StoryEditor
ŽupanijaŽIVA TRADICIJA

Nikola Milutin Špice jedan je od samo četvorice živih slavnih krapanjskih ‘teških‘ ronilaca - ‘Muški su ronili, a žene držale kuću i polje‘

Piše Zdravko Pilić
11. lipnja 2020. - 12:07
Brodarica, 020620. Nilola Niko Milutin, umirovljeni krapanjski ronilac.Ante Baranic/Cropix/Hanza Media

Šibenski otočani oduvijek su bili dobro brendirani. Svaki je imao svoju užu specijalizaciju. Prvićani su, tako, bili fina gospoda, proizvođači likera, Zlarinjani koraljari, a Krapnjani – ili, što bi Šibenčani rekli, Krapljanci – oduvijek su bili ronioci, i to uglavnom spužvari. Nekad ih je bio pun Krapanj, a danas ih je ostalo svega nekoliko. Mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. I svi su na Brodarici, koju su naseljenici s Krapnja, najnižeg jadranskog otoka, i pretvorili u elitni dio šibenske turističke rivijere. Jedan od posljednjih preživjelih baštinika časne škojarske tradicije, čiju su slavu pronijeli morima diljem Sredozemlja, starog i novog svijeta, je i barba Nikola Milutin, zvani Špice, koji spremno nabraja koliko ih još ima živih. Onih koji su, isto kao i on, ronili s teškom, bakreno-mesinganom opremom, punom olova, sa svakom "postolom" u kojoj je bilo šest kili teškog materijala pričvršćenog kožom.
– Pa onda sađeš doli, na 40-50 metri, pod more i bereš! Šta bereš? A spuge, čupaš rukama, to se zove branje. Ili radiš, doli šta drugo, građevinske radove. Mi smo, ronioci "Spužvara", često puta bili kooperanti "Pomgradu", građevinskim firmama što su radile po nesvrstanim državama... – govori nam Nikola, dok nam njegova supruga Smiljka – i ona je prešla 80., tek joj je koja manje nego njezinu mužu – govori da uđemo unutra, u kuću, da nam ne naškodi sunce, dok ona ne skuva kavu.
– Ma koje sunce, ka da smo u Siriji!
– A vi ste bili? – pitamo, a naš šjor Nikola samo kima glavon.
– Je, tamo smo na Eufratu gradili nike mostove, a mi smo, krapanjski spužvari, bili ronioci, koji su u rijeci – u Eufratu – obavljali podvodne radove, šalovanja, sidrenja temelja, kopali, i šta je drugo tribalo. Mi smo bili kooperanti, za mariborsku "Tehnogradnju".

Sezona lova

I kako se to plaćalo?
– Lipo – smije se šjor Nikola, a i mi zajedno s njim.
Di je to bilo?
– U gradu Rakka, tamo di se sad tuču, di je uporište ovih islamista bilo, spominjalo se non-stop na televiziji! E, tamo je to bilo!
Koje godine?
– Krajen šezdesetih godina prošlog stolića je to bilo. To su tribali raditi Rusi, ali Jugoslavija je onda bila jaka, nesvrstani. I mi smo onda povremeno uletili di god je tribalo, van sezone lova na spuge, ka kooperanti riječkog "Primorja", "Lavčevića", "Pomgrada" i ove Slovence san već nabrojija. Krapanj van je uvik bija otok ronilaca. Ničeg drugog nije ni bilo. Muški su bili ronioci, a žene su radile u polju. Mene je to povuklo jer mi je i pokojni otac bija ronilac. Umra je od upale pluća, nisan ga ni upantija, ja san ima 11 miseci kad je on u Dubrovniku ronija, uvatija plauritu i partija. To je onda bilo smrtonosno! Gore nego danas ova korona – govori Nikola.
– Ka manji, mlađi, išli smo s ovin našin starijima ka pomoćnici. Bilo je tada dvanaest-trinaest ekipa s otoka, po osan ljudi, i sad zamislite kad ti dvanaest-trinaest brodi krene s tog malog otoka, a brodi od osan metara pa nadaje, u njima stotinu muških, pa na ruke i na vesla, na idra, krenu na otvoreno more, zapute se tamo doli prema vanjskin rubovima Korčule, Brača, Hvara, prema poštama s kojih su se vadile spužve, do 60 metara dubine. I što su veće dubine, manje su bile količine, ali je bila zato bolja kvaliteta. Težak je to i opasan posal bija. Kada smo dobili 1956. prve motore, ugradili na brodove, to je bila pisma – sića se Nikola svega, ka da je jučer bilo.
Najviše su se, veli, lovile i prodavale, išle vani za Italiju, spužve dimenzija deset puta dvanaest centimetara. Najbolje i najskuplje su bile one od 15-16 centimetara. To je bila visoka klasa, ali tih je bilo manje, odgovara na moja pitanja mirno i sabrano, a ja ga prikidan:
Čekaj, to je bilo, neka je bilo teško, unosno. Zašto se onda nisu Bračani, Hvarani, Korčulani time bavili, kad su imali najbolje pošte u blizini, nego ste tu dolazili vi, Krapljani, oklen doklen?
– E, a zato što je to kod nas bilo znanje, tradicija. Na Krapanj je to donija jedan Grk, koji je nas naučija kako se traže i vade spužve. To je bilo davno, davno, to više znaju ovi šta o tome pišu knjige – veli meni Nikola, a meni "svane": Eto ti ga na. Ništa bez transfera znanja, know-howa, stranih investicija i novih tehnologija. Grci su imali Platona i Aristotela, naučili su nas sadit lozu i gojit maslinu, vadit spužve. Sve je uvik na ovom svitu bilo jedno te isto. Globalizacije je bilo i u antici, samo je išla po Sredozemlju... Ko zna kako je Penelopa pizdila na Odiseja, šta ne sidi kući na Itaci, nego ga vrag nosa okolo, po Kirkama i nimfama, dok ona sama odgaja sina Telemaha... Tako su i Krapljani išli po dvadeset dana u spužve, na vijađ, u pogibeljne odiseje po Jadranu i Sredozemlju, pa bi se teke vratili doma, ako su bili sritne ruke da se – svi ili barem većina – vrate živi i zdravi, i s ulovom, odnosno berbom, da naprave koje dite, pa onda opet nazad, na more i pod more...

