Pustimo prošlost, neka Plenković asfaltira cestu, ugostit ćemo ga kao najrođenijeg

Andrej Plenković će u Varivodama odati počast civilnim žrtvama rata, devetorici stradalih nakon "Oluje". U malom selu u šibenskom zaleđu s 99 postotnim srpskim stanovništvom, naklonit će se pokraj spomenika podignutog u spomen na one koji su ubijeni iz mržnje, zbog osvete.
Gdje god smo pronijeli tu vijest, narod se razveselio i poželio pogostiti premijera. Pokazati mu, kako ovdje vele, "đe i kako žive". I otvoriti mu dušu, ukazati na njihov veliki problem, koji stane u samo jednu riječ, a ona nije ni rat, ni bol.
- Asfalt. Asfalt nam fali. Vidi ovu cestu sivu, a nekad je bela bila. Sad je gombava, krmbava, nikakva, takva je i oko spomenika onoj jadnoj starčadi. Neka nama Plenkovića, ko mu brani da dođe? Lepo od njega. Vreme je da se krene više napred - poručuju mu Varivođani.
Selo je to dugo, s dva reda kuća, a prazno, tiho, oprezno i sumnjičavo. S tek šezdesetak mahom starijih ljudi i dvoje djece. Skup je to obnovljenih i rošavih fasada u seocetu bez škole, ambulante, vrtića, trgovine... Bez posla. I kako Varivođani kažu, bez budućnosti ako se ovako nastavi.

Civilizacija na kotačima

A o tome svi radije pričaju nego o civilnim žrtvama rata, starcima, njih deset, ispravljaju nas, a ne devet čija su imena istaknuta na spomeniku u centru sela.
Jakova Čosića (80), zatekli smo na klupici. Mislili smo da stari mačak grije kosti, a zapravo je čekao "civilizaciju na četiri kotača", kombi iz obližnjih Pirimatovaca koji im jutrom donosi kruh, voće, slatkariju, brašno, sol, WC papir i ostale bitne stvari.
- Ko stiže? Plenković? Neka dođe, ko mu smeta. Lepo je da će doći; jašta, nego kako. Drago mi je. Donijet će nešto novo, možda i konačno veliko smirenje. Imamo sada šansu. I bilo je i prije, samo da nije bilo ovih što vole da kljukaju. Majmuni, a ima ih i s jedne i s druge strane, izvale nešto glupo i ostanu živi. Vreme je da se krene napred – veli starina Jakov.
Tužan se događaj ne zaboravlja, no vrijeme čini svoje, gleda naprijed. U pravcu prijateljstva.
- Drago mi je da Plenković stiže, evo ja to od vas prvi put čujem. Ja ću mu reći ovako s vrata moje bašte, evo točno ovako:" Uđi brate. Uđi slobodno. Dođi da te pogostimo ko prijatelja. Što imam ja, imat ćeš i ti. Naći će se nešto, koja rakijica za dobrodošlicu, vina, pršuta, sira, što bude za nas, bit će i za tebe. Dobro nam došao - veli Boško Gladović, jedan od rijetkih koji nam je sam radoznalo prišao.
A onda su, mic po mic, došli i drugi. I raspričali se: o životu, stranim turistima koji s Roškog slapa ovuda ljeti prolaze pa im auto, po lošoj cesti, poskakuje kao na rodeu. O ratu. Izbjeglištvu. Povratku. Novom početku. Pomoći Hrvata, ljudima koji su im nakon povratka iz izbjeglištva uskakali, donosili hranu, pomagali na brojne načine. Prijateljstvima. Mirni su, sretni jer su međuljudski odnosi odlični.
- Ja bi Plenkoviću rekla da nam donese posla. Da se ova mladost šta je ostala zaposli. Jer ako ima posla, ima i života. Ja mu verujem, on je razuman čovjek, razume i Srbe i Hrvate. Da su svi kao on svima bi nama bolje bilo. Nemamo problema s nikim, sve je u redu. Ima divnih ljudi koji su na pomogli kada je najgore bilo. Lani je baš u noći "Oluje" ovuda prošla pijana skupina i vikali su: "Četnici, četnici majku vam jebem". Srećom, eto, to je samo jednom bilo. Znate, bol je ista kod svakoga; i kod Srbina, Hrvata i Muslimana, ali rat je davno završio - veli nam jedna domaća žena.

Trilaterala uz roštilj

Uputila nas je na jedinog Hrvata u selu Matu Mišića Ufija iz Knina, dugogodišnjeg člana HDZ-a koji je prije jedanest godina u Varivodama kupio zapušteno srpsko imanje. I napravio prekrasno mjesto za odmor.
Garant je jedini Hrvat koji je ikada ovdje živio. Smijemo se s njim i susjedima iz okolnih kuća koji ga vole zafrkavati da je "ugrožen", a on njima uzvraća da su "partizani". A svi se skupa, kad treba feštati, nađu oko zajedničkog stola.
- Mate jeste li ugroženi, pitamo ga?
- Ma daj, molim te, nikad nikakvih problema imao nisam. Kupovina ovog imanja mi je nešto najbolje što sam u životu napravio. Nema kuće na moru za koju bih ovo moje imanje mijenjao. "Oluju" sam s prijateljima ovdje do duboko u noć slavio, odojka smo pekli. Slavili. Nema zle krvi. Jest, dogodio se zločin, to nije bilo u redu. Ljudi se ovdje toga sjećaju. Rat je težak, svaki ima svoga pobjednika i gubitnika. To je tako. Dvadeset pet godina je prošlo, dvadeset pet novih generacija došlo. Ne smije više biti trovanja. Nema to više smisla. A znaš šta mene najviše smeta, to šta su ovi odbornici asfalt samo do svojih kuća doveli, a druge zanemarili. E, to ću Plenkoviću ako uzmognem odmah kazati - veli Mate.
Ali ima zato smisla dobro se podružiti kada se nađe ekipa, i zato on neasfaltiranom cestom skoči lako do prvih susjeda na ćakulu. Tu smo našli na Jovicu Berića iz Beča, Zorana Berića iz Beograda, Ljubu Ilijaševića iz Italije i domaćeg Slobodana Pokrajca. Veseli ih da će Plenković doći na komemoraciju, navode kako su svi ovih dana komentirali da je Miloševićev dolazak u Knin prava stvar. Vele kako se sve ono što je bilo zaboraviti ne može, ali mir za budućnost jednom više krenuti treba. A onda nam Zoran Berić ispriča kako su kod njega tu u Varivodama posjeli on kao Srbin, prijatelj mu Elvis Musliman i Mate Hrvat.
- I napravili mi trilateralu uz roštilj, i potrajalo to, brate, sedam dana. Odlučili smo napraviti udrugu. I donijeli odluku da u ovom selu prvo treba napraviti asfalt. A onda kamp. Treba na budućnost misliti. Mi krenusmo tim putem – veli proročki Zoran.