StoryEditor
Županija‘HRVATSKOJ PRIPADAM‘

Anja Šimpraga, saborska zastupnica SDSS-a: Ovu zemlju volim. Neki mi poručuju da opet sjednem na traktor. Nema problema, ali nikamo ne idem odavde

Piše Silvana Uzinić
5. kolovoza 2020. - 22:35
Anja Šimpraga, donedavna šibensko-kninska dožupanicaTom Dubravec/HANZA MEDIA

Anja Šimpraga, saborska zastupnica SDSS-a, proslavu VRO-a "Oluja" u Kninu gledala je s udaljenosti od petnaest kilometara na televiziji iz svog doma u Radučiću, gdje smo je dan uoči obljetnice i posjetili. Ipak, ona je za saborskom govornicom svojom pričom o napuštanju Knina za vrijeme ratnih operacija oslobađanja dala intonaciju ovogodišnjoj proslavi, koja se prvi put odvijala uz prisustvo predstavnika srpske manjine, odnosno njezina stranačkog kolege Borisa Miloševića. On je zbog toga bio prisiljen izdržati prozivanja sa svih strana, a Anja kaže da će ljudi tek shvatiti koliko je Boris pošten i dobar čovjek.

– Žao mi je što kroz sve to treba proći, ali mi moramo razumjeti jedni druge. Ja ne mogu slaviti taj dan kao što ni Boris ne ide slaviti, nego pružiti ruku pomirenja, napraviti iskorak i ajmo više poboljšati te naše hrvatsko-srpske odnose. Mislim da je za to stvarno vrijeme nakon 25 godina i da će Medvedov odlazak u Grubore, kao i dolazak Plenkovića u Varivode isto značiti. Nadam se da ćemo onda konačno razgovarati o vodovodu i asfaltu i drugim stvarnim problemima ljudi – kaže Anja, koja kao da je i sama iznenađena što je postala prava političarka i saborska zastupnica.

Doista, kako se osjeća u Saboru, koji je njezin prvi dojam o toj instituciji i kako je uopće došlo do toga da se kandidira, pitali smo je u hladu pergole gdje nas je ponudila osvježavajućim pićem. Tu u obiteljskoj kući živi s mužem i njegovim roditeljima, bave se poljoprivredom, imaju četiri krave i stado ovaca. Poljoprivredom se bave i njezini roditelji u Raškovićima. Inače joj je majka ekonomistica, a otac autolakirer, ali nakon povratka iz Srbije 1999. godine u garaži nisu našli ništa od alata za nastavak obrta pa su se prihvatili ekološke sadnje.

– Imamo sjeme za pomidore otprije pedeset godina što ih je baka sačuvala – otkriva nam.
I Anja je diplomirala agronomiju. Prvi razred je završila u kninskoj osnovnoj školi, zatim je nastavila školovanje u Inđiji, a onda se u šestome opet vratila u Knin.

– Ne mogu reći da sam u Srbiji imala nekih ozbiljnih problema, jedino nikako nisam mogla ispraviti ijekavicu pa su oni ispravljali mene. A ovdje sam onda bila jedina u razredu pravoslavne vjeroispovijesti i jedina nisam pohađala vjeronauk, pa je bilo zadirkivanja i provociranja, ali ja sam bila svjesna okolnosti.

Gađali su me ponekad pred školom kamenčićima, ali sve to nije me toliko pogađalo. Imam prijatelja svih nacionalnosti, družimo se cijeli život. Znate da pravoslavci imaju krsne slave; ovdje kod mene na slavi za Đurđevdan su svi moji prijatelji Hrvati... Nama je najgore kad dođe vrijeme "Oluje", onda vam ovi sa strane dižu tenzije, a nastradamo mi koji ovdje živimo, i to je problem – govori Anja.

Za sebe voli kazati da je glas naroda. Voli ići po terenu i pomagati ljudima.

– Za vrijeme karantene nosili smo ljudima pakete hrane i lijekove.
Najdraže joj je, kaže, biti na terenu. A kako joj je u Saboru, kakav je prvi dojam stekla?

– Nikada to nisam planirala, ali na listama moramo imati zamjene, a ja sam pristala biti Borisova ne sluteći nikako da ću postati zastupnica. Kad sam prvi put ušla u to zdanje, u te velike hodnike, bilo mi je jako neobično. Taj prvi dobar dojam mi je splasnuo kad su počeli govori u sabornici. Svi isto govore, svi isto rade, svi jedan drugog napadaju... Mama me zove i pita: "Anja, kako možeš, što ne ideš kući, pusti to..."

Ali znam da ću neke stvari moći uraditi kad sam u Zagrebu, informacije imam i sad samo treba pokucati na neka vrata i da mi se ta vrata otvore – optimistična je. Ušla je u saborske odbore za poljoprivredu i lokalnu i područnu samoupravu. Tu će, nada se, moći nešto učiniti za ljude.

Govor o koloni zbjega u augustu 1995. održala je jer joj je žao mladih koje opterećuju i truju pričama zbog kojih društvo ne može ozdraviti. Izazvala je i neke ružne reakcije, ali ne u gradu. Tu su je, kaže nam, ljudi odmah sutradan tapšali po ramenu u znak odobravanja, ali su je na društvenim mrežama zasuli gadarijama.

– Ja vam se na to ne obazirem niti se ičega bojim. Rekla sam istinu, tu živim godinama zajedno sa svima i znam o čemu govorim. A znam i kako se tu živi. Ja razumijem i Hrvate, ali trebaju oni razumjeti i mene. Rekoh sebi, tu sam da pridonesem boljitku ovoga društva; makar to zvuči kao floskula, ali ja zaista vjerujem da je to moguće. Raduje me što se dosta toga pomaknulo nabolje. U Kninu se zaposlilo mnogo mojih sunarodnjaka, ali općenito nema posla ni za koga.

Mladi odlaze i nema stručnjaka, evo sad da tražite pravnika, mislim da ga ne možete naći – govori 33-godišnja Anja. Djeluje staložena i promišljena, a da je krasi i odvažnost, dala nam je do znanja kad smo dogovarali gdje ćemo je fotografirati.
– Nisam očekivala da ću pred kameru, ovako sam u kućnom izdanju.

Dok mi tražimo mjesto za fotografiju, Anja nas vodi oko kuće. Tu je traktor i govori nam da ga zna voziti.
– O, itekako znam, znam i kamion voziti.

Kamion?
– Da. Muž mi je tu u vatrogasnoj postrojbi, zna on, pa moram znati i ja – smije se, te dodaje:
– Čula sam ovih dana kako mi neki poručuju da opet sjednem na traktor, a ja im poručujem da znam voziti traktor, ali nikamo ne idem odavde jer ja ovu zemlju volim i pripadam joj.

Izdvojeno

22. rujan 2020 20:45