StoryEditorOCM
ŽupanijaISPOVIJEST MEŠTRA NIJEMCA

Najstariji betinski kalafat Ante Balin (85) tvrdi: Stipe Šuvar nan je upropastija zanatstvo

10. rujna 2017. - 20:31

Muzej betinske drvene brodogradnje u čijem krilu se odvijaju "Dani male drvene brodogradnje" i njegov "glavni savjetnik" svakog dana namiguju jedan drugome. Ante Balin Nijemac (85), najstariji betinski kalafat, živi samo na nekoliko metara od obnovljene, pet stoljetne kuće Krešimira Urode u kojoj bi muzej "teško i nikako bio otvoren" 2015. da nije bilo njega, istakla je u bezbroj navrata ravnateljica Kate Šikić Čubrić, etnologinja. Jedini je on iz stare garde preostao sa znanjem o nazivlju i namjeni brodograditeljskog alata i pribora skrivenog po konobama s čega su Betinjani otpuhali prašinu i darovali muzeju da svjedoči o prožimanju svakodnevnog života i broda kao njegove okosnice.

Muzeju posebnom i po tome što neupućeni gosti Betine, nacionalne kolijevke brodogradnje u drvu, tek nakon posjeta ovoj mladoj instituciji shvate da će u mjesnom portu, muzejskom "prvom paviljonu" ugledati iste barke prezentirane kao artefakte. Drveni brod i dalje je važan dio svakodnevice Betinjana i Murterina, a kalafatstvo je žilav zanat od kolina i tradicije. I s ponistara prvoga poda muzeja mogu se na obali vidjeti Ćirov i Fržopov škver jedan do drugoga, a djelatnih brodograditelja ima još nekoliko.

Pitam šjor Nijemca je li zadovoljan kako je zaživio muzej. Trebaju li ga još kao savjetnika, za što je dobio i zahvalnicu općinskog načelnika Ivana Klarina?
- Ma, muzej je u redu, ide to dobro. Sve san lipo napisa šta san zna i uvik se odazoven. Ali ne mislim da sam ja tu nešto presudno doprinija, jer nema nezamjenjivih. Najviše je učinio uporni Đenko Šandrić, predsjednik Udruge "Betinska gajeta 1740." - skromno govori Nijemac. Razgovaramo u njegovoj kužini: prije godinu dana ostao je udovcem, sin je na gornjem katu, a posjećuje ga unuka Veronika Skračić, udana u Murteru. Zajedno su lani otkrili spomenik betinskome kalafatu i sa svim tim je zadovoljan, osim s jednim, objašnjava:

- Stipe Šuvar je u Hrvatskoj upropastija zanatstvo. Jedini način kako ga oporaviti, tako i brodogradnju, je da opet otvorimo škole učenika u privredi, jer ćemo ostati bez ijednoga zanatlije. Svi koji danas radu, ovi mlađi, uopće nisu kvalificirani brodograditelji u drvu. Znaju raditi i rade dobro, ali imaju neke druge zanate, a za ovo su kasnije polagali ispit u obrtničkoj komori. Mladi čovik triba pet sati naukovati kod meštra i tri ure pohađati školu. Tribaju mu matematika, biologija, jezik i jedan inženjer ili tehničar... - i to je sve od jednostavnog kurikuluma "po Nijemcu".

Upravo Nijemac i njegov naraštaj brodograditelja znaju kolika je važnost sustavnog školskog obrazovanja. Osim njega još je živ jedino vršnjak mu Slobo Jadrešić, ali nije baš najbolje, a legendarni Ćiro Burtina partija je prije nekoliko godina. No, na Ćirovu navozu i dalje se "dila".

Došli su kao 16-godišnjaci u betinski škver nacionaliziran 1948. obiteljima Filipi i Uroda i doslovce trebali krasti znanje. Kalafatsko umijeće ostajalo je posvećenom, ekskluzivnom tajnom unutar Filipijevih i Urodinih, obitelji koje su se u Betinu doselile kao brodograditelji s Korčule, u prvoj polovici 18. stoljeća. Taman su Murterini-Kurnatari, među njima i Betinjani, od zadarske talijanske vlastele kupili Kurnate gdje su radili kao težaci, a bez broda se nije moglo preko Pučine, kako Betinjani zovu Murtersko more.

- Do 1948. je škver bija u vlasništvu Marka i Ante Filipija - kazuje Nijemac zahvalan šta je za mentora imao najboljeg meštra - Marka.
Bili su i susjedi u betinskome Varošu, te Nijemac, koji je meštra znao omekšati čokajem rakije, nije trebao špijati da bi što naučio. Kazali bi mladima također Dragulo Uroda, pa i Miro Markov, ali ostali bi meštri okrenili kosti, da ne vidiš šta rade. Ono što danas izgleda nestvarnim, Nijemac je savladao vlastitim rukama: dvije godine po nacionalizaciji, do 1950., u škveru, koji je kasnije prerastao u jedan od najznačajnijih u nas, nije bilo struje, niti makine. Tu je ostao do umirovljenja 1988. godine.
Tako imam čast naročito Šibenčanima - a oni se još uvijek s nostalgijom sjećaju broda "Jadrija", dugogodišnjeg simbola staroga gradskog kupališta - predstaviti čovjeka koji je kao naučnik u škveru na ruke pilio madire i svu drugu građu "stare kornjače".
- Tri i po godine san šegrtova, a trupac od 13 metara pilali smo uzduž, u troje, di san ja uvik bija gornji. Tu smo veliku pilu zvali "pila mučenica", bila je duga metar i 70, a pilalo se na "priđi mi, dođi mi" - smije se Nijemac.

