Da se našim starima spustiti s onoga svijeta, sigurno bi rekli da živimo u ludome vremenu, gdje se sve ispremetalo. Doduše, teško je i nama suvremenicima pratiti sve promjene kako jedna drugu sustižu. Evo, samo u pogledu spize: starima je dobar, guštoži marendin od pamtivijeka bio „mlika od loze i sira od koze”, a domaćinstva njihovih unuka i praunuka uz Krku toj jednostavnoj okrjepi u zadnje vrijeme, kao drugi pijat, dodaju i sušeni „bakalar” od štuke, sve donedavno ovdje nepoznate, grabežljive ribe koja se namnožila toliko da je postala prava napast i prijetnja opstanku domaćih ribljih vrsta u nacionalnom parku.
Proždrljivica bez premca
Na zamisao da od slatkovodne štuke, tisuće kilometara daleko od Norveške, napravi „bakalar“, koji se ne klanja pravome iz sjevernih mora, došao je Alen Krnić (1982.), lovac i ribolovac s Konjevrata, točnije iz Gornjih Krnića. To je selo na vrhu visoke, strme riječne obale s pogledom na izvor Torak i Krku, a Alen, inače vlasnik pokretne trgovine mješovite robe u kombiju kojim obilazi dio Ravnih kotara od djetinjstva, živi slično kao i naraštaji prije njega, istina, uz ograničenja koja je donijelo vrijeme. Na vodi ili u gori, s ribolovnim štapom ili puškom u ruci, a nerijetko, u jednome danu obiđe brda u potrazi za divljim svinjama, pa se poslije spusti na vodu ne bi li kojoj štuki došao glave.
Za tu ribu Nacionalni park Krka nedavno je proglasio neograničeni izlov zato što je štuka proždrljivac bez premca. Do pojave te strankinje vrlo cijenjenog mesa jedini je predator bila pastrva, no ona je u Krki samorodna vrsta oduvijek prilagođena ostalome životu i pravo je malo dijete u odnosu na apetit strankinje iz dunavskog sliva koju je netko ubacio u krašku rijeku ne razmišljajući glavom.
- Kao da je morski pas ili krokodil, štuka će vam izisti sve što pliva ispod vode ili plovi, poput vodenih ptica, štakora, žaba, zmija, pa i jedinke vlastite vrste - opisuje Alen, inače jedan od 65 domicilnih ribolovaca iz naselja uz obale Krke, koji od prošlog ljeta imaju posebnu ribolovnu dozvolu isključivo za lov štuke i povjerenici su nacionalnog parka.
Stradaju čak i labudovi
Član je Udruge "Krka nam je mati", koja je prošlog ljeta prosvjedima reagirala na odluku uprave NP Krka da zabrani kupanje ispod Skradinskoga buka zbog zaštite sedre, a mogućnost da domaći svijet lovi agresivnu osvajačicu štuku kao ustupak ostvarena je u pregovorima udruge s upravom, ispričao je Alen.
Ribolov u nacionalnom parku inače je najstrože zabranjen, premda je u jednom razdoblju bio dopušten lokalnim stanovnicima isključivo sportskim alatima, udicom i varalicama.
- Treba jedino imati mašte da se nastavi popis vrsta na njezinom jelovniku - nastavlja Krnić. Primjećuje da zbog štuke više nema masovnog okupljanja autohtone ribe, poput klena na proljeće u plićacima, a jedva se viđa i uklija ili oštrulja. Sve je to štuka razbila i govori da je ljetos, pred njegovim očima, na jednoj od nekoliko pošta gdje ih najviše lovi štuka povukla u dubinu jednog od pet manjih labudova koji su plivali za materom. Za nekoliko dana, veli Alen, više nije bilo ni jednog pileta, sve su ih štuke proždrle. Koščata usta oblika pačjeg kljuna oboružana su im sa 700-tinjak oštrih zuba položenih unazad, da im iz ralja ništa ne umakne. Alen je u želucima štuka nalazio i zmije od metra dužine, ribe kilašice… Ne oprašta ta ničemu što mrda, govori i objašnjava kako ih je počeo sušiti.
Dakako, isključivo za vlastite potrebe i poklone prijateljima, jer je ulov zabranjeno komercijalno koristiti.
- U jednom trenutku, nakon samo nekoliko dana ribolova, imao sam stotinjak ulovljenih štuka i nisam znao što bih s njima. Inače ih razdijelim, a za sebe filetiram i zamrznem, pa sam ih odlučija osušiti. Ćaća i ja priredili smo salamuru da štuke u tome odstoje preko noći, a prethodno smo ih razrezali na leđima, izvadili glavnu kost i utrobu. Ostalo su za svaku pohvalu dovršili moji rođaci, Ante Đaković Bari i brat mu Ive Đaković, rečeni Sikira iz Goriša, inače meštri za dimljenje prasetine u svojoj profesionalnoj pušnici. Kuha se jednako kao bakalar, s tim da se prva voda obvezno prolije i, vjerujte, bolja je od pravog bakalara - kaže Alen dok razgovaramo za gostinskim stolom Sikirina OPG-a i razgledamo varalice i drugi posebni pribor bez čega ne bi bio toliko uspješan ribolovac.
