Nadomak Primoštena i u neposrednoj blizini nove turističke zone Marina lučica 2 nalazi se jeziva ruševina bivšeg hotela Marina Lučica. Danas je opasno i ući u unutrašnjost zdanja jer otpadaju stropne obloge, urušavaju se betonska stepeništa, a oko hotela se redovito odlaže građevinski i drugi otpad.
Žalosna slika turističkog Primoštena koji se dići uređenim okolišem, infrastrukturom i plažama, što je uostalom istina. Sreća je, ako se tako može nazvati, što ruševina nije vidljiva ni iz jednog kutka Primoštena, čak ni s vidikovca na vrhu brda Gaj na kojem je smješten velebni kip Gospe od Loreta.
Hotel je na sreću položen uz padini, i uklopljen u okoliš i raslinje i ničem nije i ne kvari vizuru krajolika. Da bi se vidjela današnja strahota i užaš treba doći do mjesta zločina. Kako ističu stručnjaci za arhitekturu i urbanizam hotel Marina Lučica sagrađen je u jeku najveće i najsofisticiranije hrvatske hotelogradnje. Izgrađen je 1971. godine, a projektirao ga splitski arhitekt Lovro Perković. Osmišljen tako da gradić ne guši neposrednom blizinom, a opet se do njega može doći pješice. Hotel Marina Lučica imao je preko 700 kreveta, do devedesetih godina prošlog stoljeća u njemu su odsjedali uglavnom naturisti.
Valja istaknuti da je ta ruševina dio hotelske kuće „Primošten dd“ koju je ondašnji Fond za privatizaciju 2001. godine prodao Mađarima za nešto više od mizernih milijun kuna. Ugovorno ih je međutim obvezao da u roku od tri godine moraju izvršiti milijunska ulaganje, međutim ugovor ni po jednoj osnovi nije ispoštovan. Dva hotela s preko tisuću kreveta nakon 21 godinu i dalje su ruševine, točnije najstariji hotel Raduča i fizički uklonjen, a usprkos zabrani iz temeljnog ugovora i iz dva aneksa ugovora otuđeni su dijelovi iz privatizacijskog paketa. Iako jedini preostali hotel Zora radi dobro trenutno se ne zna u kakvom je financijskom stanju „Primošten“ dd i tko je njegov stvarni vlasnik. Na njihovoj mrežnoj stranici nestala je Diamant marina i Adriatiq Islands Group u vlasništvu dvojice mađarskih poduzetnika, Tamasa Vitezya i Laszla Attile Kerekesa, koji su po Hrvatskoj desetljećima mešetarili nekretninama turističkih kompanija, a uz njihova imena vezale su se brojne afere, predstečajni i stečajni postupci, dugovanja prema gotovo svim institucijama. U našim tekstovima zabilježili smo i pokretanje stečajnog postupka 2017. godine jer su prema podacima Fine te godine neispunjene obveze dioničkog društva iznosile tada čak 218 milijuna kuna.
U Primoštenu se proteklih godina špekuliralo da su zbog hipotekarnih kredita Društvo preuzele banke, neki su spominjali i mađarskog premijera Orbana, pa čak je isplivala i teza da je „Primošten“ dd preuzeo domaći političko-tajkunski lobi. Kao najnoviji vlasnici (izvor: SKDD d.d.) sada je upisan CANBERRA INVEST ZÁRTKÖRŰEN, to je neki fond, a zastupnik im je Kornél Bodnár.
Jedna od najgorih privatizacijskih priča vezana je upravo uz "Primošten" d.d. Bivši mali dioničari tvrdili su kako je to najveća privatizacijska prevara i pljačaka. Ni nakon 21 godinu od privatizacije mađarski vlasnici ovi ili oni nisu obnovi 1000 prijeratnih hotelskih postelja pa se ljudi pitaju u što su Laszlo Kerekes i ekipa ulagali te puste milijune podizane u raznim bankama, čak i na Bahamima. Glavni krivac tvrdili su bivši mali dioničari je Hrvatski fond za privatizaciju kojeg više nema. Namjerno nije nadzirao temeljni ugovor i potpisane anekse. Unatoč aneksu 2., koji je potpisan 2007. godine i kojim se zabranjuje prodaja nekretnina - rasprodaja imovine je krenula netom nakon potpisivanja.
Prodani su upravna zgrada, stara škola, depandansa, bivši turistički ured... Na ostatak dizani su hipotekarni krediti. Od silnih kredita, isticali su bivši mali dioničari, ni jedna kuna nije uložena u obnovu hotela. Stoga su još u srpnju 2010. godine dokumentaciju predali ravnatelju USKOK-a, ali od kaznene prijave nije bilo ništa. Ne ulazeći u vlasnički izmaglicu primoštenske hotelske kuće valja istaknuti da je Primošten zbog neuspjele i problematične privatizacije izgubio milijune. Do kada će ta opasna ruševina zauzimati jedan od najljepših prostora na Jadranu nema odgovora, ali je sigurno da će ruševinu unatoč opasnostima da im nešto padne na glavu i poklopi ih i dalje posjećivati ljubitelji grafita. Takozvana urbana umjetnost ipak ne može prekriti sav jada, bijedu i nebrigu odgovorenih.
