Da mi je netko prije petnaest godina rekao da ću obiteljsku kuću na selu iznajmljivati turistima, rekla bi da je poludio, počela je Rajka Mikelić svoju priču o bavljenju turizmom u rodnom Ružiću, u srcu Petrova polja. Odmah naglašava da to može zahvaliti pokojnom ocu Anti, vridnoj majci Milici, osamdesettrogodišnjoj Sinjanki koja je u Ružić došla za njezina oca i - naravno - svojem bodulu Peri koji je njezinu "ludu" ideju prihvatio.
- Otac mi je ostavio imanje i zato se po njemu i zove OPG "Tonko", a majka Milica uvijek je tu, desna ruka i zaštitni znak, brend imanja. Niti jedni gosti nisu otišli a da s njom nisu napravili zajedničku fotografiju. A Pere, moj bodul iz Vranjica, prihvatio ideju svoje Vlajine i eto nas - tu smo. Imamo mi dom i u Splitu, ali Ružić je sad na prvom mistu - kazuje Rajka. Otac joj je radio u Nizozemskoj, ulagao i stekao dosta toga.
- Četrdeset od mojih šezdeset godina živili smo u Splitu i kad je majka ostala sama nakon očeve smrti govorila je da ne ide nigdje iz svoje kuće. Kad nam je rekla ako ju odvedemo u krletku, misleći na stan, da će umrit odma. Pere i ja smo razgovarali i odlučili doći ovdje. U mirovinu sam, nakon što je Mesopromet propao, otišla 2000. Sin i kćerka su stvorili obitelji, pomogla sam im odgojiti djecu i više nije bilo potrebe biti po Splitu. I tako, zimi s 2010. na 2011. sjedila sam ovdje na balkonu i razmišljala šta ću raditi. Sporta nemam, a 30 godina sam se bavila rukometom i atletikom... Iznajmljivanje kuće mi se i ranije motalo po glavi i onda sam rekla: Pere, idemo mi u turizam! - priča Rajka.
Pere ju je podržao, a onda je učinila nešto što bi malo komu palo na pamet.
- Nismo tad još imali bazen i lipo sam Peri rekla da ću kuću iznajmiti za kunu dnevno. Ma dićeš za kunu, pitao je, a ja sam mu objasnila. Pa vidiš, sve hrvatsko ide za kunu, pa ću i ja probati. Ma nek netko dođe za kunu i nek zna di je Ružić, di je Drniš i Hrvatska. Malo sam poslikala imanje, stavila na Facebook i... dogodilo se! U srpnju 2011. javili su se Talijani iz Udina i došli na tri sedmice... I, eto, tako je počelo - veli Rajka.
Nauživali su se tri tjedna prirode, lipote, jeli s njima, obilazili Krku, Šibenik, Split, Dubrovnik i vraćali se u Ružić. Govorili su da im nigdje nije lipše spavati nego u njihovoj kući. Mogli su ubrati voćku, pomidoru, papriku, salatu, dobiti svježe jaje, lutati po imanju koje ima 15.000 četvornih metara, 80 stabala oraha i 120 različitog voća. A kad su odlazili nisu ostavili samo 21 kunu! Rajka je ispod jastuka našla kuvertu sa zahvalom i pozamašnom svotom novca.
- Ostala sam ganuta i tada sam definitivno odlučila - idem u turizam! - kaže Rajka. Od tog ljeta do danas, na prvom katu kuće površine 170 kvadrata može boraviti 12 osoba. U dva povezana apartmana s tri zvjezdice, s ukupno tri sobe, dva ogromna dnevna boravka s kuhinjom, dva sanitarna čvora i velikim balkonom, uživali su Nijemci, Norvežani, Belgijci, Turci, Francuzi, Englezi... Naravno, cijena više nije bila jednu kunu. Posjed je postao bogatiji za otvoreni bazen širok pet i dug 12 metara koji su izgradili uz potporu nepovratnih 40.000 kuna Ministarstva turizma.
- Nama su ove sezone zadnji gosti bili Indijci iz grada Goa i za iduću godinu su rezervirali deset dana za svoje prijatelje, a 2019. oni ponovo dolaze na deset dana. Dolaze uglavnom obitelji, često s djecom. Oni se opuste, ne moraju strahovati gdje će im dijete otići i hoće li se izgubiti u gužvi - govori Rajka. Kao domaćica nema obvezu spremati gostima hranu, ali svaku grupu dočeka jelom dobrodošlice. Neizostavni su domaći pršut, sir i vino. Padne i zajednička večera ili ručak: riba i meso na gradele ili ispod peke. Pa se sjedne oko komina i uživa.
- Indijci su uživali u svemu i dosta smo slični mentalitetom. Katoličke su vjere pa su nas prvo pitali gdje je crkva. Pogodilo se da su bili baš na Malu Gospu, koja je naša zaštitnica i željeli su poći na misu. Nazvala sam svećenika i obavijestila ga da će doći sedmero Indijaca na misu, da se ljudi ne iznenade. Pošto je taj dan i Dan općine, u Gradcu je bio i kulturno-umjetnički program. Bili su oduševljeni narodnim nošnjama, pjesmom i plesom. Bili su oduševljeni, a Hrvatska im se toliko svidjela da su kupili stan u Splitu - priča Rajka.
Najviše su u domaćoj spizi uživali Indijci. Na malu Gospu ručali su zajedno, domaću juhu i pivca ispod peke, a bilo je i kolača što Indijci jako vole. Kušali su i rašćiku s rebarcima, ribu s gradela i svime su bili oduševljeni. Drniškog pršuta kupili su za ponijeti u Indiju.
- Ljudi kao da su rođeni ovdje. Što se ostalih gostiju tiče, uglavnom doručkuju u kući, imaju uvijek nešto u frižideru, a ručaju ili večeraju tamo gdje su tog dana bili - veli Rajka.
- To su vam sve dobrostojeći ljudi koji su prošli svijeta i svake godine putuju u druge zemlje. U prosjeku borave 10 do 15 dana, prva dva-tri budu na imanju po cijeli dan, odmore se od puta, uživaju u prirodi, a onda obilaze Dalmaciju. Bilo je profesora, inženjera, liječnika, školovanih žena... Imali smo ovo ljeto jednu grupu iz Turske. Oni su drukčijeg mentaliteta, druge vjere, žene su u bazen ulazile obučene... - kaže Rajka.
- Mi smo zadovoljni. Ne valja biti megaloman, već treba ići korak po korak. Ono što nam nakon sezone ostane ulažemo. Za sada smo puni sedmi i osmi mjesec, bukiranje ide preko jedne agencije ili poznanstava, a sad kad imamo bazen vjerujemo da će gostiju biti i u predsezoni i posezoni - ističe Rajka.