StoryEditorOCM
ŽupanijaMI SMO BILI PRVI

Stari majstori kalafati pravili su jedrilice koje su zadivile svijet: Iz betinskoga škvera ‘Euro‘ je zaplovio još prije 60 godina

Piše Branimir Periša
23. siječnja 2023. - 19:50
’Euro’ s dobrim vjetrom u krmu. Nažalost, to je praktički jedina fotografija broda odličnih maritimnih karakteristika Muzej betinske drvene brodogradnjeSLOBODNA DALMACIJA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Muzej betinske drvene brodogradnje na otoku Murteru zgodnom je dosjetkom na originalan način obilježio odlazak hrvatske kune u povijest i uvođenje eura kao monete. Na svojim mrežnim stranicama podsjetili su na međunarodno vrlo uspješan model drvenog broda klasične linije nastalog u betinskom škveru “Ivo Vodopija Srećko”, danas Brodogradilištu i marini Betina. To je vrijeme kada je škver, u vrijeme jugo-dinara, imao konja za utrku tamo gdje su vladali dolar i njemačka marka.

Prvi “euro” i prije eura kao novčanog veziva financijskih i gospodarskih tokova Europske unije nastao je ni manje ni više nego u radionici betinskoga škvera 60-ih godina prošlog stoljeća, otprilike u vrijeme kada je prvotna Europska zajednica za ugljen i čelik promijenila naziv u Europsku ekonomsku zajednicu.

Izdilan od drva

Doduše, nije to bio euro - nit’ kovan a ni tiskan - već majstorski “izdilan” od drva, kako bi rekli betinski kalafati. “Euro” je zapravo bilo ime jednog 8,5 metarskoga (28 stopa) broda u tipu karakterističnog betinskog leuta iz serije Valkeryje (Valkire, ratnice boga Odina iz nordijske mitologije op. a.) a pripadao je njemačkom bračnom paru Eugenu i Hildi Roth. Vlasnik je brod krstio početnim slovima svoga imena i prezimena, kaže Vili Šandrić, sin brodograditelja Šime Šandrića koji je imao važnu ulogu u projektiranju te prave manje jahte s kabinom opremljene bermudskim jedriljem i “Torpedovim” motorom, a u unutrašnjosti je bilo šest kreveta, kuhinjica i kupatilo s WC-om.

- Eugen je bio umjetnik, slikar i skulptor, a Hilda dizajnerica uporabnih kućanskih predmeta. Brod su razgledali na jednom od nautičkih sajmova, u njemačkom Friedrichshafenu, gdje je bio predstavljen, te su 1963. godine došli u betinski škver i naručili gradnju - ispričao je Šandrić.

Osim standardne izvedbe Rothovi su dogovorili i neke dodatne detalje, a kada su preuzeli “Euro” dugo vremena Betina je svake godine bila njihovo odredište na jedriličarskim đitama morem. Sprijateljili su se i družili s obitelji Šime Šandrića i jedrili Kornatima.

Za ono vrijeme, ističe Vili Šandrić, brod je imao najsuvremeniju navigacijsku opremu, a Rothovi su rado isticali da nije bilo otoka ni uvale koju nisu dotakli s “Eurom”. Valkeryje je, napominje Šandrić, bio model izveden od prvotnoga broda tipa Viking, koji je betinski škver gradio za američko tržište posredstvom beogradskog Brodoimpexa, što je u to vrijeme bilo jedino moguće partnerstvo izvoznika.

- U SAD-u su jako dobro prihvatili ove brodice odlične maritimnosti i uskoro se pojavila potreba za dogradnjom originalnog Vikinga. Odnosilo se to na ojačanja u kobilici, veću površinu jedara i još neke modifikacije, za što je u škveru bio zadužen pokojni Šime Šandrić. Napravio je građevni projekt, nacrt i šablone brodskih linija te je od Vikinga nastala nova sportska jedrilica Valkeryje dodirnog sistema gradnje, s tikovom palubom i nadgrađem od mahagonija. Oplata se izrađivala od smreke ili borovine i taj je model bio predstavljan na brojnim nautičkim sajmovima - veli Šandrić mlađi. Prema podacima iz osobnog arhiva Šime Šandrića ukupno je napravljeno oko 40 jedrilica tipa Viking i Valkeryje.

