Svake godine u ovo vrijeme krenu priče o tome tko je gdje bio, što je radio, kakav je doprinos i ulogu imao, tko je važniji, tko je bio presudniji za veliku pobjedu u "rujanskom ratu 1991." u Šibeniku. Istina pritom uglavnom gubi bitku pred "mitovima i legendama" kojekakvih "naknadnih boraca" i "domoljuba", ratne zasluge svojataju se kao plodna zemlja na kojoj se dade sasvim dobro parazitirati, tlapnje političkih pravovjernika pretvaraju se u "znanstvena mišljenja" i zato, najbolje je proći te rujanske dane podalje od toliko junaka, malih prsa, a velikih šaka.
I takvo nas je opredjeljenje dovelo u Skradin, jedno od prvih žarišta rata, do kojega su zarana stigli signali zla koje se kotrljalo i ubrzo eksplodiralo. Za ovaj rujan, u kojem se sjećamo tih dana opsade Šibenika, kada se na taj grad sručilo na tisuće granata s kopna, mora i iz zraka, mi smo se sjetili Miroslava Maslaća, šefa skradinskog Kriznog štaba i u to vrijeme predsjednika Mjesne zajednice Skradin. Više kao čovjeka koji je pokušavao pregovarati o miru negoli izravnog aktera rata.
Zanimljiv životopis
Miro Maslać i inače je čovjek sa zanimljivim životopisom, koji je prošao kroz mnoge životne kušnje i nevolje, ali je nekako uvijek uspio održati glavu iznad vode. S tek nešto više od 14 godina otišao je iz Skradina na školovanje u Zagreb, gdje je upisao srednju Elektroprivrednu školu i nakon tri završena razreda zaposlio se u "Radi Končaru" kao elektromonter.
Poslije je u Čapljini, gdje ga je odveo nogomet, igrao za tamošnjeg Borca, koji se nadao ući u jedinstvenu Drugu ligu, i usput je upisao Poljoprivrednu školu. Uspio je čak u dvije godine završiti sve četiri. Vratio se u Skradin i zaposlio se kao kućni majstor u tamošnjem odmaralištu Grada Zagreba, koje se nekoć zvalo Ustanova za organizirani odmor djece i omladine. Promijenilo je odmaralište više imena, a Maslać više pozicija, i naposljetku je postao upravitelj.
Dugo je bio na tom mjestu, a odatle je na dvije godine otišao "na posudbu" u Savudriju, gdje je vodio objekt kapaciteta 1500 ljudi. I opet se vratio u Skradin. Ovaj put s odlukom da bude prvi koji će u tadašnjoj općini Šibenik otvoriti privatnu samoposlugu. Nažalost, na Velebitu je doživio tešku prometnu nesreću od koje se godinu dana rehabilitirao, pa je i samoposluga morala pričekati godinu dana. Konačno ju je i otvorio, ali nije više bio prvi u općini, iako prvi u Skradinu.
U samoposluzi je zaposlio veći dio obitelji, ali i druge Skradinjane, i već u prvoj godini uspio je vratiti dugove. Ali već se u zraku ćutio "miris baruta", ljudi su odlazili iz Skradina, nije više imao za koga ni nabavljati robu, niti ju je imao kome prodavati. I zatvorio je.
Maslać je bio i "proljećar", više puta je optuživan za šovinizam i nacionalizam, iako zapravo ne zna na čemu su se temeljile te optužnice, ali ga nisu zatvarali. Bio je optužen, uz ostalo, i da je bio osnivač Matice hrvatske, što nije točno, samo je bio na osnivačkom sastanku.
– Sve te optužnice koje sam dobivao, zbog njih me nitko nije zvao ni na kakvu odgovornost, samo su mi "pakirali" i pisali optužbe – kaže.
Prvi balvani
Napetost među ljudima bila je sve veća, počeli su se nacionalno odvajati, a ubrzo su stigli i balvani na ceste. Kao predsjednik Mjesne zajednice bio je pozvan nešto učiniti, pokušati uspostaviti dijalog, graditi, a ne rušiti ono malo mostova što je još u to doba ostalo među stanovnicima skradinskog zaleđa, u kojemu je velik broj žitelja bio srpske nacionalnosti.
