- Ako neš jisti janjeće tripice s nogicama, ol' papcima, štaš' onda uopće dolaziti kod mene!? - rekla mi je šćeto neto Divna Bareša Pipalova kada smo se dogovarali za ovaj reporterski posjet u vodičko polje, nadomak Rimske cisterne i ostataka drevne Arauzone.
Tamo je poznata slastičarka i kuharica čije su se kroštule blagovale i u Vatikanu preselila iz Vodica zajedno sa svojim Tončijem po obitelji rečenim Pipalo u prekrasnu kamenu vikendicu 'Divnino blago' na koju uočljivi drveni putokaz usmjerava već s asfaltirane ceste do Gaćeleza, na skretanju u polje presječeno solidnim makadamom.
Poput manje-više svih Vodičana, i Divna ima nadimak za utrku: djevojački je Juričev Sudac, a jedan brat iz pravoga roja od devetero djece joj je Radoslav Juričev-Sudac, poznati tenkist i dragovoljac Domovinskog rata.
Kuću u Vodicama uglavnom su prepustili trojici sinova, a na njihovu lijepom posjedu buja život: dvorištem trčkaraju brojne kokoši, gaču guske, gegaju se patke, a naganja ih, kada se otme posluhu, Zunzo, kućni ljubimac Barešinih, mješanac jazavčara i terijera. …
Nije uspio pokušaj pregovaranja s Divnom, kada sam predložio da bi, što se nas tiče, bile dovoljne čuvene kroštule uz kavu, jer je meštrovica odlučila da njezina 'osobna karta' treba sadržavati jedno i drugo. Uostalom, tripice su i njihov objed toga dana, a ako je netko na to šmedljiv, ima u gostoljubivoj kući sira i pršuta, gladan neće ostati.
- Povedi i Nju - misli na moju ženu - ali tu joj želju ovaj put nisam mogao ispuniti. Divnu smo upoznali u prolazu, za jedne od čestih šetnja lijepim vodiškim poljem, no, zato me je bolja polovica k njoj ispratila s blagoslovom, znajući koliko volim tripice, vjerojatno jedinu namirnicu koja ne ulazi u njezinu kužinu, osim ako ona iz nje ne izađe.
A to se ne događa, pa mi čežnju za dropčićima gase marendaške betulice, no njih je nažalost, utrnula korona.
Rezervni položaj
Kao što je zlosretna epidemija Bareše potjerala u polje, u mir i tišinu 'Divninog blaga', energetski samoodrživog domaćinstva gdje struju proizvode solarni paneli, toplu vodu osigurava posebni bojler na krovu grijan suncem, u gusterni, ovih dana punoj do čepa je vagon vode, a hrana trčkara dvorištem i raste uokolo.
Povlačenje na rezervni položaj u polju koje je do prije pola stoljeća hranilo gotovo svakog u Vodicama dok turizam nije postao glavnom ekonomijom njihov je odgovor na epidemiju i opustjele Vodice zatvorene u četiri zida, kao posvuda. I teške, tužne vijesti iz Siska i Petrinje, sa svom strepnjom za taj kraj i ljude lakše se podnose u miru polja.
Tu je Barešinima maslinik, a široko polje rađa i obiljem divljeg zelja čega Divna ubere kada god se sjeti, ili dok je s 30-ak ovaca i koza koje su kupili nedavno, a drže ih u nedalekom oboru. Slastičarka je ugasila svoj obrt do lipnja, u očekivanju da se razbistre nevoljne okolnosti s koronom i ako ništa drugo, imat će hrane za sebe i za druge.
Svako zlo za neko dobro, primjećuju Barešini, jer se mnogi Vodičani vraćaju zanemarenoj zemlji, krče zapuštene zemlje i bit će ih sve više, uvjereni su.
- Nikad nisam strahovala jer volim raditi i znam puno toga! - kaže Divna otkrivajući što je njezino pravo blago. Držala je ona i butik odjeće, radila u kuhinji Šime Pelajića Brunca, potom godinama kolačima iz vlastite radinosti zaslađivala trpeze raznih svečanosti, proslava i vjenčanja. Fritule, kroštule, no i raskošna torta 'trokatnica' njezina je specijalnost, zatim breskve, ružice i tko će znati koje još sitne slastice, a poput ostalih imali su i turiste u apartmanima.
