Kako je nastalo jedno uspješno obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo, ono Mate i Lucije Pulić u Žažviću? Otkrijte nam tajnu, da mogu uspjeti i drugi – zamolili smo glasnogovornicu OPG-a Luciju, dok je Mate čim je od žene čuo da dolaze "ovi iz novina" kazao:
– Ja odo u polje!
Pametan čovik. Ovi šta iđu u polje, ne iđu u novine. A ovi šta su u novinama, polja nisu ni vidili. A Lucija – inače, rodom Bilička, Mihaljevićka – odgovorila nam je ka i Matan kad su ga pitali zašto je kupija "mercedesa":
– Je, baš je tako i kod nas bilo! To da budemo uspješni, natirala nas je potriba! Bilo je opcija ili – ili. Nismo više znali šta ćemo, već smo se mislili vratit u grad, u Šibenik u kojem smo prije toga bili podstanari pet godina, kao mladi bračni par s dicom. Ja i suprug smo se upoznali i oženili u ratu, ja sam radila u dućanu, u prehrani, a on u skladištu. I svaki dan isto, čuvaj dicu – tada smo ih imali dvoje – ajde na posal, monotono, bez perspektive. I onda je prvi muž kupija ovce i da otkaz. Bilo je to 2001. Počeja je s 50 ovaca i došli smo nakon nekoliko godina do njih 280.
A onda smo usput, zajedno s ovcama, krenuli u dinje – priča nam Lucija. Šibenčani bi rekli – cate.
– Je, ali ne smite to reć u Splitu. Cata je tamo čentrun, a ovaj je – pipun. A u Zadru to zovu milun!
Vidiš ti koje bogatstvo jezika na nekoliko stotina kilometara. I svak misli da je njegovo ispravno, a ono tuđe, odnosno drugo – krivo. S dinjama se Pulići okreću voćarstvu, 2007. su već digli voćnjake, šljivu, trešnju, smokvu, zasadili djetelinu – lucernu. Zemlju je suprug Mate kao razvojačeni nezaposleni branitelj dobio 2003. godine, od bivše bratiškovačke zadruge, 88 tisuća četvornih metara. Točno ispod ceste, ispred obiteljske kuće u Žažviću. I tada su, u međuvremenu, shvatili da ne mogu tako gurati dalje sve to skupa i zajedno, i da ovce moraju prodati. Ne samo da je za njih trebalo pripremiti u proljeće i ljeto dvije-tri tisuće bala sijena da bi mogle prezimiti zimu, nego uz njih nema doslovno ni dana odmora.
– Ni petka, ni svetka, ni Uskrsa, ni Božića, ni Nove godine. Nema kod njih danas je kiša, ne triba ić u polje. Grmilo, sivalo, one moraju ist. Ili ćete ih izvest vanka na pašu ili ćete im dat na jasle u štali. Ali morate k njima! Sirili smo, odnosno pravili smo i sir, ali smo onda – velim – odlučili riješiti ih se, prodali ih jednoj obitelji, preko savjetodavne službe, u Drniš. I posvetiti se voćnjaku i vrtlu. Krenuli smo s pomidorama, pa čentrunima, pa paprikama.
– I kud ćeš s tom robom? Ja nisam mogla na pijacu ići s malom dicom, kud ću s njima, ne možeš ti biti sve u jednom. I marketing, i trgovac i proizvođač, radnik, vozač, sekretarica, sve živo. I onda smo se okrenuli trgovačkim centrima. I otkupnim centrima. U Zadru i Splitu, Šibenik ga nema uopće. Svi s ovog područja idu na TTTS u Stobreč i na zelenu pijacu u Zadar. Ode u Šibeniku jedini koji je otkupljiva bija je "Jolly". I on je bija vrh. Otkupljiva je sve šta imate, od početka do kraja, i tu je taktiku sad naslijedilo "Djelo". Uzme sve što ima, i s njima nikad nije bilo problema, ni s plaćanjem. I tako je to sve išlo do 2014. godine, kada je cilo lito bila kiša. Sve nam je ležalo u vodi, i čentruni, dinje, pomidore isto. I nisan znala šta ću, a imala san već svoju stranicu, uz svoj "fejs" OPG Pulić, pa san usput pisala:
– Evo, imamo tu malo višanja, pa malo trišanja, šljiva.
Onda su žene pitale na fejsu:
– A di van je štand?
– Ma nemano štand, neman ja vrimena za to...
Pa su pitale – možemo li doć?
– Da možete li, a ko van brani, možete i ubrat same. I onda je to nekako krenilo. Imala san od diteta razrednicu, žena mi je rekla:
– Kad bi vi meni ovo donosili na kuću...
A ja san već radila s jednin samostanom i ja njoj kažem, kad buden donosila njima, donit ću i vama. I velin ja sama sebi:
– Pa šta ja to ne bi napisala, na fejs. Dostavljamo na kuću! Pa da ih je pet tjedno, briga me. Neću ić samo za jednu mušteriju. I tako je počelo, prvi tjedan ih je bilo sedam-osam, pa poslije deset-dvanaest, sada imam tjedno četrdeset do pedeset mušterija. Od Tisnog do Brodarice! Dostava na kućnu adresu besplatno! – kaže nam glasnogovornica i jasnogovornica OPG Pulić.
