Dijete zagrebačke Dubrave, tradicionalne kontinentalne obitelji, Zagreba, rocka, duha živa poput kolorita njegovih slika, strasno se, i odavno, vezao uz more. Većinu svoga života jurio je duž Jadrana, tamo-vamo, gore-dolje, plovio s Histrionima, jedrio s prijateljima, najčešće smo se sretali uz komišku rivu, kod nas u Šibeniku, u Betini na Murteru, ili ovdje na Zlarinu. U tom je moru nalazio duboke inspiracije pa mu je i posvetio, za mnoge ponajljepše, svoje cikluse: "Valove", "Kornate", "Metamorfoze mora"...
Na pragu svojih sedamdesetih, Vatroslav Kuliš jednako je, na taj svoj način, nekako živahan, dječački vrckast, bezazleno iskren, u stalnom pokretu i nekom stalnom motrenju svega svijeta oko sebe: od krajolika do ljudskog karaktera. Taj sve vidi, taj sve primijeti – bilo bi i čudo da je drugačije!
Brodovi 'pjesnici'
Razgovaramo na Zlarinu, jednom od njegovih mitskih otoka ("taj na kojem ću se skrasiti mora biti mali, i mora biti na srednjem Jadranu"), njegovih mitskih plovidbi, jer Vatroslav Kuliš nikad nije plovio samo kao putnik.
Otprije dvije godine tamo je kućevlasnik – posrećilo mu se, kaže, kad se najmanje nadao:
– Prvi sam put na Zlarinu bio 1974. s "Domagojadom", Škrabe – Senker – Mujičić. To je bila prva predstava i prva turneja Histriona. Igrali smo ispo' leroja, kule sata, zlarinskog Big Bena. I danas je lijep, okerastožut, kao kremšnita.
Najviše ga se dojmio brod "Tijat"...
– Vozi amo-tamo, od Šibenika preko Zlarina i Prvića u Vodice i natrag. Kao šatl! To ponavljanje djeluje mi tako prisno i domaće, podsjeća me na tramvaj Dubrava – Črnomerec, kojim sam se toliko navozao za vrijeme srednje škole i Akademije. Podsjeća me na moj prvi dolazak na more u mojoj sedmoj. Vlakom iz Zagreba do Rijeke, ogromne Rijeke pune brodova, odakle smo prvi put putovali putničkim brodom, u Bašku na Krku. Brod se zvao "Tuzla", što mi je bilo vrlo čudno jer nema nikakve veze s morem i Mediteranom. Ja sam tada mislio kako bi se trebao zvati, recimo, "Galeb". Tada ništa nisam znao o "republičkim ključevima". "Tuzla" me jako podsjeća na "Tijat", možda je čak isti tip. A sjećam se i elegantnijih i dužih, "pjesnika", "Nazora", "Njegoša", "Koče Racina", "Vuka Karadžića". Poslije sam se često njima vozio Jadranom. Sad bi me najviše veselilo kad bismo dobili brod koji bi nosio ime Arsena Dedića, pa da plovi šibenskim akvatorijem! Toliko mu dugujemo. Bilježim se za prvu plovidbu i proslavu!
Što se tiče jurnjave duž Jadrana u dvije godine turneje s Histrionima, tamo sedamdesetih, Kuliš je odisejski prošao gotovo sve otoke, a kasnije se, jedreći, s njima i pobliže upoznavao. Njegov prvi doživljaj Zlarina sav je – kaže – u slikama:
– One mi se vraćaju iz mladosti kao u "Izgubljenom zavičaju" Slobodana Novaka. Kad dođem na taj otok, nekako se izgubim između modrila mora i plavetnila neba. Kad se glavnom ulicom, pa strminom, uspinjem prema kući na Ruži, svakodnevno se sjetim slike s kalendara koju sam vidio još u osnovnoj školi. Mislim da se zvala "Supetar u podne". To je jedna slika Jerolima Miše s kamenim zidom uz cestu, s kratkom sjenom i vrućinom koja se osjeti, zvizdan je, nigdje čovjeka i kao da se čuju cvrčci – zanimljivo, na njegovim slikama uvijek čujem cvrčke! Premda... daleko mi je bliži i značajniji Dulčić...
Kajkavski u konobici
Kad je kupio kuću na Zlarinu, zatekao je, i sretao, mnoga lica iz svojih zagrebačkih dana i godina.
