Od 2013. do danas Hrvatsku su trajno napustile 1704 osobe iz naše županije. Privremeno ih je otišlo 6757. Ali to su službeni, policijski podaci, stvaran broj iseljenika kudikamo je veći: Žirjani u Norveškoj, Kninjani u Irskoj...

I danas mi se srce stisne kad se prisjetim sveopćeg veselja i radosti Hrvata u ljeto 2013. i ulaska Lijepe naše u veliku obitelj europskih država. I sama sam odjednom postala "ponosna" Europljanka i sve mi je tada izgledalo "divno i krasno". Otvorile se granice, možeš u bilo koju zemlju samo s osobnom, ne treba ti putovnica, azil, puste dozvole...

No, u godinama koje su galopirale jedna za drugom osjetila sam da se moje srce drukčije "stiska" nego tog ljeta, bolje reći grči se, dok sam gledala izvještaje o masovnom iseljavanju mladosti koja autobusima i avionima napušta tu istu Lijepu našu. Da se odmah razumijemo, nisam ja protiv EU-a, ali me boli i osjetim taj grč kad vidim opustjela sela i zatvorene škole, table na kućama "Prodaje se"...Ili, kad i danas sretnem nekog poznatog i kaže mi "znaš, i moje dite je otišlo".

Nekako sam u sebi mislila da je taj val iseljavanja jenjao, makar kad se radi o našoj Šibensko-kninskoj županiji u kojoj, ako ništa drugo, ono turizam raste i cvjeta. Ali, nije tako...

Žalosna statistika

Službeni podaci PU šibensko-kninske govore da je te, 2013. godine prebivalište zbog odlaska iz Hrvatske odjavila 161 osoba. Tijekom 2014. godine iz županije je trajno otišlo 758 osoba, u 2015. - 171, u 2016. - 262 osobe, 2017. prebivalište je odjavila 231 osoba, a u ovoj godini, do prije nekoliko dana, 121 osoba. Ukupno su u tom razdoblju 1704 osobe trajno napustile županiju, a time i Hrvatsku.

U PU šibensko-kninskoj ne vode evidenciju o dobnoj strukturi osoba, te odlaze li kao samci ili sa članovima obitelji. Također se ne vodi evidencija niti po stupnju obrazovanja ili zanimanja. No, podatak da se veći broj odjava događa u ljetnom periodu, posebno u kolovozu, te za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana ukazuje na to da se radi o obiteljima koje zemlju napuštaju pred početak nove školske godine, odnosno na polugodištu.

Priča o iseljavanju tu ne završava, jer je znatno veći broj onih koji zemlju napuštaju privremeno te prebivalište odjavljuju na period od jedne do pet godina. Godine 2013. privremeno su svoju županiju napustile 848 osobe, 2014. godine 2643 osobe, 2015. godine 581 osoba, 2016. godine 898 osoba, 2017. godine 1025 te u 2018. - 762 osobe. Ukupno je to 6757 osoba, ali to sigurno nije konačna brojka. Javna je tajna, a neki naši privremeni iseljenici su mi potvrdili u razgovoru, da je stvarna brojka daleko veća i službeni podatak iz policije valja utrostručiti.

Naime, brojni kad odu, privremeni odlazak ne prijavljuju MUP-u odmah, već to znaju učiniti nakon nekoliko godina, dok se ne snađu i "udome" u novoj zemlji pa im zatrebaju dokumenti zbog reguliranja raznih prava. Inače, poznato je da su zemlje u koje Šibenčani i dojučerašnji stanovnici drugih gradova i mjesta županije najčešće odlaze - Irska i Njemačka.

Država nas 'satare'

Da ih ima i u Norveškoj, i to otočana, Žirjana, priznajem - nisam bila upućena. Za dobiti podrobnije informacije o tomu i kontakte s osobama na privremenom radu u Norveškoj, kome se drugo obratiti nego "okorjelom" Žirjaninu, obrtniku i nezavisnom šibenskom gradskom vijećniku Antonu Dobri, koji je i sam od 1998. do 2003. bio "iseljenik" na privremenom radu u New Yorku.