Ukratko, "Jadriji" je u škveru kobilica bila položena 1949., a 1953. je zaplovila. Vozi i danas, kao luksuzna drvena jahta kapetanske obitelji Gavran iz Krila Jesenice. Modernizacija je u brodogradilište došla s direktorom Antom Guberinom iz Šibenika. Za škver je dobavio dva agregata za struju, a iz radionica kalafata Storića i Filipija pilu i "kombinirku".
- A kada je malo potle doša još jači agregat, bila je to neka "škoda", puštili bi kabel po tlohu i svitlile bi betinske ulice, ili bi se prikazivalo kino. Eto, da ni škvera, ne bi bilo ni Betine! - veli Nijemac.

Škver danas zoblje lakšu kunu, od marine i remonta, a brodogradnja je praktički ugašena. Betinsko, a i hrvatsko kalafatstvo ostalo je bez svoga srca poslije pretvorbe i privatizacije, jer je betinski bio posljednji veliki drveni škver.
A betinski su meštri izgradili pravo more brodova na tome navozu. Civilnih i vojnih, čak za Ameriku. Na njihovo tržište isporučivali su i lijepe jahte s jedriljem po modificiranome nacrtu domaćeg leuta nazvane "Viking" i "Walkire", drvene luksuzne glisere, opet za SAD, bezbroj ribarica za domaće naručitelje, ali i dio ribarske flote Alžira, Tunisa... Najveći je bio 32 metarski teretnjak "Vinodol", a mogli su izgraditi i brod od 50 metara.

-Tunižane smo učili graditi brodove, bija san doli tri miseca, dok nismo skinili nacrte, a onda u Betini za državnu firmu napravili 20 ribarica. Nas 11 izgradili smo šest ribarica za Ameriku u 45 dana i to mi je bila najveća plaća u škveru - prisjeća se Nijemac. Pogodili su se s upravom, radili dvostruke smjene, satrli se i uspjeli. I nikad više nije se usudio ponoviti slično, veliki su to napori.

U slobodno vrijeme radio je godinama kod Ćire Burtine, a u vlastitome navozu napravio je koćaricu "Nijemac" s kojom je neko vrijeme ribario sin Nikola i četiri gajete. Više ne radi, otkako je po drugi put "satrao kolina", a i kralježnica ga ne sluša. No, savjetovat će i dalje, jer eto Kate s pitanjem koristi li se danas kod kalafata još koja od 13 različitih planj' (blanja) šta su u muzeju?
Čut će se oni već radi toga, možda i za koji trenutak, kada odgovorim na pitanje zašto svi kalafati vole popiti? Sliježem ramenima, pa stiže objašnjenje da im piti treba zbog sline, da kanavu (stupu) prije nabijanja batom uobliče i stanje ne bi li je lakše umetnuli u uski prostor između madira. A kako će suvih usta? - nazdravlja mi Nijemac pivom kod "Peje".


Sramota, ruzina plovi morem!
Betinski škver drvene brodove već godinama gradi jedino iznimno. Gajeta "Lipa moja", od laminiranog drva zadnja je gradnja.
- Iša san više puti gledati dok se radila i momciman san reka da je to izvrsno, vrhunski kao izrada. Ali, ka tip broda, ne znan ko in je to stavija u glavu? To je ništa, a najmanje betinska gajeta, ima zbog građe trupa puno otpora u plovidbi šta nikako nije dobro - iskren je Nijemac.
A na pitanje kako se dogodilo da turističku flotu čine turski jedrenjaci kaže da je veliki grijeh ove države što je dopustila da ljudi uvezu stare drvene i željezne brodove i radi njih sve što imaju stave na hipoteku.
- Sramota, sada u zemlji imamo pustu ruzinu od stareži, umisto da se diglo vlastitu brodogradnju, drvenu i ovu drugu. Neka ovi u Saboru i zbog svega drugoga pogledaju film "Sokol ga nije volio", tu su prikazani neprijatelji svih boja. Kada se odluču koji su od njih, neka lipo odu ća iz odlučivanja, dosta je njihove nesloge i neznanja! - odrezao je političkoj eliti Nijemac.


Kako san dobija nadimak
Kada san ima četiri godine još uvik san dosta nerazumljivo priča. Tako je jedan gostioničar doša u moga ćaće kupiti vina, pa ga upita kojin to jezikon mali govori?
- Ma, to je njemački - odgovorija mu je stari. Čula su to starija dica s kojon san se kupa na rivi i tako san osta Nijemac! A moj meštar Marko Filipi zva me "Dajč".

10. srpanj 2024 00:35