Na ono famozno pitanje što je bilo prije: "Kokoš ili jaje?" – Ivan Rakić mirne duše bi mogao odgovoriti: "Pivac!" I ne bi pogriješio, jer je to živa istina, barem što se tiče njegove obitelji i OPG-a u Pakovu Selu naslovljenog na oca Zvonka. Kokoši nesilice uzgajane na otvorenom nabavili su tek nedavno, a počeli su prije 12 godina kao uzgajivači konzumnih, mladih pijetlova. Ubrzo su, premda bez zvučnog imena, zbog kvalitete postali prvi dobavljači jednog domaćeg trgovačkog lanca iz grupacije malenih, lokalnih proizvođača peradi, s neskrivenim ponosom kazuje Ivan.
"Trade mark" Rakić je zapravo, široj javnosti postao uočljiv tek kad su ovih dana u Šibeniku postavili zasad jedini automat za prodaju jaja, iza čega stoji upravo Ivan, probitačni 22-godišnjak, student 3. godine Pomorskog fakulteta u Rijeci, zadužen za marketing, prodaju, distribuciju i odnose s javnošću ćaćina OPG-a. Izniman je on momak, vedar, poduzetan i vrijedan – blago ocu, blago majci, rekao bi legendarni sportski komentator Mladen Delić – nimalo sklon malodušnosti i uvijek spreman na učenje, sa željom da iz okolnosti izvuče ono najbolje.
Prvak države
Takav dojam ostavio je još prilikom našeg prvog susreta, kada je, kao 18-godišnjak i samouki programer 2014. otvorio vlastitu tvrtku IVRA, što je i naziv internetske društvene mreže koju je osmislio i u početku namijenio zabavi, da bi nakon dvije godine bila isključivo za studente. Nekako u isto vrijeme, kao učenik šibenske Prometno-tehničke škole postao je prvak države u nautičkoj navigaciji, u međuvremenu je upisao studij, a mrežu je lani morao ugasiti zbog nedostatka novca za održavanje. No, to ga nimalo nije obeshrabrilo, naprotiv...
Sada zna na kojem se kamenu spotaknuo u prvom navratu, govori i najavljuje da počinje s pripremama za realizaciju istog projekta, samo što će besplatni sustav umreženja obuhvatiti također osnovce i srednjoškolce. Isključivo kao privatni poduzetnik, Ivan Rakić želi unaprijediti obrazovne metode i sudjelovati u procesu od javnog interesa – digitalizaciji svih razina školstva.
Informatikom i programiranjem počeo se baviti još kao 14-godišnjak, a tada je počeo pomagati i ocu oko uzgoja pivaca. Pune su mu ruke ožiljaka od njihovih oštrih kandži, kada ih na kraju ciklusa od 120 dana tova hvataju za klaonicu. Istodobno raditi na različitim poslovima za Ivana je pravi izazov. Sve je pohranjeno u direktorijima njegova mobitela – od uzgoja, hranidbe, strogih veterinarskih kontrola i klanja pivaca, do rasporeda sakupljanja jaja. Mužjaci i ženke ne miješaju se, niti to dopušta zakon u slučaju odvojenog, "muškog" jata za tov i obližnjeg, zbog ograde njima nedostupnog, harema za nesenje jaja kao kod Rakića. Prema oznakama uzgojnih linija, poput T–44 m, ili T–88, čovjek bi rekao da Rakići krijumčare oružje, a ne da su peradari!
Tristo koka
– Kod nas je na tovu isključivo grahorasti pijetao pasmine sasso, porijeklom iz Francuske. Dolaze kao jednodnevni pilići i uzgajaju se vani, jednako kao kokoši nesilice rasa hrvatica, posavska kokoš, dalmatinska, grahorasta... U najkraćem, sve je to prava seoska perad stare linije uzgoja, koja kljuca crve i kukce po dvorištu i zoblje mješavinu žitarica. Nije riječ ni o kakvim hibridima stvorenima za peradarsku industriju, gdje kokoši nesu jaja kao automati i važna je samo količina, a pijetlovi za 40-ak dana narastu do četiri kilograma – govori Ivan.
Njihovi se pivci, kako navodi, do klanja uzgajaju 120 dana i dosegnu najviše 2,6-2,8 kila te su Rakići svjesni da se kao maleni proizvođači mogu probiti jedino kvalitetom.
– Naša klasa je "mercedes" ispod perja, za to jamčimo i ništa ispod toga ne dolazi u obzir, stoga smo s razlogom skuplji od drugih – iznosi poslovnu filozofiju OPG-a mladi Rakić.
Uostalom, moj otac je o uzgoju peradi proučio toliko literature da jedva može stati u veću sobu, tako da se ništa ne prepušta slučaju, objašnjava Ivan.
