Za Paški sir je lako pogoditi, dobio je ime po Pagu, ali za sir Šiat već je teže odgonetnuti kako ga je amenovalo. Mora se poznavati obiteljska loza Blajićević: pradjed Šime, did Ive, pa mu sin Ante i unuk Tomislav. Onaj koji je sa suprugom Danijelom i otvorio siranu u Nuniću, na didovini i u postojbini Blaića i proizveo sir, po staroj originalnoj, tradicionalnoj i autohtonoj recepturi, od nepasteriziranog mlijeka. Ovčji sir koji, kad se napravi i pomuzu ovce, provede u zrioni najmanje šezdeset dana, a može zbog kvalitete, i duže, šest do sedam mjeseci. Nakon toga na trpezu, na stol, pred nosnice i gladna usta siroljubaca koji se slažu u jednom: ništa nije skupo kad je dobro i kad valja. Onda je i cijena od 250 kuna za kilogram u maloprodaji taman!
Sirana ‘Stone’ obitelji Blaić u Nuniću, kapaciteta dvije do tri tone godišnje, dobitnica je posebnog priznanja, Suncokreta ruralnog razvoja Hrvatske za 2019. godinu, zadnjeg u nizu koje je stiglo na njihovu adresu, ali vjerovatno ne i posljednjeg. Jer, ono što je kod Blaića i njihovog Stonea najbitnije je da nije samo njihovo ime kameno, nego je takva i sirovina, s krša i kamena, s njihove vlastite farme ovaca, od stada koje broji 550 ovaca domaće dalmatinske pramenke.
Širenje asortimana
- Zato mlijeko i ne pasteriziramo! Zato što točno znamo što imamo, otkud nam je, da je sto posto bez antibioitika i da je svježe, da radimo preradu svaki drugi dan, veli nam tehnologica Matea Barišić, Vodičanka koja je svoju sreću nakon što je završila Prehrambeno- tehnološki fakultet pronašla u Nuniću, u struci.
Da nije ove sirane, vjerovatno bi bila prisiljena kao i tolike druge, prekvalificirati se i raditi nešto u turizmu. Što bi drugo u Vodicama?! Ovako, pravi vrhunske ovčje tvrde sireve, kolutove čija se težina kreće od 2,20 do 2,50 kilograma. Za jedan kilogram sira treba 5,5 do šest litara vrhunskog, punomasnog ovčjeg mlijeka.
- Trenutno proizvodimo samo tvrdi ovčji sir ‘ŠIAT’ a u budućnosti, tko zna, možda proširimo asortiman, veli i sama Danijela Blaić.
Na festivalu siru u Drnišu 2019. godine dobili su srebrnu medalju za kvalitetu, pa na Sir Cro festu u Zagrebu u desetom mjesecu isto tako srebrnu medalju, što je samo potvrda da se njihov projekt ‘od štale do mini sirane’ razvijao baš onako kako treba i da je počeo donostit plodove. Od njega danas žive i u njega su uključeni: tri pastira koji upravljaju stadom, dvije radnice u sirani, Danijela i suprug (trenutno na poslovnom putu), ali i cijele obitelji, majke i očevi, didovi i bake koji čuvaju djecu, uskaču gdje treba i kad god treba. A treba uvijek, jer je obaveza i posla koliko god hoćeš.Još, otkako su krenuli s obrtom 2015. godine, u malom zabačenom selu u općini Kistanje, Bogu iza nogu, iz kojeg svi bježe, od njega i od ovaca...
Volja i izazov
- Svi se pitaju isto i svi se čude. Svi biže od poljoprivrede, a vi krenuli prema njoj. Da stvar bude bolje, nitko se u našoj obitelji nije ovim bavio, pogotovo ne proizvodnjom sira. Ja i muž smo prvi! Ništa mi nismo znali o tome! Ovčji sir je dosta teško napraviti, pogotovo po staroj tradicionalnoj recepturi. Ali, mi smo imali volju i to nam je bio izazov. Ponosni smo na svaki sir koji izađe iz naše sirane. Nije bilo lako, nije ni danas, još uvijek se probijamo, još smo uvijek u stvaranju brenda, naš se sir prodaje u dvije delikatesne prodavaonice u Šibeniku, u nekoliko restorana. Plan nam je da napravimo jednu kušaonicu sira, gdje bi ljudi iz grada i turisti mogli doći, uživati u prirodi, na čistom zraku, s djecom i tu u jednom izvornom ambijentu uživati u onom što proizvodimo. A djeca bi mogla vidjeti ovce, janjce, pastirske pse..., priča Danijela, pričajući o svom putu.
Ona i suprug su 43- godišnjaci. Radila je 18 godina kod privatnika kao knjigovođa, a suprug od svoje devetnaeste godine radi ‘vanka’ na brodovima i platformama. Nisu htjeli ići u turizam, praviti kuće i apartmane, pa ih iznajmljivati, htjeli su nešto drugačije i svoju ušteđevinu su uložili u kamen i didovinu.
Vjerovatno nije bilo malo onih koji su tada razmišljali ‘lud ćovik’, ‘ludi ljudi’. Ali, Blaići su krenuli od štale i 100 ovaca, sada ih je 550. Imaju i janjaca, ni s njima nema problema za plasman. Tržište ih na obali traži, najviše za ražanj. Već od četiri tjedna starosti kreću u prodaju, od kraja prosinca pa do kraja veljače. Kao ni na Pagu, ni Blaićevi ne drže janjce dugo, jer je njihov primarni proizvod mlijeko za sir. To im je ‘core’ biznis, janjetina je usput, gotovo pa ‘nusproizvod’. Uostalom, tri su godine prodavali mlijeko paškoj sirani, plasirali su ga njima, pa su odlučili da je vrijeme da se okrenu sami vlastitom sirarskom biznisu.
Uostalom, zašto bi svoju vrhunsku sirovinu davali drugima, da oni ‘beru vrhnje’. Ovce su 365 dana na ispaši, štala im služi samo da prespavaju i da nisu obnoć i cijeli bogovetni dan na ledu, suncu i kiši i da imaju zaklon dok se janje. Iako ih pastiri često znaju donijeti i umotane u bundu, jer se ovce znaju ojanjiti i na ispaši. To su arkadijske slike, kao s reklama i promidžbenih filmova u koje se svi oni koji u njih sumnjaju lako mogu uvjeriti ako svrate do Kistanja i Nunića. Uostalom, ako novinar i pretjeruje, ako mu se omakne koji pridjev i epitet viška, ne lažu slike i fotoreporter. U njega je objektiv!
