Iz tiska je izišao "Rječnik miljevačkoga govora" koji je, u izdanju Slobodne Dalmacije, objavio Josip Pilić, umirovljeni profesor hrvatskoga jezika i književnosti, a koji na preko 400 stranica donosi više od sedam tisuća riječi, izraza, izreka, poslovica, čak i nadimaka iz miljevačkoga kraja.
Miljevci su vrlo malo zemljopisno, pa tako i jezično područje. Što vas je ponukalo da napravite ovaj rječnik?
– Svaki je jezični izraz vrijedan – i onaj koji pripada standardu i onaj koji mu ne pripada. Neki jezikoslovci kažu da su lokalni govori i standard jednako vrijedni. Dakle, svako, pa i vrlo malo, jezično područje ima vrijednost u korpusu svakoga jezika. Jezik i govor malih i velikih područja čine njegovu ukupnost. Jedan jezik nestane onoga trenutka kad nestane njegov posljednji govornik. Zamisao o pisanju rječnika zavičajnoga govora pojavila se veoma davno. Naime, kada sam trebao napisati rad potreban za polaganje državnog ispita, profesor mi je ponudio tri teme. Dvije su se odnosile na poeziju dvaju hrvatskih pjesnika, a treća na značajke govora moga zavičaja. Odmah su mi prve dvije bile veoma bliske i prihvatljive, a treća mi se učinila sasvim nejasna i teška. Profesor mi je rekao da sam slobodan u izboru, da još razmislim, ali i da bi volio da se odlučim za zavičajnu temu. Vidjevši moju reakciju, objasnio je kako bi trebao izgledati sadržaj toga rada. Prihvatio sam treću temu i – prilično se namučio. Ali, na kraju, nije mi bilo žao.
Osluškivao, pamtio...
Ipak, kad ste doista prionuli na posao?
– Prije više od desetak godina osjetio sam potrebu za pisanjem rječnika, iako sam znao da će to biti golem i mukotrpan posao, ali ne ovolikoga i ovakvoga sadržaja. Pomišljao sam i na odustajanje, ali sam se i pitao zašto sam započeo. Našao sam se u trapuli iz koje je bilo teško izići. Srećom, radost otkrivanja i zapisivanja novih riječi zadržala me do kraja. Bilo mi je žao pri pomisli da će zauvijek nestati mnoge riječi koje sam u djetinjstvu čuo i izgovarao. Kada bih katkada čuo koju od riječi koje dugo nisam čuo, počele bi mi se vraćati uspomene, asocijacije na vrijeme i prostor. Riječi znaju "taknuti u žicu".
Gdje ste, osim vlastite memorije, skupljali građu?
– Memorija je bila polazište i osnova. Iz nje je izvađen najveći dio rječničkoga sadržaja. U vrijeme boravaka u zavičaju pažljivo sam osluškivao govornike, pamtio, katkada se na trenutak i povlačio i – zapisivao. Zapisivao sam u svim mogućim uvjetima i prigodama: u šetnji i vožnji, na mnogobrojnim domaćim i inozemnim putovanjima, u učionicama dok bi gimnazijalci pisali školske zadaće, na plažama i na Sljemenu… Jednostavno, s tim sam živio. Uvijek s papirom i olovkom. Nulla dies sine linea. Dogradnja mi je bila pregled mnogih, kraćih ili dužih, popisa riječi, rječnika koje sam čitao na internetu. Zavirivao sam i u rječnike na kraju knjiga nekih književnika, ne samo hrvatskih, pretpostavljajući da ću u njima pronaći koju riječ koja bi mogla biti uvrštena u "Rječnik miljevačkoga govora".
Najzanimljiviji i najkorisniji bili su mi rječnici sinjske krajine i Bukovice te "Rječnik govora dalmatinske zagore i zapadne hercegovine" autora Ivice Gusića i Filipa Gusića. U rječniku su trebale naći mjesta još mnoge riječi, ali – ponestajalo mi je i vremena i strpljenja; "podvukao sam crtu" na oko sedam tisuća riječi. Popisu riječi dodano je i nekoliko poglavlja, Značajke miljevačkoga govora, Metaforički izrazi, izreke i poslovice, Poredbe, Nadimci i Dodaci. Posebno mi je drago da je u Rječniku mnogo, mnogo riječi koje nigdje nisu zapisane i što sadrži više od četiristo ustaljenih poredaba, s inačicama, koje su se čule i koje se još čuju u miljevačkom govoru.
