Raduje nas što je Slavica konačno oslobođen, ali ljudski je pitati hoćemo li i kada saznati krivca za pogibiju dvanaest vatrogasaca?

Dražen Slavica je dobio svoju najveću bitku. Pravomoćnom je presudom nakon trinaest godina potvrđeno da nije kriv za smrt dvanaest vatrogasaca na Kornatima.

Šibenčanin se svih ovih godina stoički nosio s teretom teške optužnice koja ga je mogla stajati dugogodišnje robije, kao i s činjenicom da su u akciji gašenja Kornata, kojom je između ostalih i on koordinirao, smrtno stradale njegove kolege.

S jedne ga je strane mučila i muči ga bol zbog tragedije koja će ga obilježiti za cijeli život, a s druge je, zbog nejasnih okolnosti pod kojima se požar dogodio, suđen po modelu "neka visi Pedro". I to je bilo strašno; i to se više nikome i nikada ne smije ponoviti! 

Srećom, ona se stara i otrcana fraza o sporoj, ali dostižnoj pravdi - pokazala istinitom. Slavica može uzdignuta čela proći kroz svoj Šibenik i Vodice, jer na njegovom obrazu, potvrdio je Vrhovni sud - nema mrlje.

I tako smo jednog nepravedno optuženog čovjeka koji je od požara bio udaljen sto kilometara, lišili svake krivice, no ispada da ni nakon trinaest godina od kornatske tragedije - nitko za nju nije kriv?! 

Je li ona onda rezultat cijelog niza nesretnih okolnosti ili je istraga od prvoga dana krenula krivim smjerom, i je li se umjesto istraživanju odgovornosti stradalim vatrogascima nadređenog Slavice, trebala posvetiti onome što se, i na koji način, dogodilo na licu mjesta?

Jedan je iznimno težak slučaj konačno završio, jedna je ljaga sprana s obraza nevinog čovjeka, no, nažalost, što se slučaja Kornati tiče - ponovno smo na početku.

Ima li smisla tražiti krivca/krivce za eruptivni požar koji je odnio tolike živote? Ima, dakako, jer dok je god rodbine stradalih, njihovih prijatelja, znanaca ali i javnosti koja se ne miri s misterijem kornatske nesreće, moramo inzistirati na odgovorima.

Da, potrošena su silna sredstva poreznih obveznika na istragu/e, i opet da; prošlo je tako puno vremena a da obitelji unesrećenih ne znaju kako su stradali njihovi najmiliji, međutim, to nisu i ne smiju biti razlozi da se ne pokuša ponovo krenuti s izvidima, kao da se sve jučer dogodilo. 

Jasno je da policija i DORH nisu uspjeli zaokružiti sve okolnosti ovog slučaja i precizno detektirati uzroke, a na takve se predmete ne stavlja oznaka "ad acta".   

Ako se sedam i pol desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata, suvremenim forenzičkim metodama mogu identirficirati žrtve ali i ući u trag počiniteljima, onda se ne čini nerealnim još jednom ispitati sve svjedoke događaja, uključiti ako treba i međunarodne eksperte, i konačno utvrditi što se, pod kojim okolnostima i zašto, dogodilo na Kornatima, i je li za ovu nezapamćenu tragediju uopće itko kriv?