StoryEditorOCM
ŽupanijaUoči Oluje

Drniš je tada izgledao kao grad kabriolet: Mogli ste vidjeti zidove kuća, ali ne i krovove

Piše Toni Veljača
4. kolovoza 2022. - 15:27

Nekoliko je gradova u Hrvatskoj koji se, nažalost, u fokusu šire javnosti pronađu tek jednom ili dvaput godišnje. Vukovar, Knin pa i Drniš kojeg smo posjetili, imaju istu, tužnu ali ponosnu poveznicu – domovinski rat. Ususret 27. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja te Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja uputili smo se u grad podno Promine, koji je uz Knin, pa i gotovo cijelu državu, u prvim danima kolovoza, prije gotovo tri desetljeća, postao slobodan.

Tih, devedesetih godina prošlog stoljeća, Drniš je bio općina u kojoj je živjelo približno 25.000 ljudi, kazuje nam gradonačelnik Drniša Josip Begonja. Danas - ni približno toliko. Grad je naime, a pokazao je to i posljednji popis stanovništva, računajući i okolicu, od posljednjeg popisa, izgubio više od 16 posto stanovnika.

image

SD
Drnis, 040822.
Drnis 27. godina nakon Oluje.
Na fotografiji: Josip Begonja, gradonacelnik.
Foto: Niksa Stipanicev/Hanza Media

Niksa Stipanicev/Cropix

- Trenutno na području Drniša živi nešto više od 2000 ljudi. Demografska slika nije dobra i borimo se da to promijenimo. Od Oluje, mislim da se u Drnišu napravilo mnogo, a često se zapitam koliko bi kao grad napredovali da uopće nije bilo rata. Tih godina imali smo 3000 zaposlenih, danas smo na brojci od 1900. Zamislite još 1100 radnih mjesta u jednoj maloj sredini kao što je ova – ističe prvi čovjek Drniša, koji je, tih ratnih devedesetih, bio zaposlen u Ministarstvu financija.

- Naravno da taj period života ne mogu zaboraviti. Za vrijeme trajanja vojno-redarstvene operacije Oluja nalazio sam se u Zagrebu, a u Drniš sam stigao par dana nakon, mislim 7. kolovoza. Ima i jedna snimka iz tog vremena, od vašeg kolege, Ante Vukušića, koji je tada bio dopisnik a ostala mi je u sjećanju. Drniš je izgledao tih dana kao grad – kabriolet. Mogli ste vidjeti zidove kuća, ali ne i krovove. Okolna sela su bila i u gorem stanju. Naša je dužnost, rekao bi, da taj period dostojanstveno obilježimo, zato već godinama, dan prije centralne proslave u Kninu polažemo vijence i organiziramo prigodna događanja, poput koncerta komorne filharmonije koja će u našoj kino dvorani uveličati ovogodišnju proslavu – dodaje Begonja.

image

SD
Drnis, 040822.
Drnis 27. godina nakon Oluje.
Foto: Niksa Stipanicev/Hanza Media

Niksa Stipanicev/Cropix

Na putu do zgrade Gradske uprave, gdje smo dogovorili sastanak s gradonačelnikom, prošli smo kroz sami centar Drniša. Glavni trg Poljana je prazan, srećemo tek nekoliko gostiju u obližnjim kafićima, uglavnom starije životne dobi. Djece nema na vidiku. Što Grad radi da ljude zadrži na ovom prostoru, pitamo gradonačelnika.

- Od 20 milijuna kuna koliko iznosi gradski proračun, izdvajamo sedam milijuna s kojima potičemo demografsku sliku. Sufinanciramo boravak djece u dječjem vrtiću s 6.250.000 kuna, oko 350.000 kuna izdvajamo za novorođenu djecu a prvašićima, već godinama osigurajemo dio školskog pribora. Također, s 500.000 kuna potičemo i stambeno zbrinjavanje mladih. Sve nabrojano zauzima više od trećine našeg proračuna, više od toga, iako bi htjeli, ne možemo – zaključio je Begonja.

Gradonačelnika smo pozdravili i vratili se u centar grada, da čujemo, iz prve ruke, kakav je život u Drnišu. Prolazimo opet pored zatvorenih staklenih izloga, koji su u predratnom razdoblju doživljavali i ljepše dane. Ipak, u gradu još uvijek ima malih trgovaca, obrtnika. Zastajemo ispred cvjećarne i upoznajemo vlasnicu, Marinu Tarle, inače rođenu Murterinku.

- U Drniš sam se vratila dvije godine nakon Oluje, a evo, posljednjih osam godina imam svoju cvjećarnu. Istina, u gradu je dosta praznih poslovnih prostora ali ja od ovog posla, ipak mogu pristojno živjeti. Za mlade posla u Drnišu ima, ali mislim da je njima u današnje vrijeme, ipak malo teže stati na svoje noge i osamostaliti se – kazuje nam simpatična cvjećarka.

Požalili smo se na manjak djece u Drnišu, ali srećemo čovjeka koji nas je u to barem malo razuvjerio. Dario Lapić predsjednik je košarkaškog kluba DOŠK. Tvrdi nam da djece u Drnišu itekako ima.

- U klubu radimo sa stotinjak djece, svi su uglavnom iz Drniša a manji broj ih je iz okolnih sela. Mislim da u gradu, u posljednje vrijeme ima nešto više mladih obitelji, a i stanovi su povoljniji. Jedino u čemu vidim problem je javni prijevoz, evo baš nedavno su nam ukinuli redovnu liniju Šibenik – Drniš – Knin. Mislim da je to jako loše, pogotovo za ovu djecu koja dolaze na treninge a ovise o tom autobusu – istaknuo je Dario.

image

 Dario Lapić i Josipa Bonaći

Niksa Stipanicev/Cropix

Dok smo razgovarali s Dariom, upoznajemo i jednu povratnicu u Drniš. Josipa Bonaći rođena je Drnišanka koja je iz grada, nakon završenog fakulteta u Zagrebu, otišla raditi u Švicarsku. Sada sa suprugom gradi kuću u rodnom gradu i razmišlja o možebitnom povratku.

- U posljednjih 16 godina velikih gradova mi je preko glave. Možda se vratimo i Drniš, to je svakako jedna od opcija – kazuje nam Josipa.

Bez mladosti – nema budućnosti. Drniš još uvijek, mladima ima što za ponuditi. Je li to dovoljno da se brojka od 2000 stanovnika, s vremenom vrati na onih, s početka teksta - 25.000, vrijeme će pokazati.

23. studeni 2022 18:18