Po ekipi 100 kili

Koliko bi spužava izronili u tih dvadeset dana?
– A čuj, norma je bila 100 kili, po ekipi, ali suhe, obrađene, spužve. To ovako, izgleda da nije bogzna šta, ali spužva ti je lagana. Ti nju kad izvadiš iz mora, ona je crna, ne sliči uopće na ovu šta je vidiš kod mene u veltrini. Onda se gnječi nogama, pa se topi u moru, da dođe siva, pa se suši, pa se izbiljuje... Na primjer, ovih deset do dvanaest centimetara šta san ti spominja, njih ti četrdeset komada ima u kilu! I znali smo mi vadit dikod i deset kila dnevno. Ako je bila manja dubina, znali bi roniti tri-četiri ure, a ako je bilo dublje, onda bi se minjali. Je, teško je to bilo, ali bi se dalo lipo i zaraditi. Talijani su plaćali tu mišanu prvu, drugu i treću klasu, znači te od 10 do 12, pa od 12 do 14, i od 14 do 16 centimetara, 100 dolara po kilu. I sad, kako su oni bili spretni trgovci, oni su isto dobro zarađivali na tome, uzimali na veliko, a prodavali dalje na malo. Jedno vrime su najskuplje bile spužve zvane "slonovo uho". One su bile tanke, iman tamo jednu, pari ka klobuk, veliku, slikat ćete je. Za njima je par godina bila prava pomama. Grci su bili ludi za njom. Uzimali su, nisu pitali za cijenu. A onda je, kako je ušla u modu, iz nje i izašla, ko će znati. Veliki kupac je bila i bivša vojska, JNA je to uzimala za održavanje oružja, kako se to onda pričalo, mi nismo znali puno o tome, a nije bilo uputno ni puno pitati o tome. Veliki kupac je bio i "TAM Maribor", pa bi mi ka dica, kad bi gledali u siceve od kamiona, govorili: "Vidi, ovo je od naših spužava!" Tu bi išli oni okrajci, škart. Pa je "EMO Celje" bilo veliki kupac... Zašto? Za brušenje porculana, poliranje... A veliki kupci su bili i Talijani, iz Trsta su čak tri generacije jedne familije bili veliki kupci i distributeri krapanjske spužve – dida, sin i unuk – familija Lipitz. Oni su dolazili dva-tri puta godišnje na Krapanj, uzimali su po par ijada kili, velikim kamionima, šleperima su vozili.
Čekajte, svašta smo pričali, a zaboravili smo napisati tko su još ovi zadnji s vama, što su još živi, što su ronili s ovim teškim odijelom, od sedandeset kili.
– Je, ja san ima sedandeset kili, a odijelo isto toliko – smije se Nikola.
– Ajde piši, živi smo još ja, Bože Tudić, Joso Gović i Mile Pivac. I finito! Spala knjiga na četiri slova. A ovih mlađih, žabara, njih ima koliko oćeš. Kako žabara? Pa to su ovi, "ljudi žabe", ovi s gumenim odijelima i bocama s kisikom, mi smo njih tako zvali. Jaka oprema. Ali, moj kume, tribalo je stavit ovo na glavu, ima sigurno jedno trideset kili, ići doli s batiskafom, teškon opremon. Kakvoga san zdravlja? Čuješ, srce, pluća, motor to sve dobro radi, glava – kompjutor – isto, ali velike su operacije bile, minja san dva kuka, skoro mi je pukla aorta, ima san rekonstrukciju vena. U stvari, tri kuka san minja! Kako je to moguće? A lako, minja san dva moja, prirodna, i jedan umitni. Evo, sad čekan i kolino prominit, kod ove naše vridne doktorice Smolićke u Biogradu. Sad san njezin pacijent. Prava je, rekla je da joj se javin kad buden spreman! Šta računan, je li mi to od mora? Ma je, kako nije. Tako mi je isto i doktor Bolfek, Šibenčanac, ortoped šta je radija u Biogradu, bija je šef doli, reka jedanput kad smo šetali poslin operacije:
– Vidiš, Nikola moj, šta ti je napravilo more!
– Je, moj doktore, a vidiš ove puste ženske ode kod sebe u bolnici?
– Vidin, pa šta?
– Pa, ne znaju se ni kupati, nisu mora ni vidile, a sve su prominile kukove, ka i ja!
Bolfek se zacenija od smija, da mi ruku i reka:
– Je, Nikola, u pravu si! Nema to veze s moren, nego s timen od kakvog si materijala!