– Sjećam se ratnog vremena vrlo dobro, ali nerado o tome govorim. Jednom sam prilikom, 1992., bio gost kod Dubravka Merlića u HRT-ovoj emisiji "Slikom na sliku" i on me je pitao kad je nama u Skradinu bilo najteže. Iznenadio sam se pitanjem, nisam ga očekivao, pa velim: "Meni je bilo teško svaki dan jer sam tri mjeseca spavao u trapericama i patikama na bolničkim nosilima, granate su svakodnevno padale oko nas i čovjek nije znao hoće li živ dočekati novi dan. Ali onaj dan kad su tenkovi JNA krenuli iz Drniša prema Šibeniku, to je bilo strašno" – prisjeća se. A o toj enigmi, kako su tenkovi od Drniša stigli do mosta, i danas je puno kontroverzija, različitih interpretacija, analiza, prijepora.
Maslać tvrdi da je stigla depeša, navodno od hrvatskih vojnih zapovjednika, da se naše snage na tom pravcu povuku. Zapovjednik 113. šibenske brigade tada je bio je Milivoj Petković.
– Da apsurd bude veći, 20-ak sati prije dolaska tenkova na Šibenski most otišao sam Petkovića upozoriti što se sprema. Slutio sam to jer smo tih dana Marinko Đira i ja išli u Krković i tamo zatekli svega desetak ljudi, jako malo ih je bilo. Sreo sam tamo Antu Peraka iz Lađevaca, on nas je pozvao na piće u kafić koji je, naravno, bio zatvoren. Pitam ga kakvo je stanje na terenu. Ispriča mi kako su i njega bili zarobili i odveli u Đevrske. "Pa kako su te pustili?" pitam. "Imao sam tamo jednog prijatelja", kaže, "i on je urgirao za mene." Nisu ga ni tukli. Perak nas je požurivao da to piće što prije popijemo, da može kući.
U prizemlju kuće imao je dućan i htio je sve evakuirati i iz dućana i iz stana. Naručio je i kamion da mu sve to odveze. Malo sam sve to proanalizirao što mi je on rekao, a spomenuo je i da su dan prije palili tenkove u Morpolači, iz čega sam zaključio da je situacija vrlo opasna, da se nešto gadno sprema. Čim sam došao u Skradin, uzmem svoj auto i odem direktno u štab Milivoja Petkovića, koji je bio u Šibeniku u sjemeništu.
Ispričam mu da sam došao iz Krkovića, kažem kakvo je stanje i pitam ga ima li osiguranu obranu ako tenkovi dođu s te strane. Petković veli: "Nemam." Uto prolazi Nikola Vukošić, Petković ga zazove i pita ima li što njegovih, policijskih snaga na tom pravcu magistrala – Čista – Krković.
Nadimak Ekstrem
"Ima jedna patrola", veli Vukošić. Predložim Petkoviću da pošalje vod vojnika, njih 20-30, neka se samo oglase da su tu, ne trebaju ići ni u kakvu akciju. Čista Mala tu je glavno raskrižje na pravcu prema moru i u njoj živi srpsko stanovništvo, pa je sigurno da ih krajinska vojska neće granatirati, zbog svojih ljudi. Ali Petković kaže da nema koga poslati. I tako, priča završena, ja i Nikola otišli smo na piće i Nikola mi kaže:
"Ajde, Ekstrem" – a tako me je zvao jer je meni bilo čudno u ono vrijeme kad su došle barikade da nitko ne želi uspostaviti red i ukloniti ih s prometnica, ali dobro. I tako, veli on meni: "Ajde, Ekstrem, reci ti meni koliko smo mi vojnika obukli i naoružali od glave do pete, što misliš?" A ja kažem: "To bolje ti znaš." "Ajde", uporno će, "procijeni." Skradinsko je ratište tada bilo jedino ratište na našem području. Vodičko još nije proradilo, drniško isto nije proradilo, i sad računam koliko je ljudi u Bičinama, Dubravicama, Skradinu... I bubnem: "Bit će 200-300 ljudi čuva cijelu liniju, kako neki kažu dugu 12 kilometara."
