Šibenska gradska uprava konačno je dobila svoju zgradu, svoje sjedište, mjesto za koje tko god dođe ili samo zaluta u Šibenik, odmah zna da u njemu stoluje gradska uprava i gradonačelnik. A tu im je zgradu, sjedište, Poglavarstvo, glavni Stožer ili kako već hoćete načinio - Zvonimir Vila.
Jer da njegove skulpture, reljefa, kipa, starog Šibenika odljevenog u bronci – zovite ga kako hoćete - tamo nije, na tom mjestu, čitava ta velebna zgrada bila bi ništa, ko i dosad. Krešimirov dom, Dom boraca i omladine. Mauzolej ideoloških narativa u kojima smo živjeli prethodnih desetljeća. A danas je nešto. I to, na prvi pogled vidiš, nešto važno i monumentalno.
Do jučer je to bilo mjesto pored kojeg se nije ni prolazilo, kamene stepenice koje se nisu popravljale još od Domovinskog rata. S razlogom. Čemu, kad ionako nitko tim trgom ne ide? A sada će se morati obnoviti, sanirati izrazbijane stepenice i kamene ploče jer to je mjesto pokraj kojeg se danas stoji, mjesto kojem se ide. Razlog zbog kojeg se isplati prijeći cestu. Čudo jedno što može napraviti dobar umjetnik.
Petar Krešimir s građevinskom kacigom
Šibenik je, sada se to već može mirne duše reći, imao posljednjih godina puno sreće sa svojim umjetnicima. I njihovim spomenicima. Koji su zaživjeli svojim vlastitim životima. Tko bi uopće mogao zamisliti prekrasan, intimistički ugođaj Perivoja fra Luje Maruna ispred Gospe van Grada bez brončanog svetog Franje Ale Guberine? Kako razgovara s pticama. Ili Đardin bez monumetalnog, ozbiljnog, dostojanstvenog Petra Krešimira IV. Marije Ujević? Kojem su Šibenčani, u vrijeme prvog građevinskog buma prije desetak godina, dok se gradio hotel "Bellevue" na rivi, stavili na glavu - građevinsku kacigu.
Gradi se, moj Krešo, i 950 godina nakon tebe! Nismo propali, ni mi ni ti! A bilo je svakakvih dana. Baldekin je nemoguće zamisliti bez sanjivo sjetnog Dražena Kažimira Hraste, o kojem se uvijek netko brine kao o najrođenijem – metnu mu, kao sinu, bratu il prijatelju šal i kapu kad je zima, stave mu masku kad je korona, obuku ga u dres, na "kocke", kad igra neku važnu nogometnu utakmicu Modrić, Perišić i ekipa.
Dječak pod kišobranom, ispod crkve svete Barbare, slična je Hrastina poetska priča, na putu prema ljetnoj pozornici i "dičenjem festivalu", s kojim smo svi mi Šibenčani odrastali, a poslije na njega vodili i vlastitu djecu i unučad. Zapravo je ta srebrna lumbrela metafora MDF-a, koji uvijek najviše pamtimo kroz njegova otvaranja i zatvaranja. I kako nam je lipo bilo s našim milima i dragima, velikima i malima, onima kojih nema i koji su tu, stisnuti jedno uz drugo, skupljenima pod jedan krov. Pa makar bio i od lumbrele. Ili, jednostavno, spomen na jedno vrime u kojem smo ka dica bili non-stop vanka, i ništa nas drugo nije moglo utirat u kuću osin kiše!
Dobra vila Zvonimir Vila
I nije riječ samo o novijim kiparskim uradcima. Ima i onih starijeg datuma, koje bi valjalo nanovo prepoznati. Ispred hotela "Jadran" je i brončani "Dječak koji lovi ribu" pokojnog šibenskog kipara Ante Despota, ali je šteta što nije – primjerice - na šibenskoj rivi, i to na samom njezinom rubu, gdje bi njegov mot rukom, kao da drži pel, i čeka da riba "počne ist" više došao do izražaja.
Jednako kao i simpatična ljubičasta "Sredozemna medvjedica i njezino mladunče" Denisa Kraškovića, kojoj bi sigurno trebalo naći bolje mjesto od ovog privremenog, na zelenoj površini, ispred šibenskog Muzeja i bolji postament od ovog drvenog koji se već raspao. Shvatili su to izgleda i neki drugi, nadležniji, pa su je makli. Ima Šibenik još trgova, poput ovog ispred gradske uprave, koji jedva čekaju da ih se razigra, oplemeni, probudi, oživi.
Pretvori, ko čarobnim štapićem, ko Dobra vila Zvonimir Vila, iz ničeg u nešto!