Kako ih je potriba natjerala da budu uspješni. I sami sebi stvore i posao i egzistenciju. I virtualni pazar na Facebooku, odnosno tržište preko kojeg prodaje svoje proizvode. Zimi špinjaču, blitvu, kupusnjače, što može prezimiti, a plastenici – koje je radio sam svoj majstor Mate – služe samo za presadnice i rane sorte kukumara i pomidora. Koje, veli, uzgajaju ponajprije za sebe, a višak prodaju.
– Čekajte, kako to ide. Ja se vama javin na fejs, u inbox: Luce, kil špinjače, na tu i tu adresu – pita fotoreporter Ante i dobija odgovor:
– Je, baš tako. Iman ja dosta žena po uredima. Bankama, knjigovodstvo, ovo, ono. I jedna kil, druga dva, njih nekoliko naruči pod jednu, one ne idu na pazar, ne lutaju okolo za vrime marende, nego idu na kavu, a ja ujutro beren, i friško im dostavljan, na firmu, na kuću, di se dogovorimo...
– I ne prskate povrće? – pita opet Ante.
– Sve šta ja prodajem, konzumiramo i mi u familiji. Sve isto! Jel van triban išta dalje reć. Šta dajen sebi i svojoj dici, dobijate i vi! – odrješita je Lucija koja i sama redovito stavlja ponudu na Facebook stranicu. Tipa – dostava u utorak za Šibenik i Brodaricu, u ponudi trišnje, kukumari, cijene, fotografije, žene vide, i onda u inbox poruke: "Bit ću u frizera u podne" – nema problema. Doći ću kasnije, ili ostaviti kod susjede. Plaćanje – solarno. Ja tebi robu, ti meni lovu na sunce. Čist račun, duga ljubav...
I tako je ta dostava preko fejsa spasila OPG. Zato što je te godine bilo gadno, zbog vode se na veliko, s centrima koji traže robu kao s razglednice, nije moglo raditi, platio se tek repromaterijal, sadnice. Kupile su se knjige za školu, čekala se zima s nekoliko tisuća kuna u kućnom budžetu i panika je zakucala na vrata. Šta ćemo, kud ćemo, kil po kil, pokrenuli smo se i evo iskobeljali se...
– Danas je dobro. Ali, dici smo tada govorili, ajde uči tu školu, jer će ti biti isto ka i meni. Kopat ćeš cili život ako ne podigneš te ocjene, ovako ka ja – smije se Lucija.
Danas joj ćeri odgovaraju:
– Pa šta ti je loše. Pariš broker, na kompjutoru. Zaradiš više misečno nego naši profesori! – ne krije ništa Lucija koja je 1977. godište. Suprug Mate je 1972., a dica više baš i nisu dica. Najstarijoj kćeri je 21 godina, drugoj je 18, trećoj 13, a najmlađem Ivanu Pavlu je 8. Trebao je biti Petar Krešimir jer je stigao četvrti, ali eto nije – sada je drugi muški u familiji. I iz škole se, u pet kilometara udaljenim Lišanima Ostrovičkim, baš za vrijeme našeg posjeta, vratio s osvojenom brončanom medaljom u trčanju, s Atletskog mitinga u Zadru.
– Svi oni pomažu i rade na imanju. Cijena satnice se zna, plaćanje je uredno po obračunu. Ne možeš ti više njih dobiti na fintu: Ajte u polje, dobit ćete sladoled. To je prije igralo!
A muž Mate, za to vrijeme, orao je traktorom među maslinama. Interesantno je da pored posla nađe vremena i za hobi. Ima mali vinograd, s debitom i babićem, za svoju dušu. To su čari života u selu, u Žažviću. Dvadeset kilometara daleko od Benkovca i jednako toliko od Vodica. Ili dvadeset minuta blizu, kako se uzme. I nekoliko klikova mišem.
– Gospe moja, prije su miševi donosili poljoprivrednicima štetu. A danas bez njih i bez kompjutora, ne moš ni u polje ić! – mudro je zaključio moj kolega, fotoreporter Ante. Za kojeg se gospođa Luca, kojoj je otpočetka bija poznat, na koncu sitila da je prije "oho-ho" godina snima njezinom diveru pir. Interesantno, Ante se nikako nije moga sitit ni di je ni kad to bilo. Sve dok nije u razgovoru ispipa da je mušterija bila zadovoljna fotografijama, da su bile ka bog. Svi su se na njima pripoznali! Onda se na kraju i on naglo sitija svega, čak i stola za kojin se sidilo, u Pirovcu je to bilo. Da je bilo obratno, da fotografije nisu valjale, sigurno bi našoj domaćici reka: Biće ste vi mene s nekin zaminili...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....