bojišnicu" i priprema se već 21. rujna za povlačenje tehnike, tenkova i svoje razbijene vojske. I mi tada, znajući da je neprijatelj najslabiji kad se povlači, jer je tada idealna prilika za napad, organiziramo ujutro 22. rujna protunapad. I mi smo ih napali, gonili smo ih do 15, 16 sati i kako je Božo Marković operativno vodio tu akciju, u operativnu je salu, nazvao predsjednik Tuđman, i pitao – "Što se čeka, zašto se ne prekida borbeno djelovanje?"
Naime, 19. rujna je u Igalu potpisano primirje, apsolutni prekid borbenog djelovanja, u nedjelju 22. rujna, u 15 sati, između dvije vlade, hrvatske i jugoslavenske, koje mi Šibenčani kršimo. No, kako smo mi nastavili djelovati, zvali su i drugi put, pa se pokojni Josip Juras, koji je bio šef Kriznog štaba javio, na telefonu je bila Ankica Tuđman, on je njoj objašnjavao situaciju, da prenese predsjedniku, ima ta snimka i na You Tubeu... U svakom slučaju, u 17 sati je prekinuta borba, mi smo njih odbacili do Gaćeleza, otvorena je cesta i sutradan ujutro kad smo sve očistili, sviran je i kraj uzbune za grad Šibenik. Hrvatska je ponovno spojena, naše su obalne bitnice kontrolirale čitav akvatorij, neki su se neprijateljski brodovi povukli, a njih 35 koji su ostali na vezu je zarobljeno, preko Kriznog stožera i MZ Mandaline, a bilo je među njima svega – od običnih, malih brodova pa sve do raketne topovnjače Šibenik – ističe Berović.
S druge strane, u međuvremenu je, prije nego su se tenkovi povukli sa šibenskog mosta, jedna tenkovska kolona krenula iz Drniša. Drniš je 16. napušten, 17. je bio prazan, ali se Ratko Mladić nije usudio proći kroz njega tenkovima, jer nije znao što je tamo, i što ga čeka. Prošao je tek 20. rujna, ali su tenkovi zaustavljeni na Pakovom selu, tu su doživjeli poraz, zarobljeno je 16 vojnika i major Hrkljuš zajedno s njima. Ono što se vidjelo, u koloni je bilo četiri ili pet tenkova, koliko je bilo otraga, ne znamo, ukratko tu je nastao fajt između njih i nas, policijske postaje Drniš, i četvrte bojne, u kojem su uništeni jedan tenk i samohotka, oklopni transporter... Bila je to sve skupa velika pobjeda. I jedna velika tragedija za nas, veliki gubitak, koji se dogodio 2.listopada, kada je poginuo Božo Marković, od ručne protutenkovske kumulativne bombe, išao je obučavati ljude, bomba se aktivirala – kako, što, do danas je ostalo nepoznato – stradao je on i još nekoliko ljudi. On je, pored svih drugih, on bio silno važan i bitan u tom našem rujanskom ratu, nakon kojeg smo mi silno narasli, kao brigada, s pet pješačkih bojni i pet diviziona – topnički divizion, divizion obalnog topništva, protuoklopni, PZO, tenkovski divizion, sve skupa i do tri i pol tisuće ljudi, uz još 142. brigadu, imala je i onu tisuću i nešto ljudi, i zonu odgovornosti oko Drniša.
Brzinski ratni preokret
Tako se naša 113. brigada je recimo, u samo tri mjeseca, dok kraja 1991. godine udvostručila i prerasla u jednu od jačih brigada u Hrvatskoj, s preko 150 komada topništva, kalibra većeg od 20 milimetara. Ne samo da smo mogli stati uz bok, nego smo tada bili i jači od gardijskih brigada HV-a! Od tih pet pješačkih bojni – jedna do dvije su bile u pričuvi u Primoštenu, tri do četiri su bile na crti, kako je gdje što trebalo, imali smo jedan vod s pet – šest tenkova, oklopnih transportera, imali smo minobacača, topova i topničkih oruđa do 130 mm, dobru protuzračnu obranu... Oni su nama, nakon 24.prosinca, kada je bio zadnji dan izmještanja bivše JNA, kako iz Hrvatske, tako i iz Šibenika, predali kompletno naoružanje Teritorijalne obrane, nije ni jedan metak falio. S tim se mogla jedna kompletna brigada naoružati, što smo mi i napravili, i faktično smo od tog oružja koje smo preuzeli i ljudstva koje smo za početak izdvojili formirali još jednu, 142. brigadu HV -a, tzv. drnišku, pa smo imali dvije brigade HV-a koje su djelovale na području naše županije, odnosno, tada još općine Šibenik – priča Berović, kako se u samo tri mjeseca - od rujna do prosinca - dogodio potpuni ratni preokret, što se tiče stanja na bojišnici. Mi od tada rastemo, a oni padaju.