Ništa bez slanine
Štuke lovi na veće od pedlja metalne "žlice" ili silikonske varalice, skupe umjetne mamce koje mu, na svu sreću, dostavljaju sponzori, predstavnici poznatih proizvođača ribolovne opreme budući da se Krnić i izvan županije pročuo u krugovima ribolovaca kao vrlo uspješan ribolovac. Na tome je posebno zahvalan Ivani Matić, vlasnici šibenske trgovine ribolovnom opremom, koja ga je povezala sa zastupnicima renomiranih proizvođača pa ne oskudijeva ni u čemu od opreme.
Doduše, rodijak Sikira dobacio je smijući se da ni jedna od Alenovih varalica ne bi lovila ni upola toliko da ih on prethodno ne namaže slaninom od svojih pršuta, neka se zna da ni ribolova nema tamo di prase ne zagazi!
Zadivljuje, istodobno i zapanjuje Alenova vještina i količina ulova koji je ostvario za tri-četiri mjeseca i zakratko postao ponajboljim ribolovcem: riječ je čak o 1500 riba, od kojih je najteža imala 24 kilograma! Da ne povjeruješ, no sve je evidentirano u obrascima koje u nacionalni park dostavlja o svakoj ulovljenoj ribi.
- Ja uvik dajem sve od sebe, u lovu i na vodi. Osjećao sam se s tom velikom štukom kao iz romana „Starac i more“: sam u malenome gumenjaku i kada sam izmorija ribetinu, nisam je moga podignuti u brodić pa sam je priveza za bandu i tako doplovija do auta, moje "Pande", u koju ukrcam 50 kila štuke kad god se sjetim otići na vodu - govori Alen o svojoj vještini i velikoj upornosti. Službeni rekord nosi europska štuka ulovljena u Češkoj prije nekoliko godina. Bila je teška nešto više od 27 kilograma, no Alen Krnić uvjeren je da u Krki, zbog dubine vode, obitavaju prava čudovišta, tvrdeći da su mu predveze od tankih čeličnih sajla koji se postavljaju radi oštrih štukinih zuba kidale još veće ribe.
Zapanjeni primjercima
One u Vranskom jezeru dosta su manje u prosjeku, a izgleda da su krčke osvajačice veličinom jedinstvene u cijeloj zemlji. Kaže Alen da mu se svakodnevno javljaju slatkovodni ribolovci s kontinenta specijalizirani za štuke, zapanjeni primjercima iz Krke, spremni platiti za taj doživljaj. A čak i ljudi s mora, kao jedan Alenov prijatelj s Cresa, nakon što su kušali krčki "bakalar", govore da se za originalnim više neće ni osvrnuti!
- Ko zna koliko te ribe pliva Krkom!? Ja sam ih ulovija toliko na nekoliko svojih pošta, no i dalje ih ima. Stalno nadiru, manje i veće, najveće… Već znam gdje se zadržavaju i na kojem ću mistu loviti ribe različite veličine. U svakom slučaju, ističe Alen, štuku je nemoguće istrijebiti i smatra da bi nacionalni park ozbiljno trebao razmisliti da iznimno za tu ribu izdaje turističke ribolovne dozvole izvan kruga domicila, svakome tko se uz domaće vodiče želi okušati u tome uzbudljivom ribolovu.
- Imam bezbroj upita ribolovaca, no ja ne želim nikoga neovlaštenog voditi na vodu, još manje zarađivati nedopuštenom prodajom ribe. Ne želim kršiti propise, a s druge strane, što ću ja ili tko drugi s tolikom ribom? Morate znati da filet te ribe košta u trgovačkim lancima stotinjak kuna - napominje Alen i na mobitelu pokazuje ponudu jedne trgovine.
Uprava nacionalnog parka trebala bi u dogovoru s domicilima, kojima je na srcu očuvanje autohtonih ribljih vrsta i svih drugih vrijednosti rijeke, razmisliti kako od štuke, koja je pogubna za drugu, samorodnu ribu, napraviti korist za park i za domicile. Ionako je nepoželjna vrsta, s težnjom da se izlovi iz Krke i ta bi činjenica, drže sugovornici, mogla biti realnom podlogom da se propišu iznimke od režima dopuštenih aktivnosti u nacionalnom parku. Uostalom, napominju, Krka nikad nije bila divljina, kao bespuća Velebita, nego su ljudi oduvijek živjeli od rijeke i uz vodu, koristeći što im je pružala za život.
Vrhunsko meso
Zašto dio nas uz Krku ne bi pronašlo egzistenciju u ribolovnom turizmu, svima na korist? I zašto se štuka legalno ne bi nudila kao specijalitet u ovdašnjim OPG-ovima, upotpunjujući doživljaj posjećivanja nacionalnog parka jer je riba vrhunskoga mesa kako god da je pripremiš? - govori Alen Krnić, praćen odobravanjem Đakovića.
Po svemu sudeći, to bi vrlo vjerojatno mogla biti tema skorih razgovora predstavnika Udruge „Krka nam je mati“ i uprave NP Krka. U vodi Krke, tako i u obližnjim brdima, jedina stalna jest mijena, zaključujemo nakon što su Alen i Ante Đaković, ne samo rođaci, nego i sudruzi u lovu, spomenuli da i u lovištu Krka Lozovac, kojeg su članovi, ima sve više srna. Nisu gošće u prolazu, nego su postale stanarice, šireći se sa šumom u koju zarasta dobar dio zaleđa sa sve manje ljudi tamo gdje te plahe divljači nikada nije bilo.
Jest, sve se isprevrtalo, no to ne znači da vrijeme nije zanimljivo.