Ostavka Zdravka Marića, ministra financija, došla je kao grom iz vedra neba. I kao naručena predsjedniku Zoranu Milanoviću. Jer sad odjedanput više nije glavna tema on ni njegova gospođa, odnosno skandal s njezinim interveniranjem za petice njihovom sinu, preko e-maila. Koga to sad više zanima, imamo sad vruću robu – Marić otišao. Pa, pa. Kao Sanader svojedobno. Kako, zašto, kuda, bit će sad tu sto milijuna teorija. A niko nema pojma. Evo, Čačić veli da je "apsolutno zatečen". Član vladajuće većine, a informiran ko da nije odavde. – Sve može biti razlog! – odgovorio je na pitanje novinara. Blago nama ko nas vodi! I od Žarka Puhovskog smo puno doznali – Mora da je nešto stvarno ozbiljno u pitanju! – kazao je Žarko. Ma ko bi reć! Šta ti je analitičar! A jaka je i Mirela Holy. – Vrlo neobično djeluje ovakav odlazak Marića iz Vlade. – Ma stvarno?! Najbolji je bio Boris Lalovac, njegov prethodnik, bivši SDP-ov ministar financija – Mislim da ide u privatni sektor, na dva, tri, četiri puta veću plaću!. Eto ti ga na! Jedini koji nije iznenađen je Plenković. On je navodno već tjednima znao da Marić odlazi, iz osobnih razloga i na vlastiti zahtjev i odmah se, ekspresno, izišlo i s imenom Marićeva nasljednika. Idemo dalje. Show must go on!
Sve smo to već vidjeli
Ali preživjeli smo mi to, sve te odlaske, "breaking news" na Indexu, sve te pažljivo iščekivane, prijelomne, sudbonosne konferencije za tisak. Sjećate se odlaska ministra financija Slavka Linića, sjećate li se tog dramatičnog sukoba između njega i Zorana Milanovića, njegova pokojnog brata, Malih Krknjaša, Spačve, ovog i onog, pogodovanja, kriminala, Porezne uprave, svega što su poslije mjesec ili dva dana prekrili snjegovi, ružmarin i šaš. A čega se danas ne sjeća nitko, nego evo ja i još pokoji novinar i političar, onaj kojem je to u opisu radnog mjesta. Prosječan hrvatski birač ne pamti ni što je jučer bilo, a kamoli da se sjećaju Malih Krknjaša. Preživjeli smo i dramatičan odlazak Ive Sanadera o kojem se mjesecima pričalo i nagađalo kao o Trećoj fatimskoj tajni, proučavao se njegov "govor tijela", paradirali su televizijskim ekranima stručnjaci za "body language" ne bi li nam otkrili je li premijer bio iskren, uplašen, tajnovit, je li nešto krio, na koju se stranu počešljao, kako maše rukama i slično. A sve skupa utaman i uzalud. Kakva korist od svega toga? Apsolutno nikakva! Odlasci i dolasci političara su uobičajena stvar. Znamo li mi uopće tko je ministar financija Švicarske? Ili njihov predsjednik, ministar vanjskih poslova? Nemamo pojma. A vjerojatno ni Švicarci. Samo mi – i oni istočnije od nas – smatramo da su političari, i njihove rotacije, njihove riječi i persone, nešto bitno i presudno u našim životima. Spasioci, oni koji nešto donose, koji nešto imaju i daju.
Dođu i prođu
Jer za Šibenik i Šibensko-kninsku županiju puno je bitnije to što su Rudi Štefan i njegov "Pelegrini" ponovno dobili – ili zadržali – Michelinovu zvjezdicu, negoli išta što se dogodilo u političkom životu grada i županije u zadnju godinu dana. Što za one koji dolaze u Hrvatsku i Šibenik, za prosječnog turista, znače uopće imena Željka Burića, Marka Jelića, Stipe Petrine? Ali Michelin znači, kao što znači i Decanter, koji su i ove godine – ponovno – osvojili najbolji šibenski vinari za čitav niz svojih vina, za Prošek, Babić i Debit koje godinama proizvode upinjući se dokazati na svjetskom tržištu, biti među najboljima. To su vijesti koje Šibenik pozicioniraju na europsku i svjetsku turističku kartu, jednako kao što Švicarsku pozicioniraju njezine čokolade i sirevi, satovi i Alpe. Zbog njih se dolazi i – ostaje – u Švicarskoj. A ne zbog ministara. Oni dođu i prođu.