Veslačica Smiljka

– Sićan se i doktora Stracimira Gošovića, on je bija čuveni doktor iz vojne bolnice u Splitu. Iman tri njegove knjige. Kod njega smo išli svake godine na sistematske preglede. On je smatra da je pravi ronilac onaj koji nikad ne oboli od kesonske bolesti. Jer, onaj koji uvati nije normalan, nije profesionalan, prikoračija je vrime boravka pod vodon, vrime izrona. Ja san ima dva puta nekih manjih problema, ali to se izličilo samo od sebe, bez barokomore, bez ičega drugog, samo boravkom u moru, na istom tlaku, polako...
A njegova Smiljka, ona drži vrtal i polje, sa svoju 81 godinu. Ona je bila najstarija veslačica na čuvenoj krapanjskoj regati u ženskom veslanju, ususret Gospi od Anđela. Evo dobila je i sparu za nagradu. Šta je spara? To van je oni okrugli, šuplji kolutić na glavi, kušinić šta su ga žene stavljale da ih ne nažulja konistra šta su je na njoj nosile... Ma bravo, puno lip dar, to je otprilike ka da magarcu daruješ samar, smijemo se svi skupa. I Smiljki je otac bio ronilac spužvar, isto ka i muž joj Nikola, to je na otoku bila tradicija. Otac joj je čak neko vrime obučava i mlade engleske ronioce, a to je vrh vrhova. Engleska je bila vladarica mora, a tražili su savjete i cijenili iskustvo jednog ronioca s Krapnja.
– Kako smo se upoznali ja i Nikola? A mali otok, tisuću metri ima, vidiš ga na svakomen kantunu, nismo se mogli mimioić da smo i tili.
Je li ćaći bilo drago šta mu je zet spužvar ka i on ili van je reka – biži ća, ćerce, od toga?
– Nimu je bilo ni mrsko ni drago, samo mi je reka: udaješ se u seljačku kuću, tamo ćete stalno pratiti fizički posal! Ali, šta ću kad san ga volila, pa mi nikad ni bilo teško raditi nikakav posal – tako jednostavno objašnjava baba Smiljka velike, teške, sudbinski vječne teme. Ima dva sina, jedan je ode, drugi je u Australiji, od svakog od njih ima troje unuka, i sad evo, jedino šta još čeka je da postane – prababa. E da, i Kristijan Kike Curavić, krapanjski dupin, svjetski rekorder u ronjenju na dah, prvi čovik koji je zaronio pod ledenu ploču Sjevernog pola, njemu je Nikola bio kum, a Smiljka i Nikola bili su kumovi na vjenčanju njegovim roditeljima, da ne zaboravimo i to napisati.
– Svašta smo mi prošli i dočekali, ali kako se unucima ne žuri, meni se čini da će mi još najteže biti to da postanen prababa.
Računaju valjda unuci da za nju još ima dovoljno posla ode, na ovom svitu, njezin prekrasan, mirisni vrtal, u kojem nema šta nema, njezine masline, loze. Neka su godine došle, nisu joj ni one teške, sve to ona voli, i sve je to još veseli. Muški su imali more, a one – Krapanjke – kuću, i sve šta je bilo u njoj i okolo nje. Tri kantuna od nje, a kad su in muški bili na moru – i ispod njega – držale su i četvrti...

Izdvojeno

01. prosinac 2020 12:23