- Traje to desetak i možda koju godinu više. Jedna generacija, njih desetak, koji su tada imali u prosjeku 25 godina su krenuli i dan-danas odlaze raditi u Norvešku. Znate kako to ide, krenuo je jedan, pa povukao i druge iz klape. U kontaktu sam s nekima gotovo svakodnevno jer su većina njih članovi naše Udruge "Žirje, otok sreće", a i provodimo vrime zajedno kad su ovdje. Dobro su se snašli i rade uglavnom kao trgovci ili na farmama - rekao nam je Dobra i dodao da su sa svojim poslodavcima postali poput familije, jer u pravilu uvijek idu raditi kod istih.

Ali, dolaze i Norvežani na Žirje! Doduše, ne u tolikom broju kao Žirjani u Norvešku i ne na privremeni rad već na odmor, o čemu nam je Dobra ispripovijedao jednu anegdotu.

- Prije pet ili šest godina, ne sjećam se točno, došao je na Žirje jedan od njihovih poslodavaca. Kad se uspeo na vrh otoka, na brdo gdje je naša škola i vidio žirjansko polje, ostao je u čudu i rekao: "Pa šta vi radite u Norveškoj? Pogledajte ovo bogatstvo!" I u pravu je Norvežanin. To i jest naša tragedija. Imamo mi na šibenskom području još zapuštenih polja ali ih ne obrađujemo. Nisu stvoreni uvjeti za to, a i kad se stvore onda država "satare" s uvozom i čovjek ne može živjeti od svoje proizvodnje. Žalosno je da Žirjani s ovakvog otoka, bogomdane klime, nekad poznatih žirjanskih šljiva, maslina, ribolova i svega što na otoku može uspijevati, moraju odlaziti na rad u daleke i hladne zemlje - rekao je Dobra.

Dobri trgovci

Stupili smo u kontakt sa Žirjanima koji na rad odlaze u gradove Stavanger i Haugesund, ali smo zamoljeni da im ne navodimo imena niti "skidamo" fotografije s Facebooka jer se, rekoše, ne žele eksponirati. Ali, priču smo dobili. Jedan od njih, 37 godina mu je, radi na farmi na kojoj nema čega nema. Od jagoda, krumpira, stoke i svega što se uzgajati može. U Stavangeru je, na klimu se privikao i u utorak kad smo razgovarali, rekao je da je dva stupnja ispod nule.

- Ništa strašno. Ovo je grad uz more i nije baš onaj hladni i snježni dio Norveške. Dosta je kišovito i vjetrovito, a snijega bude tek nekoliko dana u godini - kaže.

Nema namjeru, kao i većina iz njegove "klape" preseliti se posve u Norvešku. Prvi je put otišao prije jedanaest godina i on, kao i ostali, zapravo žive na relaciji Žirje - Šibenik - Norveška. Uglavnom dolaze kod istih poslodavaca, rade različite poslove na farmama ovisno o sezoni i pokazali su se izuzetno dobri trgovci. Sada je, a to upravo radi i na naš sugovornik, sezona prodaje božićnih jelki. Neki rade na njihovoj sječi, a neki ih prodaju. I ide im dobro, kao i s voćem i povrćem. Svi oni, a ima među njima i žena, izvrsno govore engleski i da bi bili dobri trgovci naučili su i norveški jezik, koji im je potreban u poslu. Žirjani nam rekoše da su jako zadovoljni poslodavcima. Neki imaju besplatan smještaj na farmi i kažu da se uštedjeti može. Rade sezonski, pa kad se zbroji i oduzme pola godine su u Norveškoj, a pola u Šibeniku i na Žirju.