Ekavizmi i jekavizmi
Koliko je jezik kojim se govorilo i govori u Miljevcima, odnosno u širem drniškom kraju, sličan, a koliko različit hrvatskom standardu? Koliko sličnosti ima s drugim mikrolokacijama, primjerice sinjskom kraju ili kaštelanskoj zagori?
– U govoru suvremenih govornika hrvatskoga jezika u svakodnevnoj komunikaciji puno je više riječi koje pripadaju hrvatskom standardnom jeziku, koji, uglavnom dobro poznaju, nego onih koje pripadaju područnom govoru. On je nadređenica lokalnim govorima. Standardni je jezik i u praksi bitno nadređen područno ograničenom leksiku – lokalizmima, regionalizmima i dijalektizmima. Tako je i u nekadašnjem i današnjem jeziku miljevačkoga područja. Tome treba dodati i odstupanja u izgovoru standardnih riječi, primjerice, u izostajanju samoglasnika i suglasnika, pogotovo u glagolima, osobito u infinitivu, i imenicama. Kada je riječ o sličnostima miljevačkoga govora s govorima spomenutih mikrolokacija, najjednostavnije je reći da postoje međusobne sličnosti i razlike.
Za takvu usporedbu potrebno je znanstveno istraživanje, koje, koliko mi je poznato, još nije provedeno. Rječnici lokalnih govora u tome mogu puno pomoći. U svakom slučaju, može se reći da postoji puno više sličnosti nego različitosti. Svakako, miljevački govor bliži je mjesnim govorima drniškoga kraja od govora sinjskoga kraja i kaštelanskoga zagorskog područja. To se odnosi na leksik, na izgovorne oblike riječi i na naglasak. Sva tri područja pripadaju ikavici novoštokavskoga narječja. Napominjem da u miljevačkom govoru ima i tridesetak ekavizama te nekoliko jekavizama.
Govor rudara
Što, po vama, utječe na leksik nekog područja? Što je, po vašem mišljenju, utjecalo na specifični leksik Miljevaca?
– Leksik je najotvoreniji dio jezičnoga sustava. Na nj utječu izvanjezični i unutarjezični čimbenici. Puno je više izvanjezičnih utjecaja. Ponajprije to su društveni, politički, tehnološki, znanstveni i kulturološki razlozi. Današnjim globalizacijskim kretanjima ne može odoljeti nijedan jezik. Zatvorenije jezične zajednice mogu dulje zadržati svoj leksik; manje su podložne njegovom nestajanju. Svaka doseljena osoba iz druge jezične zajednice donosi dio leksika u novu sredinu. Primjerice, u mojim Brištanima pamtim gotovo polovinu bračnih partnera koji su sklopili brak s osobom unutar sela, iz bližeg ili daljeg susjedstva. Donedavno je najviše miljevačkih brakova sklapano s osobama rođenim na Miljevcima. Time se leksik ne obogaćuje. Udajom osobe iz jednog u drugo miljevačko selo, a to je prije bivalo često, donosio bi se i dio leksika iz svoje sredine. Zato su male razlike u leksiku unutar miljevačkih sela.
– U predgovoru sam kao primjere za imenovanje riječima, uz još neke, naveo pet različitih riječi (ćikara, kvartoč, pinjeta, potić, važ) za emajlirani lonac za piće (do dvije litre). Udaja na Miljevce djevojaka iz sela kojima su Miljevci okruženi također je doprinosila širenju miljevačkoga leksika. Kao primjer mogu se navesti i riječi iz područja rudarstva koje su u miljevački govor unosili radnici zaposleni u rudnicima u Trbounju, Siveriću, Tepljuhu i Širitovcima; one su bile zajedničke rudarima iz svih sela. Međuljudski susreti obogaćuju jezik. Česti i brojni susreti ljudi širega drniškog područja na vjerskim proslavama, stočnim i drugim sajmovima također su utjecali na leksičke promjene u sredinama iz kojih su dolazili. Golema većina zapisanih riječi u ovom rječniku bila bi zajednička u rječniku naselja općine Drniša te naselja prominske i unešićke općine. Rado bih vidio takav rječnik. Njihovom usporedbom mogla se utvrditi i specifičnost miljevačkoga leksika u odnosu na leksik spomenutih naselja.