– Zatekao sam tu moga prijatelja Ratka Aleksu, s njim i s Veselkom Tenžerom proveo sam večeri i večeri, obojica su radila u Vjesnikovoj Kulturi. Redovito smo se nalazili u "Moki" ispod nebodera. A onda sam ovih dana, sad već kao stanovnik Zlarina, a ne histrion, upoznao Gordana M., u čijoj su se kući pokraj leroja presvlačili glumci "Domagojade". Danas se u njegovoj maloj, simpatičnoj konobici s puno ovdašnjeg šuga, okuplja zanimljiva prijateljska grupa Zlarinjana – gotovo svi govore kajkavski. Čini mi se da se na Zlarinu najviše čuje kajkavski, među svim manjim otocima, a netko mi je to i potvrdio. U toj se konobi pije odlično ohlađeni silvanac iz Štrigove. Inače, kad sam na moru i na jugu, forsiram lokalna vina, plavac, pošip, malvaziju, a nekad si na moru mogao popiti samo Juru i debit. Sad uz obalu pretjeruju s graševinom i sjevernim vinima, a ja najviše volim kad mogu birati.
– Ovaj otok na mene čudesno djeluje – govori Vatroslav.
– Tu se mogu smiriti, mogu ništa ne raditi, mogu biti fjakast, što mi je u Zagrebu nemoguće, tamo sam malo nervčik. Tipično urbano. Ovdje mi je dovoljno zadovoljstvo uvečer s terace s čašom u ruci izjednačavati horizont zalaska sunca u more s horizontalom vina u čaši. Čisto umirujuće zadovoljstvo! Iako nisam pušač, ponekad to upotpunim vrhunskom cigarom. Čini mi se da bih ovdje mogao ostati zauvijek. Takav tretman u meni razvija neherojsku, komotnu ljubav i žudnju za spokojstvom. Umišljam da su tako živjeli Kant, Erazmo, Šebalj... Onda valjda mogu i ja, i moj subjektić... da parafraziram Mandićevu "malenkost".
Poznavao je i Vesnu Parun, napisala mu je jednom dugačak, predivan predgovor.
– Moje je divno iskustvo bilo upoznati Mladena Bjažića, čovjeka koji je obilježio Plavi vjesnik, uz Kekec časopis izuzetno važan za moje odrastanje i formiranje. Bilo je divno kartati s Mladenom u zimskim danima ispo' leroja, u penzionerskom "kutiću", kad osim vjetra na otoku nikog nema...
Nevere, juga, bure...
Spominješ pogled s tvoje terace na Ruži, jasno mi je da je to slikaru pravi mamac...
– Da, taj je pogled divan. Gore, na kraju mjesta, visoko... Za sto godina bit ćemo prvi red do mora, odnosno bit će moji unuci.
Vatroslav i Danijela Kuliš sad imaju četvero unučadi, a uskoro će ih biti i petero. Zbog njih su kupili najveći električni "papamobil" na Zlarinu, zovu ga "autobus".
– Na Zlarinu, otoku bez auta, a odnedavno i bez plastike... mnogi voze taj "papi". Dobro dođe kad djecu vodimo na kupanje.
Gotovo da mnogi koji poznaju Kuliševe ne bi vjerovali koliko je "deda roker" nježan i pažljiv prema unucima.
Ali, njegova najveća uzbuđenja su slikarska...
– Volim s terace gledati sva raspoloženja mora, uzbuđuju me nevere, juga, bure. Ali dovoljno je i da puše maestral – samo da puše! U Provansi sam uživao u mistralu, izuzetno jakom vjetru. Nažalost, nije djelovao na moj talent, ništa od Gogha, Cezannea u meni... Valjda sam prekasno stigao. Možda taj vjetar sada bolje djeluje na umjetnike performansa, no što ću kad sam ja samo slikar. Meni je dobra i ova zlarinska klima.
Vatroslav Kuliš u Metkoviću je napravio divan ciklus u delti Neretve i na jezeru Kuti, čak je i član tamošnje Matice hrvatske, a prije par godina dobio je i Nagradu Grada Metkovića za životno djelo. Tamo ga je sad već jako davno doveo pjesnik Dubravko Horvatić, upoznao ga s Ratkom Krstičevićem, koji mu je postao jedan od najvažnijih i najbližih prijatelja.
– Metković mi je darovao 40 godina nadahnuća, zbog krajolika meni važnog i inspirativnog. Ako mi takvo nadahnuće krene na Zlarinu, imat ću, nadam se, i jedan cijeli opus, ciklus "Zlarin". Nadam se da će mi se ostvariti ta želja.
Vatroslavu Kulišu ove je godine sve nekako pomaknuto, iščašeno, kao i mnogim Zagrepčanima: red korone, red potresa. Pa i na Zlarin je stigao tek u srpnju.
U Modernoj galeriji u Zagrebu trebala mu je 10. ožujka biti otvorena velika kritička retrospektiva. Pomaknuta je na sredinu travnja, ali – i ne sjeća se točnog datuma jer nije bilo klasičnog otvaranja.