Kaže Tonći, pokazujući na tradicionalnu vodišku karocu koju su u prošlosti vukli magarčići da su namjeravali ozbiljnije se posvetiti seoskom turizmu i priređivati vođene ture u toj zaprezi kroz polje, s objedom iz Divnine kužine na kraju dvo i pol satnog izleta. Od bunara u Rakitnici, preko crkve sv. Ivana u polju okružene čempresima, do Rimske cisterne, zatim crkve sv. Ilije i Sučeve lokve natrag na imanje Barešinih, napisano je u prospektu koji su dali tiskati.
No, umjesto mora gostiju došla je korona, a i tovari kupljeni u Tribunju potvrdili su onu da stari pas teško i nikako uči nove trikove. Tonči je inače, umirovljeni građevinski poduzetnik, a budući da se specijalizirao za iskope, bio je to, smije se, više rušiteljski nego građevinski obrt.
- Iskrenili su mi tovari karocu, svaki je vuka na svoju stranu! Kako i neće beštije s kojima niko nikad nije radija od mladosti, nego su nesputano obitavali na otoku, pojadao se.
Stari recepti
Okolnosti su to, međutim, gurnule u drugi plan, izgleda im da je s gostima i turizmom na koji smo navikli završilo za neko duže vrijeme. A sa životinjama istina je, treba živjeti i razgovarati.
Onako kako Divna priča sa svojim ovcama i kozama, koje su je vratile u djetinjstvo i mladost, jer su i njezini roditelji držali stoku i svakodnevno makar obilazili svoje zemlje, ako nije bilo poljskih radova. Počele su se janjiti, a ona otkriva da su im sinovi, dvojica s vlastitim obrtima u građevini, a treći zaposlen u vodičkome 'Leću' bili protiv toga da kupe stado.
Ne vole kada mati previše radi, a ona eto, ne zna drugačije i sebi će izmisliti posao ako ga nema. Još malo, pa će kod nje biti i kozjeg sira, najavljuje.
Divna Bareša među prvima je u Vodicama kojoj se obraćaju kada je riječ o starim vodičkim receptima - hoćeš zeca, bakalar, tripice, brudet, broskvu, kupus, zelje… a zdušno po narudžbi pravi i kulenje, posebnu vodičku kobasicu, kulenicu koja se po tradiciji izrađivala u ovo doba godine, kada se tukla prasad.
- Salo, pluća, panceta, petrusimen, luk, riža, blitva i razni začini, to ide u kulenje koje se pravi od tankih svinjskih crijeva ili čriv' po vodišku i kuha nakon nadjevanja. A ja ipak dodam i nešto mesa, otkriva Divna kako je u novije vrijeme stari vodiški recept kulenja bez krvi doživio i nužnu modifikaciju.
Tonči je inače, u domaćinstvu posvećen rakijama u kojima namače različito voće, te su mu, osim tradicionalne orahovice i višnjevače, u pripremi rakija sa zrnima šipka i liker s kivijem. Plodove će na kraju protisnuti i dobiti, očekuje, nešto sasvim posebno.
- Zna on i kuvati i to odlično, hvali ga Divna, kao i Tonči nju. Međutim, ne petlja joj se oko špakera, no 'drži stvari pod kontrolom', što će reći da u svakoj spizi ima zajedničkog doprinosa.
- Uostalom, ja sam nju sve to naučija, napominje Tonči da ne bude zabune i govori kako mu se ponekad smuči gledati na televizijskim programima što nam to prodaju pod bakalar 'na dalmatinski'.
- Nemaju oni žive veze s time. Uostalon, ne more Vlav (Vlaj, op. pis.) iz Slavonije skuvati bakalar ka mi, ode, po vodišku, a taj je za zlatnu medalju! Njima svaka čast za fiš paprikaš! - izričit je Tonči i zamjera (bez)brojnim kulinarima kako samaštraju i ispeštaju cili bakalar, pretvore ga u panadu, izvade mu drače, skinu kožu… Umjesto da ga nakon namakanja jedino izrežu na dva prsta debele fete - za što Barešini imaju posebni nož - i dinstaju kako ga je bog dao s puno kapule, začinjena konšervom, slatkom i ljutom paprikom. A na kraju se ukuha šaka-dvije maništre 'papini brkovi' i to one manje, pa da vidiš šta je pravi bakalar - podigao je Tonči prst.
A ne može Vlav skuhati ni tako dobre janjeće drobčiće, zaključak je na kraju. Dobrim razlogom i zato što Vlavi nemaju mora, a te je tripice ili koprtlje Divna oprala u moru, i to tako, priča nam Tonči, da kurenat nosi od kraja prema Prviću. I onda ih je priokrenula i ocidila kada su se prožele jodom i mineralima… I bile su - za nogicu polizati, kamo li prste.