"Netočno", odgovara Nikola. "Mi smo ravnih 1220 ljudi kompletirati odorama i oružjem." Nitko živ nije znao gdje su ti ljudi. Najviše ih je bilo oko sjemeništa, oko Štaba, pa je bio i vod kulturnih radnika koji je dobio uniforme... Jednom prilikom kaže meni Paško Bubalo, tadašnji predsjednik općine Šibenik: "Kad budeš dolazio u sjemenište radi konferencija za novinare (koje smo redovito imali), moraš obavezno obući maskirnu uniformu." A ja mislim, pa kako bi mogao imati snage reći vojniku na bojišnici da se skine i da meni da uniformu. Mogu ja odgovarati na pitanja novinara i bez uniforme, jer se konferencija prenosila preko radija, pa se nije ni vidjelo što tko ima na sebi. Ukratko, htio sam ovim sličicama pokazati kolika je u to vrijeme bila neorganiziranost – reći će Maslać.
Naredba o povlačenju
Uvjerava nas kako je siguran da je tada stigla naredba da se naše snage povuku, iako, veli, to Anđelko Sladić, koji je zapovijedao vodom, poriče.
"To mi je rekao i pokojni Gas (Drago Petrović)." "Znaš, Maslaću, sad je došla depeša da se svi naši moraju povući, s dva broda NP Krka na poziciju na Prukljanu." I zborno je mjesto bilo u Gvozdenovu. I točno se dogodilo što sam i predvidio. Njihova je vojska ušetala tenkovima skroz do mosta…
I obrana mosta sada je prijeporna. Knjiga Rahima Ademija napravila jer pravu pomutnju jer Ademi u toj knjizi tvrdi da topovi sa Žirja nisu imali domet do Šibenskog mosta, nego da je tenkove na mostu na bijeg natjeralo Ademijevo topništvo.
Ali svi imaju potrebe zasluge pripisivati sebi, tako je to poslije svakog rata…
Rujanski rat je Maslać proveo u Skradinu, na onim bolničkim nosilima, i na relaciji Skradin – Šibenik jer se morao stalno konzultirati s Kriznim štabom koji je bio u sjemeništu, a jedino aktivno ratište bilo je upravo skradinsko. Miro Maslać bio je predsjednik MZ, jer je Skradin status grada dobio tek 1993.
– Ovi veliki Hrvati su me zezali da je MZ atavizam prošlosti. To je taj naš primitivizam. Ali ja sam se uvijek, pa tako i u otvorenom pismu Ratku Mladiću, potpisivao kao predsjednik MZ Skradin i predsjednik Kriznog štaba. Kakav gradonačelnik?
Prije negoli je i formalno započeo rat svim sredstvima, Miro Maslać sastavio je Deklaraciju o zajedničkom življenju i nenapadanju, koju je potpisalo gotovo 600 ljudi u skradinskom kraju, precizno 598.
U Deklaraciji je pisalo:
"U sudbonosnim trenucima za sve nas u Republici Hrvatskoj svojim potpisom izražavam svoju privrženost legitimnim organima vlasti.
Obilazak sela
Mi građani MZ Skradin suglasni smo uzajamno se uvažavati i živjeti u skladnom suživotu uz ista građanska prava.
Ovom deklaracijom obvezujemo se uzajamno štititi od svih eventualnih agresora koji nastoje ugroziti mir i suživot nas građana."
U ime Skupštine MZ Skradin, Deklaraciju je potpisao predsjednik MZ Miroslav Maslać.
– Ja sam se borio da vidim koji su to razlozi zbog kojih srpsko stanovništvo ne priznaje službenu vlast. I kad je priznaju, neka se onda demokratskim putem bore da to ostvare. Ja sam im to i obećavao, međutim, nisu se htjeli izjasniti. Tek na kraju jednog sastanka s predstavnicima svih sela u skradinskom zaleđu koji je organiziran zbog potrebe za dijalogom, zajedničkog rješavanja problema, ustao je direktor škole u Bratiškovcima.
Još se nije pucalo, ali balvani su bili na cestama. Išao sam i po selima, ali svi su bili totalno zatvoreni, nitko nije htio reći razloge otpora prema službenoj hrvatskoj vlasti. Čak sam im nudio, ako su izgubili svoju konstitutivnost kao narod, mi možemo u jednoj normalnoj proceduri tražiti da se to kasnije rješava. Ovaj direktor iz škole u Bratiškovcima kao razlog je naveo kako ne razumiju neke novohrvatske riječi, kao što je, recimo, "tijekom". Ali to se koristilo još od hrvatskog proljeća. I neke druge riječi, zrakomlat se nije primio i slično, ali neke jesu.