Pasivni leksik
Jezik, odnosno govor, nekoga kraja zacijelo se mijenja. Mnogi mlađi ljudi ne poznaju jezik svojih očeva i djedova. Je li, po vama, potrebno čuvati jezik tako malog područja kakvi su Miljevci ili je svaki trud uzaludan?
– Sve je u nama i oko nas podložno promjenama. "Stalna na tom svijetu/Samo mijena jest". Tako je hrvatski romantičarski pjesnik Petar Preradović započeo i završio jednu svoju pjesmu. Nedvojbeno je da se mijenja i govor i jezik svakoga našeg kraja. Mijenjaju se i svi govori i svi jezici ovoga svijeta. To je prirodan, nazaustavljiv proces. I mnogi od nas svakodnevni su svjedoci promjena u našem, hrvatskom jeziku. Neki ih spontano prihvaćaju, neki bi im se rado oduprli, a neki ih vole, traže i žele na njih utjecati. Ima i onih koji primaju i novčane nagrade za novotvorenice. Nema razdoblja u kojemu se nisu događale promjene; rjeđe ili češće, manje ili veće. Najviše je onih ljudi koji žele sačuvati uspomene na svoje očeve i majke, na svoje pretke.
Komu je drago to što nema sačuvanu djedovu ili pradjedovu fotografiju?! Lijepo je i fotografijama podsjećati se na njih. I to je uspomena, "zaustavljanje prošlosti". Već mi je više čitatelja ovoga rječnika reklo da im je drago da u njemu ima i fotografija umrlih Miljevčana. Zašto ne sačuvati i jezik, makar i u pisanom mediju?! Uvijek je bilo, i bit će, ravnodušnih prema ovakvu pristupu jeziku, pisanju rječnika. Ja na takve nisam ravnodušan, a drago mi je da ima više onih koji ga prihvaćaju, bar tako mislim. Zato mislim da Miljevci i mnoga druga područja trebaju imati rječnike svojih govora. Mnogo ih je u Hrvatskoj, a očekujem da će ih biti još više. Vrijedna je i "veličina malenih".
No sela odumiru, s njima i riječi?
– U miljevačkom govoru ima dosta riječi koje se odnose samo na pojedina sela i pojedine zaseoke. Nažalost, sela su, kao i drugdje, sa sve manje stanovnika, a ima zaselaka u kojima nitko trajno ne boravi. Umiranjem ljudi i odlaskom u druge sredine, pogotovo daleke, riječi se zaboravljaju ili sasvim odlaze u nepovrat, a koliko riječi nestane u jednoj generaciji, teško je znati. To najviše ovisi o ritmu iseljavanja. Odavna su mnoge riječi, i kod školovanih i kod neškolovanih, prešle u pasivni leksik. Time je skraćeno razdoblje njihove upotrebe. Inače, promjene u govoru neke zajednice prirodne su, a mogu se najbolje uočiti analizom svakih dvadesetak godina. Velik je trud u stvaranju područnih rječnika, ali – nije uzaludan. Hrvatski je jezik malen u odnosu prema mnogim jezicima, ali je naš, nama najdraži i najljepši. A ono što je naše trebamo čuvati. Pa i jezik, šireg i užeg područja, više i niže razine. U to sam sasvim siguran.
Jezično pomodarstvo
Nastaju li u Miljevcima, ali i inače u Hrvatskoj, nove riječi onom dinamikom koja bi, po vama, bila poželjna? Jesu li anglizmi preuzeli ulogu vitalizatora i hrvatskoga jezika ili je, kao što mnogi misle, engleski jezik postao ne samo pomodarsko nego i identitetsko pitanje?
