Onesin Cvitan, Boris Kale, Rato Miškić, Vedran Milošević, Damir Juričev, Miroslav Alić, Željko Baltić, Goran Grguričin, Zdravko Stančić, Đino Alić, Živko Pašara, Frane Alić, Vlado Grubišin, braća Albin i Ferdinand Popov, Nikola Vukošić, Zvonimir Baraković, Božo Marković, Vjekoslav Kiplen, Rusmir Sačić, Mate Ajduk, Ivo Fuštin, Davor Čogelja…
Sve su to imena, koja se spominju u već legendarnoj priči kako su hrvatski ratnici bez ispaljenog metka preuzeli bitnicu JNA na Žirju. Stara je, pak, hrvatska navada da se 30 godina poslije i dalje raspravlja o tome tko je zaslužniji za nemali pothvat žirajskih ratnika, gotovo presudan u Šibenskom rujanskom ratu. No, nema dvojbe da se na otoku dogodilo preuzimanje, a ne osvajanje bitnice.
- Bilo je proljeće 1991. godine, kad sam išao posjetiti roditelje na Žirju, a kad mi je zapovjednik obalne baterije JNA Željko Baltić rekao da mu se ne sviđa ni situacija u državi, ni u JNA, te da bi želio napustiti vojnu službu i zaposliti se u pomorskoj policiji. U lipnju je, pak, dogovoreno da će na Žirju permanentno boraviti dva policijska djelatnika, koji će održavati vezu s Baltićem. S dogovorom da Željko ostane u JNA do konačne predaje bitnice. Ne želim ni malo podcijeniti doprinos ostalih ljudi u preuzimanju bitnice, no za uspjeh je presudna bila Baltićeva želja da dobrovoljno prepusti topove JNA hrvatskoj vojsci - sjeća se Goran Grguričin, pomoćnik načelnika Šibenske policijske uprave u doba Domovinskog rata.
Sastanak u noći
Baltićevo ponašanje u tim teškim danima bilo je logično za svakoga tko ga je dobro poznavao. Željko je bio (i ostao) tipično šibensko dite. Baš kao i njegova sestra, koja je nosila dres košarkašica Šibenika. Ni posao profesionalnog vojnika nije ga odvojio od šibenskog mu zavičaja. Dapače, pripadnost Krešimirovu gradu i šibenskim otocima i danas manifestira tako da umirovljeničke dane provodi na Žirju.
Poslije neuspjelog pohoda agresora na hrvatske položaje u skradinskom zaleđu bilo je jasno da će JNA i pobunjeni Srbi krenuti žestoko u drugom smjeru. Zato je vrhuška šibenske policije na sastanku 14. rujna ocijenila da je sazrelo vrijeme za preuzimanje bitnice JNA na Žirju. Onesin Cvitan i Boris Kale prihvatili su zahtjevnu zadaću za prijevoz vojnika u oba smjera, Rato Miškić je blokirao poštanske veze…
- Kako ću ja kao bivši časnik JNA i Srbin biti zapovjednik hrvatskim dragovoljcima? Hoću li imati dovoljno autoriteta za to? Bilo bi bolje da bitnicom zapovijeda netko drugi – zavapio je Baltić u malim noćnim razgovorima između 14. i 15. rujna. Tako se Goran Grguričin gotovo „prisilno“ sjetio svog Žirjanina Mira Alića.
- Priznat ću ti, prijatelju, da nisam imao pojma što se sprema na našem Žirju, dok me dva dana prije napada na Šibenik nisu pozvali na sastanak u Šibenskoj policijskoj postaji. Čekala su me ozbiljna lica Nikola Vukošića, Gorana Grguričina, Mate Ajduka, Ive Fuština, Željka Baltića, Onesina Cvitana, Borisa Kale…- povjerio se Alić svom Žirjaninu, hrvatskom branitelju Anti Miškiću.
Žirjanski topovi
Kao pričuvni kapetan prve klase i fetivi Žirjanin Miro Alić je bio najlogičniji izbor za zapovjednika bitnice. Miro nije krio ni osjećaj da mu je to posebna čast. Istodobno, Alić, Baltić i ostali odlučili su se i za mali „maskenbal“. I poslije preuzimanja bitnice na Zvizduljama vijorila se jugoslavenska zastava.
- Što je vama? Zašto nas gađate? Nemojte raditi takve greške – zavapili su mornari s dva broda JRM, kad su žirajski topovi udarili po njima, dok su se šuljali oko južne punte Zlarina.
„Maskenbal“ je zavarao i kninskog pukovnika KOS-a Aleksu Terzića. Pogotovu što je sa Žirja Vjekoslav Kiplen, ročnik iz Dalja i dalje redovno slao (lažna) izvješća šibenskoj komandi JNA!
- Što je to, bre, Hrvatska? Ustaše stalno spominju šifre Hrvatska i Palagruža – pitao se pukovnik Terzić, očito neupućen u „pravo stanje stvari“, a suočen s neprekidnom komunikacijom hrvatskih branitelja šiframa „Hrvatska“ (Miro Alić, Žirje) i i „Palagruža“(Goran Grguričin, Šibenik).
Suprotno, pukovniku Terziću, Goran Grguričin je prosto likovao u petak, 20. rujna ili peti dan Rujanskog rata.
- Neprijatelj je zbunjen topovskim napadima iz tri – četiri smjera. Po Šibenskom mostu tuku i Vodičani i Šibenčani. Ne samo Žirje i Rahim Ademi s južnih položaja. Možda bi bilo bolje da malo smanjite intenzitet, štedite municiju – poslao je optimističnu poruku Grguričin žirajskim topnicima.
Rušenje aviona
No, ratna stvarnost je bila nešto grublja od Goranova optimizma. Dva sata poslije spomenute poruke zrakoplovi JNA su, za razliku od spomenutog pukovnika Terzića, detektirali da je bitnica JNA na Žirju u rukama hrvatskih branitelja. Zrakoplovni napad nije, međutim, izazvao paniku među posadom bitnice. Neovisno o raketiranju i mitraljiranju. Jedna je žirajska raketa pogodila zrakoplov, koji se srušio u more nedaleko od otoka Tetovišnjaka. Zrakoplovna paljba je bila još žešća dva dana poslije. No, žirajske je ratnike manje tresao strah, a više grijao ponos, zbog pobjede u Rujanskom ratu, koja je bila već na vidiku.
Zato su guštali u brzojavu, što ga je poslao ondašnji ministar Dražen Budiša.
„Ne podcjenjujući nimalo doprinos ostalih vojnika i i zapovjednika Hrvatske vojske smatram da je Vaš doprinos u pobjedi nad neprijateljem bio presudan. U ime hrvatske Vlade zahvaljujem vam se na junačkom držanju i vještom rukovanju oružanom silom…“, stajalo je, među inim, u Budišinu brzojavu.