Šteta što niti betinski muzej nema više fotografija iz različitih rakursa tih uspješnih modela brodova, na kojima su, doduše u manjem broju, plovili i domaći ljudi. Na šibenskom području još uvijek plove barem dva vikinga, od kojih je jedan u Pirovcu preuređen do neprepoznatljivosti. Brodovi su nastali po izvorno američkom nacrtu, no za to, osim sjećanja suvremenika danas nema službene potvrde budući da je znatni dio škverske dokumentacije raspadom poduzeća u 1990.- ima nažalost, završio na smetlištu.

Potvrđena kvaliteta

Surfajući po internetu, može se naći kako primjerice, u dijelu New Yorka, na Long Islandu, entuzijasti obnavljaju betinske vikinge koji su u SAD bili isporučivani s mjedenom pločicom iznad ulaza u kabinu s ugraviranim podacima glavnih karakteristika plovila i naznakom “Made in Yugoslavia”, po tradiciji u drvenoj brodogradnji. Za komentatore na Facebooku potpisane ispod objave betinskog muzeja o “Euru” očito vične jedrenju, ta su dva broda sam vrh brodograđevnog umijeća.

U toj su meštriji Betinjani bili i ostali doktori, makar je zlatno doba drvenjaka otišlo u povijest, a i njihov škver postao je u novoj Hrvatskoj brodomarina s temeljnom djelatnošću remonta i simboličnom brodogradnjom. To je zadnji veći drveni škver ugašen u zemlji, a bio je srce Betine koja je s njime živjela. Danas u Betini i susjednom Murteru djeluje nekoliko meštara u manjim radionicama, a najveći je škver Murterina Marka Bašića Bačvara.

Do Vilija Šandrića došli smo ljubaznošću Kate Šikić Čubrić, ravnateljice betinskog muzeja, no iznenada je bio spriječen doći na dogovoreni susret u Betini, te nam je svoje podatke o betinskim drvenim jahtama dostavio mailom.

Alat u moru

Razgovarali smo s Antom Balinom Nijemcem (91), najstarijim betinskim kalafatom, jednim od graditelja tih brodova tijekom 14 godina (1956. - 1970.) Ravnateljica je u brojnim navratima istaknula da je Nijemac najzaslužniji za otvaranje Muzeja betinske drvene brodogradnje: bez njegove pomoći, savjetovanja i svježeg pamćenja danas bi jedva ili nikako ostali zabilježeni nazivi alata i dijelova broda u uporabi među lokalnim meštrima, za što je dobio i općinsku plaketu. U Betini se brodogradnja ukorijenila u 18. stoljeću s dolaskom kalafatskih obitelji Filipi i Uroda s Korčule, a Nijemac je, veli, jedini živući od meštara koji su počeli naukovati 1948. godine, kada je nacionaliziran dotad privatni škver.

- Evo kako je nasta Valkeryje: došli su Amerikanci za koje smo već radili Vikinga po njiovon nacrtu - tvrdi meštar.

- Da in je puno baso, oće reći nizak, rekli su. Onda smo ga digli gori za 20 centimetara, Šime Šandrić je to sve izveja. Umisto centarbota, ka na vikingu, valkeryie ima običnu kolombu i balast od 900 kili saliven od gize pričvršćen na kolombu - priča šjor Nijemac.

Centarbot na Vikingu je bija pomičan. Kada se žešće idrilo bija bi spušten u more kroz prorez u trupu, a pri vožnji na motor služija je ka postolje stola u kabini. “Euro” je idrija na Otrantu po vitru 12 bofori, s ponosom govori kalafat. Taj podatak svakome tko se razumije u more svjedoči da je betinski proizvod prošao najteže testove izdržljivosti.