– Nove riječi, novotvorenice ili neologizmi, potrebne su svakom jeziku. One nastaju, različitom dinamikom, u svim razdobljima jezičnog razvoja. Da bi se spriječilo veliko i nepotrebno preuzimanje posuđenica iz stranih jezika, danas je veoma velika potreba za nastankom novih riječi i mislim da bi dinamika njihova stvaranja trebala biti brža. Doduše, to je složen i zahtjevan zadatak, u prvom redu jezikoslovaca i stručnjaka novih tehnologija. Nove bi pojave trebalo imenovati hrvatskim izrazima prije upotrebe i usvajanja stranih, jer se naknadnim imenovanjima najčešće pruža otpor. Ono što jednom uđe u uho, teško iz njega izlazi. Ali, to je veoma teško postići. Jezično posuđivanje sastavni je dio povijesti svakoga jezika. Hrvatski je jezik puno više jezik primatelj nego jezik davatelj.
Kad je riječ o anglizmima kao posuđenicama u hrvatskom jeziku, možemo reći da smo svakodnevni svjedoci, najčešće nijemi, njihova povećavanja, pogotovo od početka devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Engleski je jezik diplomatski i globalni jezik. Mlade i srednje hrvatske generacije odlično se njime služe, a dostupan je u svim medijima. Njegovu širenju najviše se može zahvaliti novim tehnologijama, industriji zabave mlađih generacija, modi i zapadnjačkom načinu života. Nedvojbeno je da je upotreba engleskoga jezika kod mnogih postalo i pomodarstvo. Jezik je nositelj identiteta naroda, a povezivanje jezika i naroda potječe još iz doba romantizma. Danas je teško naći izlaz iz globalizacijskoga vrtloga u kojemu vrlo brzo nestaju mnogi jezici. Neki znanstvenici predviđaju da će do kraja ovoga stoljeća nestati čak devedeset posto današnjih jezika. Vjerujem da se hrvatskom jeziku ne piše crno; danas je ravnopravan ostalim jezicima Europske unije.
Jezik – to sam ja
Što je, po vama, najveće bogatstvo lokalnih govora, pa i miljevačkog? Ili je to samo sentimentalna vrijednost za starije ljude ili je riječ o baštini koju treba prenijeti? Kako je prenijeti uopće?
– Najveće bogatstvo miljevačkoga govora i svih lokalnih govora u njihovim je fonološkim, morfološkim, sintaktičkim, semantičkim i leksičkim posebnostima kojima se razlikuju od jezičnoga standarda. Lokalnim jezikom govorimo spontano, prirodno, a standardni jezik učimo od početka do kraja školovanja, ali i nakon toga. Jezik se kao pojava baštini, nasljeđuje i mijenja, a prirodno je da se prema osobnoj baštini odnosimo sentimentalno. Siguran sam da su starije osobe sentimentalno više povezane s bilo s kojim vidom baštine, ali su i više nego mlade osobe svjesnije baštinske vrijednosti. I lokalni govor smatram osobnom baštinom. Ima puno definicija izraza jezik. Jedna je od njih i: Jezik – to sam ja. Riječ baština u definiciji svoje različitosti sadrži samo vrijedne sastavnice. Postoji "opća suglasnost" da baštinu treba čuvati. Čuvanjem je najbolje prenosimo onima kojima je ostavljamo.
Budući da i jezik, bilo koje razine, smatramo baštinom, trebamo ga svjesno i odgovorno čuvati, skrbiti o njemu i prenositi ga. Lokalni govori najbolje se čuvaju u svakodnevnoj komunikaciji unutar lokalne zajednice. Što je u njoj više govornika, veća je vjerojatnost da se dulje očuvaju i prenose. Pisani mediji u tome također imaju važnu ulogu. Sačuvana pisma, pisana prije stotinjak godina, u zemlji ili u inozemstvu, dragocjen su doprinos podsjećanju na nekadašnji govor i na njegovo očuvanje. Rječnici lokalnih govora mogu doista mnogo doprinijeti očuvanju lokalnoga leksika. U želji da i sam doprinesem očuvanju miljevačkoga govora prihvatio sam se ovog iznimno velikoga posla. Htio sam pokazati, ponajprije Miljevčanima, što imamo i što trebamo (o)čuvati.
