Park prirode Vransko jezero po privlačnosti uz bok NP-u Kornati i NP Krka

Naš dolazni punkt za obilazak dijela Vranskoga jezera bila je Prosika, pet kilometara od Pirovca, odakle smo krenuli uz kanal od 400 metara što dijeli jezero od mora nasuprot Betini na otoku Murteru.

 

 

Na rubu jezera, na odmorištu Ribarske kuće i lučice, čekao nas je glavni inspektor za zaštitu prirode Parka prirode Vransko jezero Dario Rogić sa svojim gumenjakom – gliserom. Takva je plovila, inače, u privatnoj režiji ondje zabranjeno upotrebljavati. Suputnik nam je bio Ante Vukman, profesor u mirovini iz Pirovca, strastveni ribolovac na moru i na jezeru, koji se diči i trofejima, morskim psom od 30 kilograma i isto toliko teškim golubom, inače kolekcionar etnografskoga blaga pirovačkog i šibenskog kraja.

 

 

 

 

Zaprašili smo odmah na južnu stranu najužega dijela jezera, k starome mrijestilištu riba, pa prema usamljenome imanju Mile Bakovića, poljoprivrednika na sjevernoj padini jezera. Ondje u ševaru obično borave ribiči, ali ih nismo zatekli, već jedan par u unajmljenome kanuu koji je uživao u veslanju na mirnoj vodi. Nitko drugi ne plovi jezerom.

 

– Ono što je najviše prepoznatljivo u ponudi gostima naše ustanove u sezoni i izvan nje – kazuje Dario dok mirujemo uz plićak – jest ribolov, biciklizam, pješačenje, obilazak triju informativnih punktova, koji pričaju svoje priče s edukativnim sadržajima, ornitološki rezervat, vidikovac Kamenjak ponad Banovića i druge atraktivne točke oko jezera. Rezervat s više od 200 vrsta ptica dobro je obnovljen nakon požara koji su ga pustošili, ali su se neke ptice otad ondje prestale gnijezditi. Svake se godine, i upravo sada, provodi prstenovanje ptica, pa smo utvrdili da nam neke vrste dolaze ček iz Švedske.
 

– Što se ribolovne aktivnosti tiče – govori Rogić – sezona je ove godine već pri kraju, ali su ribiči i dalje naši najvjerniji gosti. Ponajviše iz Zagreba, Karlovca, Siska i cijele Slavonije. Mnogi od njih ovdje provedu svoje godišnje odmore, a da do mora udaljenog kilometar ni ne stignu doći.
Inače, Dariju Rogiću, magistru ekonomije, ovo je trinaesta godina rada u ustanovi PP Vransko jezero. Pitali smo Darija o stanju kanala koji je posve obrastao raslinjem u cijeloj svojoj dužini, pa mu se ni dna ne vidi.

 

 

Kazao je kako se na ulazu i izlazu kanala od 740 metara kani podignuti brane radi reguliranja protoka vode, ali i ribe. Jer događaju se pojave da za velikih plima more nahrupi u jezero, što nije dobro za organizme u slatkoj vodi. O tome su načinjene studije i projekti pa treba pronaći novac da se to provede u djelo.
– Svaki komercijalni ulov ribe je strogo zabranjen. To se radilo u prošlosti od šezdesetih godina, pa su se masovno lovili ugori, šarani i somovi i nudili tržištu u zemlji i izvan nje. Otkako je nastala naša ustanova, ta je praksa zaustavljena i zaštita je maksimalna. Sami ribiči love pod posebnim uvjetima na temelju dozvola – kaže Dario Rogić.

 

 

A mi smo svakako htjeli pronaći ribiče "na djelu", pa smo u tome i uspjeli. Zaustavili smo se kod jedne ekipe iz Siska, kod Perice Rajkića Pece i Drage Dobrića iz obližnjih Draga, koji se nakupio ribljih trofeja kapitalaca za 28 godina koliko lovi na jezeru. Pridružio im se i Ivica Jurić iz Imotskoga, djelatnik Javne ustanove "More i krš", kojoj je zadaća čuvati prirodu i okoliš Modre špilje, Zelene špilje, Paklene otoke, dijelove otoka Brača. Ali na Vranskome jezeru bio je samo u ulozi ribiča.

 

Pitali smo ih jesu li što ulovili. Kazali su: tek dva-tri kila ribe, jer da već prolazi "stađun" za ribičiju. Uz hridi stajalo je napeto petnaestak štapova, ali ništa nije grizlo. Ipak, družina je bila vesela. Ponudili su nas pićem i pitali hoćemo li leše janjetine koju su kuhali u kamp-kućici među zelenilom. Morali smo u bazu, gdje se u Ribarskoj lučici upravo pripremala gozba za veću skupinu gostiju koji su došli autobusom iz Zadra. Ali to nisu bili turisti, nego skupina zadarskih SDP-ovaca koji su za neki prigodni piknik odabrali upravo Vransko jezero kod Prosike.

 

 

Na povratku smo obišli pusto imanje gdje je dugo živio jedini stalni stanovnik Prosike, Nijemac Peter Nuspel sa suprugom Otilijom. Za Domovinskoga rata iskazao se kao veliki humanitarac prevozeći iz Njemačke velike količine pomoći ugroženima. Za to je dobio i hrvatsko državljanstvo. No, razbolio se i preselio, nakon dugo godina, u Njemačku, svoju "prvu domovinu", kako ju je zvao.