Marketinga u OPG-u prihvatio se lani u veljači, kada je ugasio studentsku mrežu. Tada im je suradnju otkazao jedan veći kupac, te je Ivan prionuo poslu ne bi li pokrili što više domaćeg tržišta. Probno su uzgojili i 100-tinjak brojlera, ali tako da su ih tovili 60 dana, a ne dvostruko kraće, koliko uobičajeno traje ciklus u masovnoj proizvodnji. Međutim, razmišljajući o proširenju ponude ipak su se odlučili na prodaju jaja, koja triput dnevno skupljaju od 300 koka, s time da brend "piletina" stoji u pričuvi.
Poplava i prehlada
– Ipak smo stekli reputaciju s mladim pijetlovima među ljubiteljima toga čvršćeg mesa, uzgajanog i hranjenog da ptica bude ukusna, a ne da samo preživi u matičnom jatu. Primali smo cijelo vrijeme i puno upita za jaja, te smo se u posljednje vrijeme odlučili za plasman – veli Ivan Rakić. Zasad im je to dovoljno, a na tržištu poharanom jeftinom piletinom dosta novca troše najviše da dokažu da ne proizvode obične brojlere, nego puno kvalitetnije, prirodno uzgojeno meso pravog seoskog pivca, kojeg će Rakić naručitelju dostaviti i na kućnu adresu.
– Radeći s obitelji ovaj posao naučio sam da u poduzetništvu ne treba biti previše ambiciozan – ističe Ivan. Nema te više nigdje i možeš ići kući, nastavlja, ako ti u ipak "tijesnim" uvjetima poslovanja na našem tržištu ugine cijelo jato od tisuću ptica u koje si uložio, a nisi ga uspio prodati i vratiti dio novca u novi uzgojni ciklus, kao što se dogodilo Rakićima.
Nakon jednog pljuska, poplavio je peradarnik, pivci su se prehladili i to ih je pokosilo do zadnjeg. Izvukli su se nekako, bilo je teško i zato će pomorstvo koje mu je usred srca biti Ivanov financijski osigurač za obiteljski posao na selu koji voli, a ustrajat će i na zamisli o internetskoj mreži za sve stupnjeve obrazovanja u Hrvatskoj.
Porezi i standardi
– Dok god je netko spreman obrazovati se, za njega nema i neće biti krize. To me vodi kroz život i moju buduću profesiju pomorca, u svakom trenutku na kušnjama visokih zahtjeva svjetskog tržišta – iznosi Ivan Rakić.
Jer, kako kaže jedan njegov stariji prijatelj, koji intenzivno uči i na pragu 40-ih, ne može sebi dopustiti da ga danas-sutra s navigacije istisne netko obrazovaniji. A u pogledu poslovanja u Hrvatskoj, donosi zrelo razmišljanje ljudi usmjerenih isključivo na vlastitih deset prstiju, volju i zrno soli u glavi.
– Uvijek ću gurati model provedbe neke poduzetničke ideje a da previše ne ovisi o upravljačkom sustavu. Sustav dakako, ne treba zaobilaziti niti se zalažem za poslovanje u sivoj zoni, no ja neću izlaziti na natječaje za javnu nabavu i onda kritizirati državu da ne valja ako od mene nije nabavila koliko sam očekivao, a toga ima. Uvijek ću se bazirati na korisnike koji će prepoznati i prigrliti ono što nudim, a država je tu da mi osigura dobre i što jednostavnije uvjete. Ne kažem da ne bi mogla i trebala više, no što je, tu je: imamo visoke poreze, propisane francuske standarde, a od Francuza smo daleko, daleko…
NOVI PROJEKT
Internetska mreža za učenike i studente
Besplatna, javna internetska mreža za učenike i studente ima potencijala i dobre adute da uspije. O umreženosti u takav sustav, ankete su pokazale, bilo bi interesa jer bi na jednome mjestu omogućila komunikaciju svih korisnika, od ravnatelja škola ili dekana sa studentima i učenicima i profesorima, a sadržavala bi i alate za jednostavnije učenje i primanje važnih obavijesti na posebnoj aplikaciji za mobitele – otkriva ponešto od svoga unaprijeđenog projekta u drugom izdanju Ivan Rakić.
– Bez obzira na uspjeh, uložit ću u početku 40 tisuća kuna, a u pogledu daljnjeg financiranja, ako zamisao ne prođe crowdfunding, dakle financiranje zajednice zainteresiranih donatora, tada nismo zaslužili biti na tržištu! Ako roditelji, dide i babe neće priložiti koju kunu za svoje školarce ili studente, znači da nešto nije dobro u samoj zamisli i nikom ništa – razmišlja Ivan. On je uvijek za savjetovanje, debatu i razmjenu mišljenja o poduzetničkim zamislima, bez bojazni da će mu netko preoteti njegovo.
– Realizacija nikad ne može biti kao vaša, niti je ti možeš do kraja izreći. I naposljetku, uvijek kažem – dabogda to netko napravio – ali nije...