'Putujuća domovina'
Slažete li se s tezom nekih pisaca da je jezik jedina prava domovina koju imamo te da se sve može nadomjestiti osim jezika?
– "Prava je domovina zapravo jezik." To je misao Wilhelma von Humboldta, njemačkoga filozofa i jezikoslovca iz doba romantizma, mnogima poznata. Opet ću spomenuti Petra Preradovića. On je spomenutu misao uzeo kao moto za svoju pjesmu "Rodu o jeziku", koju završava stihovima: "Po njemu si bez imena,/Bez djedova, bez unukā,/U prošasti sjena puka,/U buduće niti sjena." Ovim i drugim stihovima pjesme pjesnik "pogađa u sridu" ukazujući na to da je jezik prava domovina. Dakle, slažem se s tezom da je jezik prava domovina, ali nije jedina. Pravu domovinu određuju i još neki bitni pojmovi: prostor, osjećaj pripadnosti, vjeroispovijed, sloboda… Kada, dulje ili kraće, napuštamo domovinu, ne napuštamo jezik. On nam je prava "putujuća domovina". A što se tiče nadomještavanja svega osim jezika, mislim da se puno toga ne može nadomjestiti.
Abren od rođenja
ȁbren sposoban, spretan, uvjeren, zdrav, živahan; On je abren na sve.; iron. More, kako j' abren.
abùrdati – nametnuti se, napasti, nasrnuti, navaliti; Taj se ne boji nikoga; aburda' bi on na nji' deset.
ȃjtati – brigati, hajati, mariti, voditi računa; u čupanju žita djecu se često poticalo: Ajtajte, što prija počupate, prija ćete kući.
àšimber – rudar koji u rudniku gura cicke do tračnica
àtalabēnge – besplatno, "lako ćemo"; Gotovo j’, nema više atalabenge.
belengìjati – mudrovati, pametovati; u razgovoru odvraćati pozornost od čega; Ajde, nemoj belengijat'.
bíralica – starinsko miljevačko kolo; dok kolo igra, smjenjuje se par po par mladića i djevojaka koji biraju s kim će lagano igrati unutar kola; dok je par unutar kola, kolo im pjeva poneku pjesmu: Ajde, mala, biraj para da vidimo da li valja; ako nećeš nikoga, ajde vanka iz kola. Biraj, biraj koga o'š, samo mene nemoj još. Sad se vidi, sad se zna 'ko se kome dopada. U kolu se ne divani, izlazite oboj’ vani. U'vatila tuka benu pa je voda po terenu.
bívalica – koji ne može dugo boraviti na jednom mjestu; koji biva sad tamo, sad ovamo; skitnica
bròkvati – niknuti, proklijati, propupati, razviti izdanak; Posija' sam po vrtlu svega pomalo i sve mi je brokvalo.
bȕrovići – sitni insekti u malim kamenicama s bistrom vodom u ogradama i gaju koji se pojavljuju za vrijeme bure; suprotno od jugovića
civìkat – certifikat, pismena isprava; potvrda kojom se potvrđuje vlasništvo stoke koja je na javnu prodaju na sajmu, pazaru
čavàlduša – velika igla za ručno šivanje debljih i čvršćih tkanina – madraca, slamnjača, vreća i sl.
čȇngule – željezna kuka o koju se u mesnici vješa meso, mesarska kuka; čengele; riječ se najčešće čuje u izreci Jebem mu čengule!
čengùlati – družiti se, ljudikati; pijuckati
čȅvrlj – 1. čvor na drvetu 2. komad otkinut od cjeline; Nisam od jutros ništa uzeja u usta ma čevrlj kruva. Otkin'ja se jedan čevrlj.
čìpo – kratko, manjkavo, nedovoljno, tijesno, usko; Ovo j' čipo; imaš li koji veći komad?
ćalíkniti – ukrasti komu novac ili stvari; Nije mu mrsko štogod ćaliknit’, a i od sorte j’.
