StoryEditorOCM
ŽupanijaDRNIŠKI AMARCORD

Kad čovik ostari, svašta mu padne napamet: Kako si ti meni, srićo materina?

Piše Đuro Perlić
27. prosinca 2020. - 12:49

Kad se čovik dulje sića, oću reć kad je ka ostarijo, svašta mu more past na pamet. Kad bi čovik pripovida kako se nekad slavio Badnjak i Božić, dobio bi cilu lepezu priča.

Ja dobro pamtim Badnjake u svojoj kući. Nisi moga zamislit da neka od kuća za Badnjak nema bakalara. Šta jest, jest, bakalar je i onda i danas bezobrazno skup. Moji često puta nisu imali ni šolde za bakalar. Mater je to lukavo rješavala svojim receptom. Bila je to pašta šuta sa slanim srdelama. Skuvala bi terinu manistre, upržila na tavi slane srdele i onda to prolila po manistri. Ćaća je to obožava, a ja ni čut. Radije san bijo gladan.

Šta je najgore, kad bi izeša vanka, susjedi bi me pitali kakav nam je bakalar. Šta reć a ne lagat? Zato je jedne godine ujac iz Splita posla lokarada i kalamara. Gradele smo stavili nasrid avlije da svi okolo vide šta se radi. Koji su to mirisi bili! Pa onda u maslinovo ulje izmišani petrusimen i bili luk. Simfonija mirisa i okusa. Pa kako da i ja ka mulac za takon spizon ne popijen koju bevandu?

Nekako bi izdržali do ponoći. Nakon ponoći, onako izgladnjelima, mater bi servirala tople arambašiće. Mirisi bi ispunili čitavu kuću i svima bi bilo drago da se vako lipo slavi Kristov rođendan. Mater bi diskretno na ploču od špakera stavila par grumenčića tamjana. Prekrasan miris unio bi dozu mistike. Kasnije je, narednih godina, bakalar postao redovit na meniu. Kolko god on bijo naizgled jednostavan, ipak je trebalo bit majstor za spremiti ga. Ručak bi počinja s juhom s rižima i bakalaron. Potom bi iša bakalar s kumpirima, a onda leši, s dosta petrusimena i maslinova ulja. Znalo je bit lipo kad bi se pastrve bacile na gradele, dobro natopile maslinovim uljem, a uz njih bi išla zelena salata. Pa ti reci da je post isposnički.

Moja mater je uvik spominjala pokojnu gospođu Skelin, suprugu pokojnog doktora Marka Skelina. Njezin post, a redovito je to činila, uvik bi se sastojao od čaja i dvopeka. Kolko se sićan, u te dane puno češće se govorilo o Kristu, o Betlehemu, o Blaženoj Divici Mariji i Svetom Josipu nega danas, Bijo je to nauk šta nas je mater učila. Stara je istina da majčinska rič u našin životima najdulje traje.

Od posta do obilja

Iz te posne atmosfere Badnjeg dana, naglo se uskače u atmosferu obilja, atmosferu Božića. Darovi, kako ih drukčije nazvati, bili su obavezni. Mi dica nismo se baš ni hvalili njima jer i nisu baš bili za hvalu. Ako bi i pogledali kakav strani filma s tematikom Božića, nije nam bilo jasno kako tamo sve ispane lipo i sritno, svi se vole i niko ne zabeštima.

Obavezno se na kraju njizi dvoj vinčaju i dogodine slave Božić s potomstvom. U tim filmovima nema familija di je bilo bolesti i nesritluka. Nema trunka tuge, boli, sjete. Samo čista srića. Onda odeš na školovanje u Zagreb. Tu si prvi put i za Badnjak i za Božić sam. Nema materine spize, nema topline iščekivanja toplih arambašića u ponoć. Ni sutra na Božić nema darova ni tuke koju bi mater satima pekla u pećnici. Nema orahnjače iza ručka ni čašice prošeka. I onda tek počneš preslagivati kadrove života i smišljati neki svoj budući životni film.

I vidiš da je život poput plovidbe po uzburkanom moru u kojem je voda zapjenušena, a ti pojma nemaš kamo okrenuti kormilo jer neznaš di su grebeni. Uživa san gledat jaslice. Prve koje san vidijo jedne davne godine u Zagrebačkoj katedrali bile su velike i fascinantne. Svijet koji je molio uz njih bio je zanesen. Pivalo se 'U sve vrime godišta' Za tren ni ja nisan bijo sam. Sutradan sam odmah nazvao svoje kući.

Prethodnu večer strahovito su mi nedostajali. Sve te uspomene iz Zagreba su od prije 47,48 godina. I sada su žive kao slike na kakvom kvalitetnom DVD-u. Božić je prigoda da u našim srcima zavibriraju tonovi dobrote, ljubavi, ljudskosti. To je prilika da se podsjetimo stožernih likova u našim životima, majke i oca. Jedine osobe koje nas vole bez ikakvih kalkulacija su otac i majka. Baš poput Krista koji tako voli sve ljude..

I sad, pod stare dane, znadem bar za sebe, usfali mi ponekad i otac i mater. Usfali mi njijova rič, njijov savjet.Usfali mi majčin osmijeh, njezin pogled ispod šudara, njezine tople riči: Kako si ti meni, srićo materina?

09. svibanj 2024 15:12