Trening za neiskusne

- Prosjek plaće ovdje je oko 3500 eura i s tim Norvežani, što znači i mi koji dođemo povremeno, možemo dobro živjeti. Poznato je da je država uređena i socijalno osjetljiva za svoje državljane. Ono što je skupo je stanovanje. Ali, isplati se doći ako ste došli da radite i zaradite, inače ne bismo ovo činili, rekoše nam. Trenutno ih je osmero sa Žirja, druže se kad imaju vremena, a za božićne i novogodišnje blagdane će svojim domovima i obiteljima. I svi čekaju bolje dane i - kažu - normalne uvjete života na rodnoj grudi, te da u Norvešku odlaze kao turisti. Vjeruju da će njihov otok zaista postati "otok sreće", kako stoji u nazivu žirajske udruge čiji su članovi, pa i iz daleke Norveške daju svoj obol u njezinu radu.

Bolje dane za povratak iz Irske u svoju domovinu čekaju i mladi diljem Hrvatske, pa tako i Kninjani. 24-godišnji konobar Franjo Živković u Irsku, u Dublin, "otisnuo se" u listopadu 2016. godine. Dobro se snašao, pa je njegovim stopama prije nešto više od godinu dana krenuo i brat mu Zvonimir. Danas i jedan i drugi rade kuharske poslove. Franjo u jednom fast foodu, a Zvonimir u kuhinji jednog hotelskog lanca. Njihova priča slična je brojnim pričama mladih koji su mijenjali poslove dok nisu došli do onog koji im odgovara i bolje je plaćen.

- Radio sam kao konobar dok sam bio u Hrvatskoj, pa sam taj posao odmah dobio i u Dublinu. Mijenjao sam poslodavce i, evo, sad sam na mjestu kuhara, a vidjet ću kako će dalje ići. Nije problem promijeniti posao, jer radnika ovdje uvijek traže i mi koji smo već neko vrijeme tu gledamo gdje nam je bolje. Slično je i s bratom. Zadovoljni smo. Plaće su pristojne, sjedaju na vrijeme na račun i poslodavci su zaista poslovični, kako i treba biti. Nema ništa "ispod žita", sve je transparentno, a to je ono čega kod nas nema. Ako nemaš iskustva za neki posao, obavezno dobiješ - kako se to ovdje naziva - trening, nema vikanja i podcjenjivanja te sličnih stvari - kaže nam Franjo.

Soba do 700 eura

Iz njegove kninske srednjoškolske ekipe u jednom trenutku u samom Dublinu ih je bilo više od 50, ali ih - veli - dosta ima i u gradovima Cork i Galway. Kao i drugi, i Franjo će se požaliti jedino na visoke cijene stanova u Dublinu, jer ih je premalo, a potražnja velika, pa se za sobu plaća od 400 do 700 eura mjesečno. Ipak, kaže da se može uštedjeti, a o razlozima odlaska, budući da je imao posao u Kninu, te razmišlja li o povratku kaže:

- Možda se vratim za pet do deset godina, kad uštedim neke novce i kad se u Hrvatskoj promijeni politička klima. Upravo to je glavni razlog zašto sam otišao jer se male ljude gazi, živi se u povijesti i pita gdje su ti did i baba bili - u partizanima ili ustašama - i slične gluposti. Mene, a vjerujem i većinu mladih koji su otišli, to ne zanima. Živim u sadašnjosti i mislim na bolju budućnost, neopterećen prošlošću - kazao nam je Franjo i otkrio da ima djevojku iz Rusije, pa tko zna gdje će ga život odvesti.

Dodajmo da su im roditelji ostali sami i vjerujem Franji kad mi je rekao da im je bilo jako teško kad je i brat Zvone - kako ga zove - objavio vijest o odlasku.

- Često se čujemo s tatom i mamom, bili smo na godišnjem kući i kad im pričamo kako nam je, kad su se uvjerili da smo se snašli, da nam je dobro i da smo zadovoljni, lakše im je. Drago nam je da nas razumiju i što imamo njihovu punu podršku - na kraju će Franjo.