– Malo je tko očekivao da će se u tako kratkom vremenu, od par stotina pričuvnih vojnika, dragovoljaca koji su se skupljali po Skradinu, Vodicama, Primoštenu, Solarisu, stvoriti jedna respektabilna vojna formacija, brigada s 3 200 do 3 500 ljudi, koja je mogla parirati neprijatelju po svim osnovama borbenih djelovanja. Jedino što nismo imali avijaciju! Ovo drugo smo sve imali, i mogli smo im u svemu parirati! - s neskrivenim ponosom priča pukovnik Berović, kojeg je izlišno pitati, u svijetlu današnjih dilema - treba li nam, ili ne, borbena avijacija.
– Čujte, uvijek je bolje imati, nego nemati. Od viška ne boli glava!! A koji je bolji avion, novi ili polovni, Gripen ili F-16 ? Onaj koji možemo sebi, prema mogućnostima i novcima s kojima raspolažemo, priuštiti. I novi, i polovni, ako je pilot uvježban, i ako imate naoružanje za njega, može izvršiti svoju zadaću. Znate kako kažu – Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka!
A srca nije falilo. Već od kraja 1991. godine 113. brigada mogla je ići i u napadne akcije, osvajati i Nos Kalik, i Miljevce, i na jug se Hrvatske ići boriti, na Dubrovnik, na Stolove, Metković. uvijek je jedna bojna bila slobodna i mogli smo uvijek ići i intervenirati, tamo gdje je bilo najgušće i gdje je trebalo, sve tamo do kraja 1992. godine. I na Stolovima smo, slično kao i na šibenskom mostu, spriječili cijepanje Hrvatske na dva dijela, kod malostonskog zaljeva i Neuma, došli smo tamo u zadnji tren, sa svojim topovima, haubicama i tenkovima, imali smo i dolje tri poginula, i odmah nakon toga smo, išli oslobađati Miljevce, sto kvadratnih kilometara, pa na Popovo polje, u kolovozu 1992. godine, pa Dubrovnik. I krajem 1992. smo od brigade formirali domobransku pukovniju, a brigada je postala ročna, primala je ročne vojnike na obuku, pa smo u 33 naraštaja oko 22 tisuće vojnika obukli i obučili. Naš ratni put i naše borbeno djelovanje završeno je rujna 1995., nakon oslobađanja Drvara, i povlačimo se u vojarnu, obučavati ročnu vojsku. Mi smo kao ročna brigada išli i na Maslenicu, i u Oluju, zapravo smo kombinirali – dvije bojne su bile ročne i jedna pričuvna, udarna.
Ponosni na odoru
Sve u svemu, na 113. šibensku brigadu mogu biti ponosni svi oni koji su nosili njezinu odoru, i grb Svetog Mihovila na rukavu. A i oni koji su ih vodili – od Ante Ljubičića, Mate Viduke, Milivoja Petkovića, pa do Ivana Bačića, kojeg je krajem 1992. godine zamijenio Damir Krstičević, pa nakon njega Milan Perković, Danijel Kotlar, Jozo Šerić i na koncu Jozo Marinović. U svakom slučaju, Berović će bez krzmanja reći svoje mišljenje da je najveće uspjehe brigada postigla dok ju je vodio Ivan Bačić. A sam Berović je prije rata bio kapetan prve klase u rezervnoj brigadi TO Šibenik. U Karlovcu je završio ŠRO, Školu rezervnih oficira, u inženjeriji, a u Kumanovu je bio "stažist". U brigadi je od početka, od srpnja 1991. godine, a pozvao ga je Ante Ljubičić.
– Nevene, vrime je da dođeš. I otada je proveo devet godina kao profesionalni vojnik, sve do 2000. godine., sve do 15. travnja kada je brigada rasformirana, a preostalo ljudstvo, prešlo formacijski pod Centar za vojnu izobrazbu ročnih vojnika Sinj. Imao je tada, 41. godinu radnog staža, a kako mu se nije išlo svakodnevno na posao u Knin, izabrao je mirovinu. Treba li nakon svega reći – potpuno zasluženu. A most? Preko šibenskog mosta i danas gotovo svakodnevno prolazi kad ide na kupanje na Jadriju...