EU zaposlio žene Unešića: 'U 64. godini sam dobila prvu plaću u životu!'

Što može čovjek poželjeti više sebi i drugima kao božićni dar od zdravlja i sigurne plaće? Možda kaplju ljubavi, ali to je ionako nešto što Bog kad-tad dade. Posao ženama općine Unešić, pak, dala je Europska unija u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Centrom za socijalnu skrb Drniš i agilnim općinskim čelnicima, i to nekima prvi put u životu!

Riječ je o programu zapošljavanja žena "Zaželi" iz Europskog socijalnog fonda, a u svrhu "ublažavanja posljedica siromaštva i socijalne isključenosti", a namijenjeno je ranjivoj i počesto društveno zaboravljenoj populaciji žena zrelije životne dobi koje, de facto, ne mogu konkurirati na tržištu rada. Čitaj: ženama Dalmatinske zagore.

Općina Unešić broji tek oko tisuću i pol stanovnika, od kojih su mnogi stari i nemoćni; zna se da, nažalost, kad se u selu "ugasi dim", to znači jedna kuća manje. A da bi ta stara i potrebita čeljad duže poživjela. od sada profesionalno brine dvadeset žena, mahom sa završenom osnovnom školom i više od pedeset godina života. Mnoge među njima gotovo su na pragu dobi za mirovinu, poput Karmele Nakić (64), koja je prošlog listopada u ruke dobila prvu plaću u životu.

– Reć ću vam iskreno: ja sam sve ovo dosad i mukte radila! Živim između Konjevrata i Unešića, rano san ostala bez matere na selu i tako, drž' ne daj, završila samo tri razreda osnovne škole. Di ću radit tako? Sa osamnaest godina već sam rodila prvo, i onda još dvoje dice iza toga. Muž je radio u tvornici "Crnica" u Šibeniku, imali smo sigurnu plaću i nešto zemlje, blaga. Nikad nismo bili gladni, ali bilo je u nas teških dana ka i u svakoga. Muž je govorija: "Tebi je misto u kući", ali ovaj put ga nisam poslušala. Doduše, ja sam se i prije snalazila, prodavala plodove zemlje, imala uvik neki svoj dinar, šta se ono kaže, ali ovo je nešto skroz drugo! Sigurna plaća na koju možeš računat na kraju miseca, ma divota! Odmah sam pola plaće, kad sam ju primila, potrošila na sebe! – u dahu će Nakić, koja ima, kao i kolegice joj, pod svojom paskom šest krajnjih korisnika.

Na skrbi joj je čak i mlađi brat (53), osoba s urođenim invaliditetom koja je nedavno pretrpjela i moždani udar, te njegova supruga, također teško bolesna.

– Imam još pet starica u Nakićima Gornjim i Donjim, ali s njima je najvažnije pričat, družit se – vedro će friško zaposlena njegovateljica.
 

Nada Burić (49) također je osoba s lakšim tjelesnim invaliditetom, ali i jedna od rijetkih novozaposlenica koja ima završenu srednju (upravnu) školu.

– Imam tzv. staklene kosti, ili na latinskom "ostogonesis imperfecta", tako nekako. Lomila sam lijevu potkoljenicu dvaput, ali zapravo se dobro držim, i volim radit. Radila sam već u "Tisku", "Poliplastu" i na montaži telefona u prvoj tvornici. Imam i tisuću i pol kuna osobne invalidnine, a ova mi plaća odlično popuni proračun. Radim u tandemu s Milom Burić, ona vozi, a obiđemo ne šest zadanih korisnika, nego dvadeset i šest! Kako ćeš doć u selo pa jedne obać a druge zaobić? – ilustrira Nada iz Mirlović Zagore.
 

Štefica Rašetina (47) rođena je Varaždinka, a čudnim putima Gospodnjim došla je kao unešićka nevjesta u Zagoru, i to prije dvadeset i dvije godine.

– Imam osnovnu školu i radila sam kao mlada djevojka u sektoru trgovine, pa čak imam i desetak godina staža. Ali nakon udaje nisam dva desetljeća bila zaposlena, osim u kući s ovcama, nasadima krumpira i ječma. Ovo mi je došlo kao naručeno, a plaća uoči Božića, savršeno! Odmah sam kupila nešto robe, kozmetike – povjerava Varaždinka, unešićka nevjesta.

Četrdesetdvogodišnja Marijana Sudar, pak, jedna je od mlađih novozaposlenica, i k tomu još uvijek djevojka. Pa kaže:
– Nemam supruga ni dice, a ni puno škole jer me nakon osnovne ništa nije vuklo dalje. Živim s roditeljima i bratom, i onako, kućni sam tip osobe. Volim radit u domaćinstvu i nisam od izlazaka. Uz zdravlje koje me, Bogu hvala, dobro služi, ovaj mi je posao najlipši dar za Božić. Još da mi sudbina nanese dobroga muža, sve bih na svitu imala!