U onih dramatičnih šest dana "rujanskog rata" u Šibeniku Skradin je ostao nekako po strani, jer je jugovojska bila zauzeta povlačenjem, nisu se nadali takvom otporu, bili su zatečeni. U Skradinu je nastala prava uzbuna kad su tenkovi krenuli natrag, povlačeći se s mosta.
– Sad je pitanje i pada Drniša. Kako, zašto? Sjećam se da su ljudi i meni tih dana govorili kako je vrlo upitno što se dogodilo. Ostale su plaće za 30-ak ljudi koji su tamo bili raspoređeni, 30-ak zolja, sve je to ostalo na stolu, bez ispaljenog metka. A zašto? Pretpostavljam zbog toga što je Krizni štab Drniša izazvao paniku kod ljudi, jer su oni evakuirali svoje obitelji i svoju imovinu, i kad su ljudi vidjeli njih, masovno su krenuli za njima…
Tipični kruti vojnik
Sjeća se Maslać i pregovora s Ratkom Mladićem.
– Sve je to trajalo vrlo kratko. Joso Juras, koji je s naše strane vodio pregovore, rekao je svoje, Mladić svoje, i gotovo. Nikola Vukošić, kao načelnik policije, novinarima je davao intervju izvan dvorišta, a Juras, Mladić i ja bili smo iza njih, u samom dvorištu. Razgovarali smo onako, neformalno. Mladić je bio tipični kruti vojnik.
Taj je mentalitet – kaže Maslać – upoznao služeći vojni rok u JNA. Bio je u mornarici, i bilo mu je nezamislivo da mora služiti tri godine pa je molio oca da urgira kod Mate Rajčića, koji je radio u sekretarijatu za obranu (njegov je sin bio brigadir u Hrvatskoj vojsci) da mu sredi kraći vojni rok, samo godinu dana. Učinio je to Mate, ali je sugerirao da se upišem u Partiju. Za manje dana u vojsci i to sam napravio. Ali nered u vojsci nisam mogao trpjeti. Sjećam se da sam i Sladića upozoravao da ne smije dopustiti vojnicima da ga ne poštuju, kad se već prihvatio dužnosti da zapovijeda s tih 30-ak Skradinjana, bahatih, oholih, koji su ga podcjenjivali.
Skradin je u ratu bio stalna meta. Ljudi je ostalo vrlo malo, grad se pretvorio u vojnu utvrdu. Mnogi se ni nakon rata više nisu vratili.
Miro Maslać bio je predsjednik MZ Skradina i u bivšem sustavu (prvi put je izabran 1982.), iako tada nije bio član Partije, ali i u samostalnoj Hrvatskoj. Nikad se, tvrdi, nije sam gurao, ljudi su ga molili da prihvati, a želio je za svoj grad nešto napraviti pa mu je to bio i izazov. Naročito 1982. Ponosan je na ono što je napravio, kaže, navodeći ACI-jevu marinu, pogon Revije, Elemes, u kojem je radilo 40-ak Skradinjana, rukometno igralište itd. Preuzeo je brigu za grad i u ratu. I trudio se, koliko je god mogao, da do njega ne dođe.
Pregovori u Mostinama
Bio je misionar mira, a ne zagovornik rata.
– Uvijek sam ljudima govorio –ako to sad ne sredimo, ako pustimo da padne prva žrtva, mir više neće imati nikakve šanse. Žrtvovao sam se i otišao u Bratiškovce, kod Tome Dobrijevića, koji je bio viđeniji među tamošnjim stanovništvom. Već su tamo bili došli "martićevci". A ja idem apelirati na njega, povedem sa sobom Dragu Žižića jer je njegov brat tamo otvorio pumpnu stanicu, pa sam računao, ako krene po zlu, on će me izvući. Dobrijeviću je kuća bila između Plastova i Bratiškovaca. Stao sam desno od ceste i mislim u sebi, dođe li krajinska milicija, odvest će me u Knin i prebiti, a kosti od prometne tek su bile zarasle. Dvadesetak minuta ga je Dragin brat Zdravko nagovarao da dođe, i došao je.