ćȕniti se – vratiti snagu ili zdravlje poslije slabosti ili bolesti; oporaviti se; Je, je, zeru s' se ćun'la.
dȅla – riječ za poticanje kada tko nešto misli učiniti; obično je to izraz nezadovoljstva onim što tko misli učiniti; ajde, dede, ne branim, samo izvoli; Dela, radi kako 'oćeš!
drlèpan – adolescent, mladić sklon šali, zadirkivanju; Sutra nam je sveta Ana; traži, mala, drlepana; nemoj šije, nemoj šete, koji pali španjulete.
dùmān – posuvraćen donji dio rukava košulje ili bluze uza zapešće, obično se zakopčava; manžeta, posuvratak (u novije vrijeme kaže se mandžeta); Zavrni dumane, da se ne zanečistiš.; šaljivi stihovi o košulji koje, zapravo, nema: Imam košu od bilika, to je moja vel'ka dika; nema stana ni rukava, ni ogrce ni dumana.
dȕmīnd – 1. miris vlage 2. vlaga u zidovima i temeljima kuće; Daje po dumindi.
dȕsa – ljutnja, mržnja, srdžba na koga; Ne nosim ja na nju nikakvu dusu; Bože, sačuvaj!
đéla – pleme, rod, sorta, vrsta; Nije lako s njimom, to j' vražja đela.
gàmela – aluminijska zdjelica slična vojničkoj posudi (porciji) za hranu; posuda za piće
ídovac – crvić koji nagriza vunene i platnene predmete koji se duže ne upotrebljavaju; Da samo vidiš kol'ko su mi idovci uništili sukanac.
ìnjet – grkokatolik, unijat; uglavnom se tako kazalo za kojeg čovjeka iz Kričaka koji je bio unijat
ìšporak – osoba koja je gora od onih od kojih se rodio, od uže zajednice kojoj pripada (roda, obitelji); izrod; pokvarenjak
jòrditi se – biti nervozan, razdražljiv; cmizdriti, ljutiti se (o djeci); Šta t' je, šta se cilo jutro jordiš!?
kèpčija – polukuglasta posuda s dugom drškom koja služi za prelijevanje vode, presipanje brašna i žita i sl.
kȍzla – višenamjenska bačva s četvrtastim otvorom i vratašcima na sredini (za vino, vodu, kiseljenje kupusa i sl.)
E moja podirepa...
kurčèlan – muško dijete do sedam-osam godina; izraz dragosti i ponosa pred drugima što je dijete muško; Ovo su moji' kurčelani!
kȕsac – poskok, zmija otrovnica; obično se spominje u poredbi ljut ki kusac
lȃbra – komad kruha, mesa, pršuta ili slanine; Nemoj pršut rizat' na vel'ke komade, nego 'nako na labrice, da se mogu više puta maš't'.
lokmárac – muškarac koji puno pije, alkoholičar, pijanac; češće se čuje kao uvećanica lokmarčina; Ne triba o njem ni govorit', lokmarčina, eto 'ko.
màtrālj – debeo štap dužine do šezdesetak centimetara kojim se otresa zemlja s korijenja iščupanog žita; mlat
mèjāna – velika hrpa, gomila odloženog materijala, jalovine, ugljena, kamena i sl.
méra – omanji kamen kao cilj, koji se s udaljenosti od petnaestak metara izbija kamenom pločom u igri kovčanja; na nj se i ispod njega stavlja kovani novac
mùzekniti se – izgubiti dobra svojstva od stajanja, izloženosti vrućini; pokvariti se (o hrani); Vel'ke su vrućine pa se muzekn'lo.
nȁćvati se – međusobno se podizati s leđa na leđa, igrati se naćvalice
naòičiti se – 1. naljutiti se toliko da se to vidi na licu, namrgoditi se; Šta s' se naoič'ja, koj ti je Bog!? 2. nakriviti se
òbljanica – ovca koja ima veoma mlado janje; koja doji janje
ȍtīk – držalica s metalnim nastavkom, strugačem, za skidanje zemlje s lemeša na plugu
palamáći – dječica, dječurlija; Vid' ovi' palamaća, Bog im da' zdravlje.
pȁtarica – prečka, štap, šira letva (patarice su, primjerice, letve na samaru i ispod slamarice na krevetu); Samo se ti igraj, moga' bi dobit' ovom patar'com.