- I gospodara broda, bez noge je bija čovik, i njega smo zvali “Euro”; nije baš svako zna kako se zva imenom i prezimenon - nasmijao se Nijemac. A onda je ozbiljnijim glasom dodao još jednu pojedinost koja ga, očito, čudi i danas: kada je prodao “Eura”, gospodar je u more bacija alat, namisto da ga kome dade! - ispričao je stari meštar koji poznaje vrijednost dobre alatke. To više jer se u početnim danima škvera poslije 2. svjetskog rata u vremenima oskudne mehanizacije, u mistu bez struje, zajedno s drugima dobro namučio s ručnim pilama za balvane na kojima su radila trojica i drugim alatima koji su tražili vještinu i forcu podjednako.

Valkeryje izvedenu od vikinga škverani su prvo počeli raditi za Ameriku.

- Prvih šest komada tribala su nas jedanajstorica kalafata napraviti za 45 dana. Stolari su napravili pajole, a da nisu znali, kada smo počeli, šta je to škvara cota - prisjeća se Nijemac.

Triba mislit glavon

Ne znam ni ja za taj pojam, pa tražim pojašnjenje i dobivam odgovor da je to najvažnija škvara na brodu di ništa nije u škvari, budući da je sve oblina. I rebra se pilaju po škvari coti, podučio me meštar Nijemac.

- Dvi ture Valkeryje brodova smo napravili za Ameriku. Poduzeće je zahvatila kriza posla, a radilo se po cili dan, do 10 uri navečer, na pogodbu. Rok je bija 45 dana, a ja i jedan Murterin, Đovani, krivili smo dnevno po 65 smrekovih madira. Stari meštri, prisjetio se, smatrali su da je posao nemoguće obaviti u tako kratkom roku, ali su tada mladi kalafati u naponu snage, među kojima i Nijemac prihvatili uvjete i zaradili pravo malo bogatstvo.

- Tada je komercijalni direktor sta’ isprid svih zaposlenih okupljenih na ‘rpu i pohvalija našu odlučnost. Reka je da “triba misliti glavon”, na šta je neko dobacija: “E, da ne misli glavon, čovik bi učinija u gaće!”.

Šjor Nijemac je vickast čovjek, kao manje-više svi kalafati, a rekao bih i Betinjani. Prisjetio se kako su jednoga stvarnoga Nijemca, budućeg vlasnika Valkeryje jedva odvratili od nauma da brod nazove “Živeli”.

- Rekli smo mu da to nije rič u nas ode na moru, nego se tako kaže u Srbiji. I prihvatija je, pa smo mu na boku ipak napisali “Živili”. A bija je dobar taj Nijemac, vesel čovik: puštala mu kabina vodu, pa je doša reklamirati posal s ričiman da je mislija kako je kupija brod, a ne kupatilo!

Proizvodili ih deset godina

Kasnije se Valkeryje gradilo i za Njemačku, zatim je jedan brod otišao na sajam nautike u Italiju, pa su i Talijani naručivali. Ukupni broj obaju modela izgrađenih u škveru ne podudara se sa Šandrićevih 40-ak. Po Anti Balinu Nijemcu, bilo ih je barem 60, a proizvodnja je trajala kaže, "obilatih 10 godina". Nije se samo to radilo, nego su i veći teretni jedrenjaci izlazili s navoza, a 90-ak veslačkih kutera izgrađeno je za ratnu mornaricu. U zemlji sa slabim cestama brodovi su tada bili na cijeni, a pomorski promet uz obalu razvijen.

Gradio je Nijemac i dva malena, 13- metarska remorkera sA dnom obloženim bakrenim limom za Siriju, te koćarsku flotu za Tunis… Vikinzi i Valkeryje prestali su se proizvoditi 1970. Zašto, pitam meštra.

- Pale su narudžbe iz Amerike, pa je prestalo. Čini mi se da je tu nešto politika zamutila i zato je ošlo kvragu, ka i sve čega se politika dovati - nije do kraja siguran meštar s nadimkom koji mu je i ne htijući, dao otac.

- Do četvrte godine govorija sam nerazumljivo, pa je moj ćaća uvjerava začuđene ljude da je to na njemačkome. I tako san posta Nijemac, prozvala me starija dica, a moj meštar Marko Filipi dok san naukova u škveru zva‘ me Dajč…

02. veljača 2023 19:27