– Sjeo sam ga na suvozačko mjesto, ja otraga, za volanom Žižić. I ja kažem: "Tome, dolazim kod tebe, ti si ipak viđenija osoba u selu, daj poduzmi ti nešto kod svojih ekstrema, ja ću pokušati smiriti ove moje, jer ako dođe do bilo kakvog gubitka života, to će planuti na sve strane, nitko to više neće zaustaviti." Na to se on rasplakao. Kaže mi:
"Miro, većina nas u selu ne podržava ovo, ali imaš par tih ekstremista koji su zaista okorjeli četnici i velikosrbi, tako da mi jednostavno to ne možemo zaustaviti."
Tako sam i ja zaključio. Ali nakon toga sam u Bribirskim Mostinama vodio pregovore i držao uzde u svojim rukama iako su oni bili velika, velika većina, a čak sam ušutkao i potpukovnika Hasotića. "Gospodine potpukovniče Hasotiću, ne dozvoljavam da službeni grb Republike Hrvatske nazivate 'šahovnica'", a zvali su ga tako aludirajući na šahovsku ploču, iako sad svi tako govore, ali onda je to neke ljutilo.
Hasotić se ispričao i počeli smo razgovarati o prekidu vatre (granatiranja). Zaključio sam tada da ona sela, i s hrvatske i sa srpske strane, koja nisu osjetila nikakvu opasnost, oni nisu bili za prekid vatre. Dok u Bratiškovcima, predsjednik MZ pristaje jer je tada već počeo djelovati i Ademi sa svojim topništvom po njima, pa su itekako osjetili kako izgleda život pod granatama i bili su u neizvjesnosti hoće li ih pogoditi granata. I zato je priželjkivao da granatiranje prestane – govori Maslać.
Suživot na Obonjanu
Bio je i na pregovorima s Ratkom Mladićem na Velikoj glavi, i tada je, kaže, Joso Juras predložio da se dogovori primirje na nekoliko dana i da se obustave sve aktivnosti na bojišnici od Peruče do Maslenice. I on je to prihvatio jer je njima prekid vatre odgovaralo da se pregrupiraju s jednog kraja na drugi, a nama je odgovaralo da se i mi malo pregrupiramo i nabavimo još nešto oružja.
Iz Skradina je Maslać otišao na otok Obonjan. Trebalo je organizirati kompletan život na otoku za prihvat izbjeglica i prognanika. Na otoku je bilo dosta Roma i izbjeglica iz Bosne, otok je bio prljav, zapušten, nije bilo sanitarnih čvorova. Preko njemačke vlade uspio je dobiti dotaciju od 550.000 maraka za gradnju smještajnih kapaciteta na otoku koji je bio preplavljen izbjeglicama svih nacionalnosti. Najviše je bilo 1200 ljudi odjednom na otoku. Tamo je proveo 10 godina.
Bilo je izbjeglica od svukud, muslimani, Srbi, Hrvati.
– Nikome to nije bilo pojmljivo kad bi došao na Obonjan. Sjećam se jednog novinara CNN-a koji me je pitao tko su ona tri čovjeka koja razgovaraju ispod bora. Ja velim kako je jedan musliman, drugi Srbin, a treći Hrvat. Nije mogao shvatiti da tako miroljubivo razgovaraju i da među njima nema sukoba, da ne frca mržnja na sve strane. Svima sam rekao da dijelimo istu sudbinu, iste nevolje, i da nam je mir na otoku svima interes. Dođe mi jednom jedan Hrvat i kaže: "Direktore, dajte meni i sinu veći objekt, mi smo ipak Hrvati." On je smatrao da mu to pripada već zato što je Hrvat – veli Maslać.
Na Obonjan su tada neprestano dolazili veleposlanici, posebno iz Amerike. Svaki vikend su slali svoje ljude na otok da obave intervju s izbjeglicama, da vide tko ih je tukao, zlostavljao, što se događa na otoku. Stalno su bili prisutni jer su imali ambulantu na Obonjanu i plaćali su dvoje liječnika i dvije medicinske sestre i htjeli su znati sve.
Nakon nekog vremena bio je nezadovoljan, direktori su dolazili po političkoj liniji, nije više znao na koje će radno mjesto biti raspoređen i odlučio je otići u prijevremenu mirovinu.
I tako je otplovio s Obonjana, natrag u Skradin, gdje provodi mirne umirovljeničke dane sjedeći u obiteljskom lokalu, pizzeriji koju vodi njegov sin. A otac je tu kad zatreba, da pomogne koliko može.