patìmaća – 1. bolest, boljka 2. muka, patnja, poteškoća; Vidi se na njoj da ima niku patimaću.
podìrepa – vulg. ona koja je sklona avanturama, koja je nestabilna, nemoralna; vrtirepka
pošìvača – 1. tanko dugačko drvo; letva; štap; Bome ga j' dobro do'vat'ja pošivačom. 2. pejor. visoka i nezgrapna žena
prȉkojasa – nakarada, nakaza, rugoba; Šta radiš od sebe prikojasu?!
ràmīna – velika metalna posuda s uškama, pogodna za iskuhavanje i držanje masti ili ulja; vangla
régniti – kazati išta, progovoriti, reći; Ne smi' regn't' od njega. Samo regni pa ćeš vid't šta će ti bit'.
rùntelj – dronjak, prnja, stara krpa; Na njoj sami runtelji, ne mo'š o' žalosti gledat'.
skantàrati se – 1. deformirati se, biti paraliziran, skvrčiti se od bolesti 2. ukočeniti se, ukočiti se od bolesti, dugoga stajanja u nepravilnom položaju ili hladnoće; prožuljaju se bolesnici koji dugo leže, a noge im se skantaraju od dugog ležanja; Ne diže se iz kreveta od prošle godine, vas se skantara.
skeùrati se – previše se udebljati, raširiti se (naročito žena u trudnoći); Sva se skeurala, baš prikoviše.
stȍvrag – (obično o djetetu) nestaško, vragolan, vražićak, zloćko; To j' sve naprov'ja onaj stovrag, Bože, 'prosti!
šalàmān – dugo stolarsko oruđe za finu obradbu drva struganjem; duga (oko 80 cm) i kraća blanja (oko 40 cm)
šćòrlati – 1. neprestano navaljivati, zahtijevati od koga da se dobije ono što se želi 2. napadati (o životinjama); Ma da s' samo vid'ja kako j' pas šćorla' na mačku; jedva se izvukla.
škrùniti – 1. poškropiti vodom (pod, dvorište, ulicu) da ne praši dok se čisti 2. padati kratko i sitnim kapima (o kiši); Samo j' malo škrun'la, nije ni praš'nu utrn'la. 3. uliti malo vode u vino; Mo'š škrun't' mrv'cu vode.
tȃlma – domjenak, druženje, veselica, zabava; Jesi l' i ti bija sinoć na talmi?
tàmbuć – velika limena posuda s poklopcem u kojoj se obično drži mast ili ulje, veliki važ; Glava mu ki tambuć.
ùjāti se – 1. ostaviti zalogaj, dva od jela zbog osjećaja sitosti; Šta je, ne mo'š više, ujalo ti se?! 2. odustati od završetka posla zbog umora ili zasićenosti
usíćiti se – ne micati se s jednog mjesta (zbog ljutnje, tereta ili zamišljenosti), ukrutiti se; Šta ti je, šta s’ se usićija?!
ȕsovan – koji je grub, osoran, nepredvidljiv, neugodan u ponašanju
váda – nemoralna, neiskrena, pokvarena osoba; svađalica (obično se čuje kao uvećanica vadina); Je ona vada; da nije, ne bi tako govor'la. Mene moji 'oće da udadu za budalu, za najgoru vadu.
vrkàdela – kopča (obično žičana) koja se stavlja u kosu radi pričvršćivanja; velika ukosnica
zabalùketiti – zacrvenjeti se od prekomjerna pića; Dobro j' zabaluketija!
zalàmač – veliki komad, komadina; Uzeja j' pravi zalamač i kruva i slanine.
zalengrávati – zadirkivati; izazivati na smijeh ili igru. Čim ga malo zalengravaš, puca od smija.
žbȁlān – biti u stanju izgubljene prisebnosti, smetenosti, zbunjenosti
žmȃk – prepoznatljiv ugodan okus jela; Juče’ sam ga poija, a i sad imam onaj žmak u ustim'.
žmîr – gusta mast za podmazivanje ležajeva osovina zaprežnih kola; kolomast