Na toj su izložbi predstavljeni radovi od 1974. i Grupe 220, asocijativno se šali Kuliš misleći na 2020.
– Ta je izložba manja nego ona 2012. u Klovićevim dvorima, pa je samim tim kvaliteta odabira bila stroža. Kustos Milan Bešlić moj je prijatelj još iz djetinjstva u Dubravi. Dobio sam cijeli kat, što je prvi put u praksi Moderne galerije, zbog toga sam zahvalan ravnatelju Branku Franceschiju. Dao mi je i sobu s Bukovcem i Medovićem, čije se slike nikad nisu skidale u tu svrhu.
Na ovoj su velikoj kritičkoj retrospektivi Vatroslava Kuliša zastupljeni svi raniji radovi, zatim ciklusi "More", "Kornati", "Kuti", "Opus delte Neretve", "Voodu Guthemberg", "Metamorfoze mora", "Riffovi", "Herbarium pictorum", "Centripetalne fuge" i ovogodišnji opus bez imena.
Manolićevi vršnjaci
Ovogodišnji u retrospektivi? Znači, to su slike na kojima se još suši boja...
– Bila je petina novih slika, što jest neuobičajeno za retrospektivu. Od početka ove godine do izložbe naslikao sam dvadesetak izrazito kolorističkih slika. Još sam posvijetlio paletu i dobio na zvonkosti boja. Istraživao sam i inzistirao na nekako neuobičajenim skalama boja, iščašenim i pomaknutim. Veći je izazov dobiti harmoniju i sklad kod takvih "sladolednih" boja. Htio sam izbrusiti osjetljivost na boju kad sam već "koloristički" slikar. Korijen estetike je u osjetljivosti, ono što je lijepo najprije je osjetljivo, djeluje na osjetila. Nisam nikad bježao od estetike i ljepote, što danas izbjegava dobar dio umjetničke prakse. Služim se mediteranskim kolorom, sonornim bojama, a Mediteran je u sebi uvijek imao ravnotežu i harmoniju. Nekako mi se činilo da nove slike najbolje predstavljaju emocije koje sam htio izraziti. U dobrim i nadahnutim trenucima u ateljeu činilo mi se da boje same postaju toliko skladotvorne da se same počinju prirodno slijevati i spajati po svojem prirodnom zakonu. Trenutno jako vjerujem u taj opus i kanim još dugo ostati u tom rudniku. Pozitivno je polazište za daljnju elaboraciju. Na koncu, to mi je posao i užitak koji sam si zadao do kraja života. Slikarstvo je najbolje što znam raditi i to me najviše ispunjava. Znam da smo zagađeni medijskim i manipulativnim površnim slikama, ali čude me neki kustosi koji ne vole slikarstvo. Ima nekih ikonoklasta i sjecislika. Ja sam za tisuću cvjetova, ali ne vjerujem u lozinku avangarde do mjere da bih joj prepustio cijelo "polje mogućeg". Uostalom, avangarda je obećala da će umrijeti mlada. Sada je već vršnjak Manolića, a stalno se predstavlja kao vrtićko dijete. Meni je za slikarstvo dovoljna malena oaza, ali kvalitetna, s puno vode..., to jest lanenog ulja i pigmenta. Avangarda je ponekad slična politici, želi zadržati fotelju i onda kad se ponavlja.
Korona i potres
– U koroni je stradalo otvaranje kritičke retrospektive, a u potresu stan. Uzbudljivo proljeće iz kojeg je onda morao izostati – otok.
– Da, u potresu nam je stradao stan u Palmotićevoj, dva i pol mjeseca stanovali smo u stanu prijatelja Galića. A planirali smo odmah poslije otvaranja u ožujku ići na Zlarin. Da dočekamo sezonu šparoga, tome sam se osobito veselio. Moja osebujna prijateljica Mladenka vodi me u šparoge sa svoja dva psa, Ivicom i Maricom. U po ure nabere koliko ja u tjedan dana. Ali... uvijek mi prijateljski prepusti i dio svoje "berbe", pa kad se vratim doma, izgleda kao da sam bio vrlo uspješan u branju. Mladenkina konoba "Prslika" jedna mi je od najboljih na ovom dijelu Jadrana.
I tako, kad sam se sad već dobro rekupera, uživam u arkadiji Zlarina – govori mi na kraju Vatroslav Kuliš. Nažalost, njegovoj Danijeli to ide sporije. Potres ju je dobro stresao, dugo nije mogla ni prići svojem stanu, a i danas je potres progoni, i svaki dan pomno prati koliko je zaraženih koronavirusom.